Cahiers du Vertebrata

a human being is never what he is but the self he seeks

Month: July, 2016

Béla Hamvas, Blagoslov

wp-1469040441740.jpg

U ozračju Blagoslova, iznad Korčule, iza groblja prema jugoistoku, 2016. g.

Iznad Korčule, iza groblja prema jugoistoku, na nevelikom travnatom prostoru stoji smokva. Tri joj se debele grane odmah razgranjuju blizu zemlje u tri smjera i onda se svijaju prema gore pa natrag. U kolovozou rađa mirisne, tamnoljubičaste, sočne smokve medena okusa. Baca sjenu na travu, zaštićuje prostor i biće koje stupa na travnjak. Ova velika kvočka sjedi tu, a svi koji zažele mogu joj se zavući pod krila. Tko dospije u blizinu stabla, uđe u prostor neposredne topline majčina tijela: zaštićen je, u okrilju je kakvo nam može dati samo netko tko nam želi dobro.

Čovjek i sebi može poželjeti dobro. I ta želja, ako je dovoljno jaka, ispuni se. Želja je u opreci s nužnošću. Želja je u opreci s ananke. Hoće više. Da je puka nužnost, cijeli bi se život zbivao po zakonima fizike, kemije, biologije. Ali želja sve to nadilazi, hoće više od onoga što kani pružiti ananke. Želja hoće nemoguće. I zna biti takva da probije zakone nužnosti. Želja može biti velika i rastopiti ananke,  rastopiti nužnost u vatri strasti i onda nestane zakon, a ona se ispuni.

Ali želja je neizmjerno opasna ako čovjek želi za sebe. Opasnost je u ispunjenju, u tome da čovjek postigne ono što je želio i zahtijevao i tražio. Dobiva i mora upoznati. Izgleda kao da je dar. A od stotinu slučajeva, gotovo u sto: kazna. Eto ti, dobio si! To je to što si želio? To je! Tu je, trebaš to iskoristiti, živjeti s time i prema tome. Sada se tek ispostavlja da je želja bila pogrešna. Zapravo, nije ni htio to. Trebalo je postaviti zabranu: nemoj željeti sebi ono što će te opteretiti kad se ispuni, jer će ti se želja ispuniti i što želiš – dobit ćeš. Zato nije dobro da čovjek želi nešto za sebe. Ne zna, a i ne može znati, što je to što želi. I kada dobije, samo tuguje i razočaran je. Maloprije još je želio, sada bi već vratio, pa opet poželio.

Zato je dobro ako čovjek ima nekoga tko želi umjesto njega: ako ima zaštitnika, prijatelja, oca, dragu. Čovjek nikad u sebi samom ne nosi blagoslov svojega života. Zato je dobro ako postoji majčinsko biće, poput ove smokve, koje čovjeku želi dobro. Ako me ona zaštićuje, znam da je nepotrebno da išta želim: nije potrebno priželjkivati. Od toga što ja želim, bolje je to što ona želi i u tome mogu počinuti. Zna od mene bolje što ja hoću. “Ako ti luđak nudi vodu života, prolij je, ako ti mudrac daje otrova, mirno ga popij.” Jer mudrac zna da je otrov dobar. Tu čovjek živi u okrilju smokvine mudrosti. Što to ona pruža? Koja je to dobra želja koju mi želi? Što je to što bolje zna od mene za mene? Ne isplati se o tome razmišljati, već ću dobiti. Vjerojatno neće biti nikakva vidljiva znaka. Čovjek i ne primijeti ispunjenje najvećih želja. Samo osjeća da je kraj njega netko tko mu se nekako privukao. Osjeća da je i on sam postao stablo smokve: sebi ne želi više negoli drugome; i ostali mi prilaze, skriju se ispod mene jer znaju da u njihovo ime želim dobro. Sjednu u ozračje blagoslova, jedu od sve slađeg voća, ispruže se na tratini i ispod zasjenjenog zelenkastog neba spavaju poput zametka.

 

Béla Hamvas, Stabla

prijevod Jadranka Damjanov

(BABÉRLIGETKÖNYV, zbirka eseja 1932.-1945., izd. Életünk könyvek, Budapest, 1993.)

Béla Hamvas, Pod tamarisom

Pod Tamarisom, Hvar 2016

                          Pod tamarisom, Hvar 2016

Malo sam sjeo tu, pod tamaris, da bih u sjeni na miru pojeo žutu medenu smokvu, tek ubranu. Bilo je oko podneva i nikoga u zaljevu. Više je to bila metafizika nego jedenje. Ponekad je čovjeku dopušteno tako jesti, kao da se moli. Nakon što sam došao do obale da bih s ruku oprao ljepljivi slad zrelog voća, morao sam se vratiti i blagdan posvetiti cigaretom.

Epiphoitesis, pomislio sam. Grčka riječ. Našao sam je u knjizi Dionizija Aeropagite, pisanoj o Božjim imenima, i znači: dječji odnos prema Bogu, Bogu koji je počinuo u čovjekovu srcu i dobrostivo se smješka čovjeku. Da postoji netko, ljudski Meštar koji bi me mogao naučiti vidjeti lice božanske dobrote što obitava u ljudskom srcu, pješice bih do njega, do nakraj svijeta. Onome tko bi me naučio tome da – kada putujem, kada se kupam i kada se igram, kada jedem smokvu, kada palim cigaretu – sve to ne mora biti olako gubljenje vremena. Može biti besciljna, iako ugodna, ali neodgovorna i tašta igra, ali može biti i božansko djetinjstvo. Sada nije riječ o tome da postoje patnja, bolest, hridi, grijeh, smrt. Jer postoje. Nije riječ o mukotrpnom ispaštanju koje godinama gori u mukama i pritom ne nalazi ni jedan svijetli trenutak. Epiphoitesis nije da čovjek, slomljen, stenje i cvokoće zubima od užasa jer mora do kraja izdržati svoju sudbinu. To je izuzetan trenutak, kada sam tako bezumno sretan da drhtim od bljeska golemosti bezgranične božanske dobrote i shvaćam da, ako se On tako neposredno očituje, ja ne mogu drugo nego se sa zgranutom radošću nijemo moliti: hvala.

Svi ljudi poznaju teški, mračni, patnički, asketski, samoprijegorni put vjere. Ali ponekad, na koji trenutak, zasja i sunce. Religion is not our burden, but our privilege – religija nije teret, nego povlastica. I ta je povlastica, u takvim trenucima, u najvećim religioznim vremenima, biti Božje dijete. O tome govore poneki mistici, bio je netko tko je u tom epiphoitesisu živio, jedno od najdraže Božje djece: sveti Franjo. On je shvaćao da jesti, spavati, kupati se, diviti se cvijeću, smješkati se lijepoj djevojci, šetati, igrati se – može biti molitva, i odista jest molitva ako je čovjek Božje dijete i ako ga u njegovu pomirenu srcu motri božanska dobrota.

Draga moja, ti koja ovo čitaš i koja misliš da hulim, vjeruj mi, u cijelom je mojem životu bio jedan jedini bitni, ozbiljni, odlučni i potresni doživljaj, kada sam rekao: Gospode, ne umijem biti kršćanin jer ne umijem mrziti svijet. I na to sam dobio sljedeći odgovor: Ne treba svijet mrziti, nego treba voljeti Boga, a onaj koji voli Boga, ništa ne može mrziti.

Vjeruj mi, draga, više od dvadeset godina pretražujem cijeli svijet da bih našao Boga.  Tu ne me chercherais pas, si tu ne me possedais, kaže Pascal: ne bi me tražio da nisam u tebi. Naći njega bio je jedini smisao mojega života. Tražio sam ga u filozofiji, mudrosti, umjetnosti, mitologiji, tražio u ljubavi, prirodi, ekstazi, a nisam ni primijetio da je tu, u mojem srcu. On. Bogova ima mnogo, Bog je samo jedan. Zašto mi je religija uvijek bila važna? Zašto nije bio važniji On? I ako sam ga već našao, nije li mi svejedno kakvim mu se riječima obraćam ako je Njemu svejedno? Jer on ne čuje riječi, nego srce.

Tajnu da sam stigao u vjeru u kojoj sam odrastao već sam dugo čuvao.  Tief is die Trauer, der mich umdüstert, eintrete ich wieder Herr in dein Haus – duboka tuga tamni oko mene, ulazim opet u tvoju kuću, Gospode. Vratio sam mu se u kuću, ali se nisam nikome usudio priznati. Stidio sam se. Reći će kao i o drugima: slomio se. Iskreno govoreći, ni tada nisam bio slomljen, kao što nisam ni sada. Dapače. Siguran sam da sam onda bio manji i otada sam narastao. Bojao sam se da će mi spočitavati ono što sam u apostatsko doba ja njima spočitavao. Bile su to strašne stvari. Užasnem se kad se sjetim. Mogu li to ikada popraviti? I jedina je mogućnost osloboditi se posljedica ako za njih prihvaćam odgovornost još i sada, kada od onoga što sam onda govorio, ne vjerujem ni riječi. Uostalom, mislim da se stvar ne lomi na religiji. To što se meni dogodilo, nije stvar religije, nego Boga. Dok sam tražio samo istinsku vjeru, lutao sam. Nema osamljene istinske vjere. Sve se lomi na tome: naći Boga i zavoljeti ga. Ili: zavoljeti i naći. Ostalo je samo teologija.

Ovaj trenutak pod tamarisom daj mi snage da više ništa ne tajim. Čak ni pred onima koje sam ja gurnuo u nevjerstvo. Jedino što još mogu učiniti jest da im govorim o epiphoitesisu i o tome da su njegova strpljivost i dobrota beskrajni. Odbjegli sin koji se vratio već može govoriti onima koji još lutaju vani: dođite jer On voli povratnike! I onaj koji se obrati može postati sudionikom božanskog djetinjstva. Ne ljuti se ako jedem svježu smokvu, ako pijem vino. O, vino jako volim, osobito crno, koje se ovdje spravlja. Ljutiš se zbog toga, Gospode? Je l’ da se ne ljutiš? Da ti živiš tu, i ti bi pio, i bio bi zahvalan da postoji tako uzvišeno piće. Kako je dobro biti dijete, kupati se, diviti se, rugati se glupanima, biti razuzdan, osjećati kao dar to što sam dobio: vino, radost, cvijet, jednako kao igru, izazovno, kaćiperno, i osjećati obješenjačko veselje i slatku vedrinu.

Opet misliš da hulim? Misliš da samo tražim profinjeno opravdanje za taj bezbrižni život koji tu živim, na tom blještavom moru, i da epiphoitesis nije drugo nego vrhunska laž frivolnog uživatelja? Zaboravljaš, draga, da religija nije moral. Moral može govoriti o dobru, zlu, grijehu, vrlini, laži, istini. Religija ne može govoriti o drugom osim o Njemu. I ako se On sada, u ovom satu, u mojem srcu očitovao, razriješio me morala jer me prihvatio kao svoje dijete i sada je meni kao djetetu sve dopušteno. Jer sada već postoji samo jedna važna stvar: da ga ja volim i da On voli mene. I ta ljubav posvećuje to da sam pomalo drzak, ironičan, rugalica, malo pohlepan, sladokusac, veseljak koji bi rado pomilovao svaku kovrčavu meku kosu, vitku žensku nogu, koji je brbljav, naklapalo, nestašan. To su darovi. Većina je ljudi u stanju ozbiljno uzeti svoju patnju, ali ne i svoju radost.

Sada, u svetim trenucima božanskog djetinjstva, znam da je čistome srcu svaki moral besmislica. Bog se zajedno veseli s tobom jer je on i u dostojanstvu mora i u blještavom nebu, u mirisnoj cigareti i u slatkoj smokvi. Ali to znaju samo njegova djeca, njegova djeca koja su ganuta kada ulaze u mora i kada se zapjeni svježa voda na njihovoj vreloj koži. O , u smijehu se moliti i viknuti u sjajno ljeto: kako je dobro biti Tvoje dijete – dragi moj Oče, kako bih Ti se rado objesio o vrat, kako bih rado da me zagrliš i da kažeš: Ako ti je srce prepuno i dosegne trenutke čistoće, smij se i veseli se, i onda idi i govori svijetu o tome veselju.

 

Béla Hamvas, Pod tamarisom

prijevod Jadranka Damjanov

 

Nicolas Bouvier, Riba-škorpion, ulomak

… Drugo pismo – te velike nehajne petlje koje galopiraju preko omotnice – šest mjeseci ga čekam. Što ona čini sa svojim životom? u kakvom društvu? koga je dovela u svoju goruću postelju od trava i lišća? hoćemo li se naći sljedeće godine u Kaliforniji gdje mi je “Harper’s Magazine” ponudio posao? To je debelo pismo koje sadrži neki mali tvrdi predmet. Nisam ga se usudio otvoriti prije nego što sam pokušao zaljuljati dan u svoju korist. Putovanje, kao i skroman život, stvorili su u meni malu sklonost obredima. Obrijao se, istuširao. Pomeo svoju sobu kao što redovničić čisti ćeliju prije nego što će otvoriti misal. Čak sam i palminim uljem istrljao Buddhu koji stoji na mom kredencu, nahranio drvo tako da je njegova mala njuška koju su načeli termiti zasjala od zadovoljstva. Otišao do tržnice i vratio se s pakiranjem crnog čaja dugih listića, pola kile malih zelenih limuna, limenkom piva, odreskom igluna obrubljenim kožom plavom poput škriljevca i debelom poput goveđe. Kutijom cigareta “Peacock”. Sve te stvari, raspoređene oko mog primusa, prizivaju ideju čovjeka koji je siguran u ono što radi, čvrst u svojim namjerama. Radio cijelo popodne na opisu bitke kod Kadesha (1286. prije Krista). Volim Hetite, tu seosku i tako milostivu civilizaciju koja spava ispod tri tisuće godina humusa od lišća anatolijskih vrba. Ovdje je to za mene protuteža svježine, a i trenutak je da zabilježim slike dok su još jasne u mom duhu. Nadam se i da ću prodati taj članak. Volim Hetite zato što su mrzili šikaniranje. Sve što znam o njima samo je neumorno poticanje na zdrav razum. Ako se baš moralo ratovati, oni su pobjeđivali, zahvaljujući neusporedivim bojnim kolima i taktici punoj čuvenog lukavstva. Ramses II. je pogriješio kad je zametnuo kavgu s njima. Usprkos svim njegovim pobjedničkim reljefima, zapravo su ga lijepo isprašili. Gledao sam opet tu bitku pokraj rijeke Oronta kao da sam tamo bio: prašina koju podižu kola, tijare, krici agonije, grčke i filistejske trupe koje se bore protiv Egipta, zveckav nakit kurvi koje promatraju obje vojske. Glava mi je bila bistra; riječi koje su dolazile imale su težinu oblutka u džepu, kalibriranog za Davidovu praćku. “David uvrijedi Nebo dovevši u svoju postelju Batšebu, ženu Hetita Urije, koja bijaše vrlo lijepog lika” (Knjiga Kraljeva). I poslavši njenog muža u najgoru bitku kako bi ga se riješio. Stari Zavjet obiluje Hetitima – tu prodaju neki  grob, tamo kupuju neki vinograd – a biblijski citati zlata vrijede za američkog urednika, naročito liberala. Sjajno.

Ispisao sam tri velike stranice kad se sa stropne grede u moju šalicu čaja survao neki crni škorpion. Onesvijestio se? Gurnuo ga neki braco šaljivđija? Po njegovoj veličini vidim da je žutokljunac od posljednje kiše, apsolutno u panici. Sad znam kako treba postupati s tim malim heraldičkim draguljima: uhvatiti ih palcem i kažiprstom točno iza kliješta. Spustio sam ga na pod koji je pretrčao kao munja, da bi nestao u pukotini na zidu gdje će čekati da mama dođe po njega.

A ona je zaista Škorpion i “vrlo lijepog lika” – ovo je, dakle moj dobar dan.

Spremam što sam napravio i nosim stolac na balkon jer želim gledati veliku sjajnu litografiju zalaska dok se moj iglun krčka u limunu. Sanjariti, s bradom na rukama …

… Zašto se na zapadnim jezicima kaže “pasti u zaljubljenost? (tomber amoureux, fall in love) Bilo bi prikladnije “uspeti se”. Ljubav uzdiže kao i molitva. Uzdiže i zanosi. Kod kukaca istokrilaša sve spolno razvijene jedinke odmah dobiju i svoj par krila. Ponovno sam je gledao uza se jedne noći na pristaništu u mom rodnom gradu. Ljeto, tišina, zora se bliži. Poznavao sam je tjedan dana (Kant, Hermann Hesse, tenis). Smatrao je divnom. Hodali smo jednakim korakom, bez ikakvog šuma. Bez poteškoća bih prepoznao mjesto na kojemu sam osjetio nešto poput zasljepljujuće razderotine u noći, na kojemu mi je sreća proždirala pluća. Odjednom je život izoštren, muzikalan, razumljiv. Samo ništa ne govoriti. Krajičkom oka pokušao sam vidjeti kako s njom stoje stvari. Poluosmijeh otkriva bijele zube, dug korak, krijesta vala. Ni riječi. Ipak je trebalo nešto učiniti. Zagrlio sam veliki lakirani jarbol koji se uzdiže na molu i uzverao se do vrha ne osjetivši napor. Gore, posljednja svjetla luke odražavaju se u tamnoj vodi. Ona – nije veća od mladice ruže. Treba vjerovati da i ovaj oblik očitovanja ima svoju rječitost: kad sam se spustio, bez daha, ruku punih špranja, našao sam je kako se ludo smije, očiju sjajnih od nestrpljenja, već napola razodjevena. Uspeti se…

Pismo poslano prije dva mjeseca morskom poštom iz Hamburga sadržavalo je pozivnicu za njeno vjenčanje na čijoj je poleđini napisala “žao mi je, ciao i sretan put” i zlatnu ribicu – ja sam Riba u horoskopu – dugačku kao nokat malog prsta. Na debelom bijelom papiru je otisnuto Dr. phil. M…  dakle, završila je doktorat u Renanu. Već dvije godine. Bože, kako vrijeme prolazi! Je li Laclos napisao da je “najgore u vezi s ljubomorom to što živi mnogo duže od ljubavi”? Pomislio sam da će ovaj put biti obrnuto. Nisam bio ljubomoran. Otišao sam previše daleko i prije previše vremena. Sve što sam joj mogao napisati nije moglo spriječiti da postanem sjena. Izvadio sam iz kovčega fotografiju koja mi je toliko često pomogla i posljednji put gledao to zanosno lice prije nego što ću je zapaliti upaljačem. Zatim sam sišao i darovao ribicu vlasniku svratišta objašnjavajući mu da je to zapadnjački zodijački znak pun blagoslova, koji je otporan na sve postupke crne magije. Provukao je crvenu svilenu nit kroz sićušni prsten kojim je završavao rep i objesio amulet svom sinu Puthahu oko vrata. Puthah je veliki trogodišnjak izbočenih očiju koji kaka pomalo posvuda po svratištu pod popustljivim pogledom stanara. Na čelu ima malu mrlju kakvu nose sljedbenici Šive i srećom je previše lijen da bi se penjao uz pet stepenica koje vode do moje sobe.

“Žao mi je” – a tek meni! Razlog manje za povratak u Europu. Odsad svakom svoj život, svakom svoja glazba; na neko vrijeme moja će biti samo škripanje. Svakome i svoj rat; moj – koji nikada neće biti dobiven – neće zbog toga biti nimalo lakši. Krpe vinske crvene boje još su se raščinjale na gotovo crnom nebu. Dolazi kraj velikom neredu boja. I sâm sam bio kao neki general koji uzmiče u neredu, čije su se vojske zagonetno rasule u bljesku.

Pokušao se vratiti na posao kako bih uzvratio istom mjerom slikama koje su me spopale. Kad bismo znali čemu se izlažemo, nikada se ne bismo usudili biti zbilja sretni. Posegnuvši ponovno za Starim Zavjetom nabasao sam na sljedeće tri riječi: “Jakob ostade sam”. I još k tome iščašena boka, jer se hrvao s Anđelom! Ovdje nema ni sjene nikakvog anđela, prošao sam bolje od njega. Saberi se, Kalibane, probudi se Gribouillle*, sa svim svojim vožnjama, planovima, tom manijom odlaženja i dolaženja, neprestanog mijenjanja obzorja. Ono što nikada nisi prestao tražiti možda je ovdje, sada, u ovoj vreloj sobi, nadohvat ruke, šćućureno u mraku i samo u mraku.

*Kaliban – lik iz Shakespearove drame “Oluja”; Gribouille – lik iz romana “Gribouilleova sestra” grofice de Segur

 

Nicolas Bouvier, Riba-škorpion

s francuskog prevela Sanja Lovrenčić

Blue Labyrinths

An online magazine focusing on books, philosophy, critical theory and a collection of interesting ideas. Don't get lost.

A little tea, a little chat

notgettingenough's book reviews

Discordō

I disagree.

heteroglossia

poetics and poststructuralism

fragilekeys

"It’s always with another key that you unlock the house—inside: the snowdrifts of what’s never spoken." —Paul Celan

Symblogia

Blog za rasprave o filozofiji, znanosti i kulturi

History of Our World

Life, Death and Basinski.

Intuit.

Photography & Crafts by Luna Jovanovic

nagovor na filosofiju

sabiranje putokaza, od 2005. (3. izdanje)

Teatarski osvrti

regionalni magazin izvedenih umjetnosti

John Tottenham

Failed Visionary

Diálogos

From διά (dia, “through, inter”) + λόγος (logos, “speech, oration, discourse”).

5 minutes of sleep, less

..the picture diary from/of/by l.k.j. Lil..

Izrječiti se iz Stvari - poezija

a human being is never what he is but the self he seeks

roškofrenija

a human being is never what he is but the self he seeks

Sve ostalo su priče

a human being is never what he is but the self he seeks

six glasses of water

I could afford to be good, kind, generous, loyal and so forth, since I was free of envy. Envy was the one thing I was never a victim of.