Keith Jarrett – La Scala, Part I

Poljsko (Matija Sadović)

37.

za r.b.

kaži mi
kuda si tako sretno krenuo
ka svom poslednjem snu

 tamo je onaj deo prostora
koj zatvara
pun krug
mandale tvojih koraka

 koje će zajedno
sa tobom
oduvati

sprema se oluja

a ako još uvek
nešto znaš
još uvek nisi
ništa naučio

 i zato slušaj

 kada krene da nosi
oko tebe
i domove i ljude

 nemoj se uhvatiti
ni za šta

 i zapamti
tamo kuda si
tako sretno krenuo

 taj prostor je
smrt vremena
i smrt svega što si
ikada nazvao svojim

 taj prostor
je svetlost
jača od straha

 koj nas je
oduvek upozoravao
da se šetamo
ivicama majdana
u kojem je
večni pad u sebe

 a tamo
naša kuća gori
i naša majka je san
koj prođe pored nas
kao da nas
ne poznaje
i naši prijatelji su
samo neki ljudi
čije korake
više ne prepoznaješ

 i tada
kada ti dom bude vatra
a voda još jedan
od tvojih oblika

 pozovi me
da zajedno
ugrejemo
smrznute ruke
koje su davale sve
što nikada
ni same
nisu imale

 a sa tog mesta
ćemo se lako
predomisliti u  more
puni života
i tišine
na svom dnu

 a brodovi će
po nama loviti
bacajući svoje mreže
i dan i noć

 dok im budemo tajno
spremali kao lek
mir površine
koj se
jedino još
tišinom
može izgovoriti

Matija Sadović  – Poljsko 

3.11.

Apsolutno je nužno ići u vatru.

Već dva mjeseca, već cijeli život izbjegavam to napisati, priznati. Dva mjeseca svjesnog odlaganja. Dva poražavajuća mjeseca.

Da je dobro ići u vatru, to mi je oduvijek bilo jasno. Ali da se po cijenu smisla života mora ići u vatru, nisam imao snage priznati si. Da se ne smiju izbjegavati prilike, da se ne smije bježati od svojih demona, da se mora baciti sa stijene i mora odmah suočiti,… sada sam u potpunosti osvijestio.

I sad, kada je napisano, sad je gotovo. Zahtjev sam već poslao. Polje Kurukšetre oduvijek me je čekalo. Ja sam je oduvijek izbjegavao čekajući. Ali sad je napisano. Sad je odlučeno. Svjesno hodam poljem straha. Odapinjem strijelu. Jer,

neizrecivo bitno jest ići u vatru.