Edmond Jabes, ulomci

 

MALE GRANICE NEOGRANIČENOM 

 

Napis nije ogledalo. Pisati znači suočiti se s nepoznatim licem.

Mahnito je more jer ne može umrijeti od jednog jedinog vala.

Što je subverzija?
– Možda je, u ruži koja te očarava, najneupadljiviji trn.

Što god činiš, sebe spasiti se nadaš. A upravo sebe gubiš.

Istini su znane sve subverzije.

Subverzija mrzi nered. Ona sama je vrli red suprotstavljen nekom natražnom redu.

Spoznaja upire u hladno prostranstvo neznanja, kao sunčane zrake u zrcalo mora, dubina kojega ih zapanjuje.

Misao nema spona: živi od susreta i umire od samoće.

Zaborav je, u svakom sjećanju, mrtvorođena uspomena što rastužuje pamćenje.

“Dan je vezan uz svijet. Nesvjesno je neprovidna noć.
Gledaj koliko su paradoksalna Božja htijenja.
S jedne strane, On se obraća svjesnom da bi razvio u nama ideju, osjećaj božanstva, a s druge strane, udarajući znak zabrane na sliku, baca nas natrag u nesvjesno gdje On kraljuje bez nas”, bijaše pribilježeno na drugom mjestu.

Slike tonu u nesvjesno ali se ne gase: svjetlomrcaji zaborava.

Čitljivost je posthumna.

Pišeš spuštena pogleda, ali nebo je u tvojim očima.

Može se ispitivati samo Moć. Ne-moć je pitanje samo.

Pitanje pripada mraku. Odgovor, kratka jasnoća.

“Zatvori knjigu – kazao je. Tako ćeš dodati težinu jednog samotnog mraka kozmičkoj tmini.
Pisac ne očajava zato što ne može napisati knjigu, nego zato što je prisiljen težiti beskonačno za knjigom koju ne piše.
O toj boli, bit će da sam govorio samo jedanput.
Da bar uzmogne, danas, tvoja bratska riječ smijeniti moju”, govoraše on također.

Ne postoji sveta Knjiga nego knjige otvorene šutnji svete Knjige.

Pisati, polazeć od te šutnje, znači uvrstiti Knjigu vječnosti u smrtnu knjigu naših preobrazbi.

Život i smrt pijeska nisu doli isto približavanje dana i noći oslobođenih vremena, kojima je pustinja koljevka i smrtna postelja.

Od sličnosti zacijelo živi pijesak; a od svoje šarene praznine umire.

Sličnost zrnca pijeska sa zrncem pijeska jest, možebit, ona koja bi postojala među krhotinama zrcala, u trenutku njegova pada, i krhotinama ogledala razbijenog već tisućljećima.

Sličnost postoji samo uz cijenu odricanja.

Pred ružom, neobjašnjivo je naše vladanje.
Zaneseni njezinom ljepotom, jednim pokretom udivljenja, mi joj oduzimamo život.
Pisati znači ponavljati, na sebi, taj pokret.
To što umire u nama može umrijeti samo s nama.
Knjiga bi bila samo svakodnevna osmrtnica svih tih smrti.

Nebo svladava Knjigu ali ne i pijesak što ga, kroza svako zrnce, ukrućuje. Ovdje je samo težina tišine zamisliva.

“Napučio sam noć pitanjima, rekao je on također. Neki su u tome željeli vidjeti samo zvijezde zanesene vlastitim svjetlucanjem.”

Misli je potrebno da se spusti kako bi se potom opet vinula uvis. Njezini vrhovi opet su njezine granice.
Stoga bi se moglo kazati da je nemišljeno misao koja se nikako ne da spustiti.

Svako čitanje ograničava. Bezgraničan tekst je onaj koji, svaki put, izaziva novo čitanje i ovome djelomice izmiže.
U onome što sveđer ostaje za čitanje njegova je jedina mogućnost da preživi.

Živjeti ne pitajući se: “Zašto?” znači unaprijed izbjegavati pitanje: “Kako umrijeti?”; znači prihvatiti jednu smrt bez postanka.

Zrak koji udišeš te prisiljava da ga vratiš zraku.
Takav je dah.
Tvoja su prsa preuska za taj nebeski dar.

Sjeme trepeljasto, okriljeno, perjasto: misao.
Uspoređivaše misao čas sa žitnim poljem, čas s oceanom. Oba se puta varao. Misao jest breme klasa i obujam oceana.

Svi stupnjevi namijenjeni su misli.
Nemišljenom, strmoglava odsutnost stepenica.

“Mogu reći – bijaše on pribilježio – a bez opasnosti da ću se prevariti, kako nemišljeno nije drugo doli rušenje mosta, a od njega strahujemo, što međusobno povezivaše dvije nejasne obale.”

Zemlja se okreće u neustrašivoj misli svoje okruglosti i u praznini nemišljenog na koju se oslanja.

Izlaz postoji samo u nepoznatom.

Živi se s ove strane. Umire se uvijek s one strane: ali granica je umna.

“Mislilac je iskusan ribar, govoraše on. Iz oceana nemišljenog, izvlači on ljeskave misli – ribu okruglu ili zmijoliku; priljepušu ili plosnaticu – a one, nakon što su zagrizle u meku, koprcaju se načas između nebeske plaveti i morske modrine, prije nego se, posve tuđe, ukoče na tlu.”

Postaviti pitanje odsutnosti doista se, na prvi pogled, čini apsurdno. Pa ipak, samo nju uistinu ispitujemo.

“Što nam je zaključiti ako ne da se nama odsutnost očituje upravo preko boli.”

Krv boji tintu crveno a da je pritom ipak ne smlači.
Svaka riječ umire od studeni.

– Što vas užasava?
– To što se ustoličuje u vaše ime i što vi više nemate potrebu opravdavati.
– Ne shvaćam vas dobro.
– A kad bih vam odgovorio da vaša istina ubija?
(Knjižica o subverziji izvan sumnje, 1982.)

“Za tebe, o uzvišeni sjaju, blistanje dijamanata; za mene, crni iscjedak iz rane. Noć knjige je knjiga naše noći.”

“Postati svjestan svojeg svijeta, govoraše neki mudrac, značilo bi samo prionuti sav uz širenje njegove nepodnošljive ograde; počev od sićušne ćelije sanjati o neizmjernoj tamnici.
Mi uređujemo sebi prostor koji se, bez našeg znanja, smjesta opet zatvara nad nama.
Duh stradava ugušen.
Misliti bi, tada, značilo samo neumorno izravnavati okrugle granice mišljenja.
Unutar ovih mi, jedni s drugima, općimo.
Voditi dijalog bi prema tome značilo, svaki put malo više, združeno opkoliti neki neograđen prostor.”
I nadodao je: “Naša žeđ za slobodom pruža nam za to dokaz. Udaramo o zidove što smo ih, drugdje, podigli svojim vlastitim rukama, zaboravljajući da nam je suđeno rađati se i umirati od iste žeđi.
Sloboda leži u tom zaboravu.”

U našoj je moći razmišljanje o Bogu – varavoj moći – ali Njega se ne možemo sjećatoi. Nema nipošto povratka Bogu, Bog je ispred.

“Ako Bog ne može unići u naša sjećanja, postojao bi dakle jedan dio čovjeka u koji Bog neće nikad prodrijeti”, govorio je on.
I nadodao je: “Bog potpunoma vlada samo nad smrću.”
Sjećanje jest opletena boca kojoj je uspomena čep.
Izbaci čep. Opit ćeš se njezinim sadržajem.

Nije važno iskustvo. Važan je, možda, samo stupanj žestine dosegnut dok ga proživljavamo.

Istina i sloboda, jedna bez druge, ne mogu se pojmiti; one su trava s iste livade.

(“Rađamo se izvorom, govoraše jedan moj prijatelj. Žednim smo pijeskom kad umiremo.”
“Naprslina je, možda, porijeklo vječnosti. Rana je, neosporno, porijeklo života; života što protječe između četiri stara ogledala”, bijaše on pribilježio.)

“Ja” jeste čudo od “Ti”.

Bližnji je fikcija.

Srce dijaloga ispunjeno je kucajima pitanja.

Kazao je: “Ako zađeš duboko u pustinju, više te neće opkoljavati tišina. Sam ćeš do te mjere postati šutnjom da ćeš pustinju navesti da govori.
Znaš li, kazao je također, što je sloboda? Jedna druga nit koju mislimo, svaki put, presjeći, no ona će svagda izmaći škarama, jer besprijekorna je njezina prozirnost”

Istina nije vezana uz slobodu, ali nema slobode koja nije čitanje istine.

“Možda je smrt, govoraše on, na zaokretu neke živahne ulice, pusti ćorsokak, u kojem odjekuje jeka nekog prekinutog dijaloga.”
“Stvori, o robijašu duha, od pera nemilosrdnu kosu.”

“Možemo se krijepiti samo svojom glađu”, govoraše on.

“Sa svojeg prozora gledam kako, s galebovima, leti more.
Odavde ću otići, jednoga dana. Neću odnijeti sa sobom sliku zemlje, nego viđenje beskonačne nebeske rane”, zapisao je nekoć.

Nepristranost povijesti, moj život sveden na ovaj crni oblutak: stvrdnutu vječnost.

“Govor, kazao je on, poput vala zapljuskuje morsku obalu, ali mi svagda samo malo njegove pjene odgonetavamo.”

Tišina kraja svijeta, zaboravljenih susreta; tišina svih odlazaka i od sada zabranjenih sastanaka.
Tapkam na pragu, nijem.

“Tišina nije u praznoj omotnici u koju stavljam svoj list, nego u žigu usijanog voska koji će je zapečatiti”, bijaše on zabilježio.

Protivno od ptice, knjiga gine raširenih krila.

 

 

PRAVO NA SLOBODU 

 

“Prisutnost je odveć prisutna da bude slobodna a odsutnost odveć odsutna da bi to mogla biti”, govorio je.

Govorio je također: “Sloboda se poziva na prisutnost, ali se vježba samo u odsutnosti.
U tome se sastoji dilema.”

Ti si pored mene. Jesi li slobodan?
Ja sam daleko od tebe. Jesam li slobodan?
Sloboda prezire udaljenost i vrijeme.
Pa ipak, ona može biti samo načas slobodnom, i posebnom, tek jednom osvojenom zonom.

Sloboda me veže uz slobodu koju okivam.
“Stvorio sam od slobode svoje lance”, napisao je.

Roditi se znači preuzeti na sebe samovolju izbora; ali svaka je sloboda rađanje.

“Rađam se od onog što me porađa i umirem od onog što usmrćujem”, napisao je također.

Slobodu doživljavamo izvan sebe. Postoji u činu koji nas oslobađa.

Ah, nisi slobodan tu gdje se skrivaš, već samo ondje gdje se izlažeš.

“Sloboda rađa slobodu, govorio je. I možda je, naposljetku, samo to rodno začeće.”

“Ali dokle se sve, nadodao je, neki slobodan duh može služiti tom slobodom koja se, svagda vjerna samoj sebi, redovito okreće protiv njega?”
“Jednoj neprijateljici zapravo, svagda bolje naoružanoj, mora prkositi duh.”
“Sloboda ga oduševljava, a ujedno ga oslabljuje.”

Da li je bližnji jamac moje slobode? No moja sloboda ne može se ni u kojem slučaju ometati nekakvim jamstvom. “To bi značilo, rekao je on, prosvirati sebi krila olovom.”
Dakle, drugi je slobodan u svojoj a ja u mojoj slobodi; jer sloboda se može priznati samo onome koji, sa svoje strane, poštuje našu.

Težiti slobodi i buditi u drugome istu težnju. U to obaranje spona upisuje se bratstvo; kad ove prestaju biti prisilom e da bi ubuduće bile samo kvasac udruženih sloboda.
Pravo na slobodu jest, sve u svemu, samo pravo da budeš čovjek među ljudima.

Postoji neki red u našim slobodama, kao što postoji red u našim približavanjima istini.
Ali što je red bez prisile?

Sloboda i istina stječu se prisilnim gubicima istina i sloboda.
Silom naših satara.

Život nema drugu slobodu osim da bude život a smrt osim da bude smrt.

O proždrljivi – podmukli – požaru što ga raspiruje vjetar.

Vrijeme se oslobađa iz pepela vremena.

O Knjigo djelomice izgorjela, tvoj dim nas žeže i guši.

———-

“More je moje sjećanje; moje stravično sjećanje”, mišljaše onaj koji se, plivajući, udaljavao od obale.

Nikada nećemo biti gospodari obzora.

Hoću li te čekati još dugo?
Gdje si ti koji si me, jednom, pokušao izvući iz mojeg mrtvila? Ti koji si mi udahnuo ovaj svježi zrak od kojega se nadimlju moje grudi? Odakle puše ovaj siloviti vjetar, opijen rastjerivanjem mrklina? Kakvu to nenadanu zvijezdu odašilje ova plaha svjetlost na sredinu lista? Dva drhtava prsta rastvaraju moje vjeđe a potom moje usne. Jesu li možda tu, pokraj mene?
Bijeli jastreb, nepomičnih krila što blistaju od rasvijetljenih znakova, tamo gore, biva najednom knjiga.
Knjiga duše čita se podignutih očiju.

Židovsko je pitanje ono koje sebe, beskonačno, ispituje u odgovoru što ga izazivlje.

(“Među nama, kazao je on, postoji sljedeća razlika: Ti čvrsto vjeruješ u neku priznatu istinu, dok ona koja mene očarava nije nikad marila za priznanje.”)

(Pitanje Bogu je pitanje upućeno Knjizi. Bog je strogo ukorio anđele, jer ga sprečavaju da nam ustupi Knjigu nad knjigama: “Bezočnici, reče im on, vi koji hinite da ne znate kako, vez čovjeka, ni vi ni Ja više ne postojimo.”
I, nama u prilog, On nadoda: “Više negoli narod svećenika, zato da bih Ja preživio, stvorio sam od vas narod čitatelja.”
“Knjiga ovjekovječuje knjigu ovjekovječujući nas. Tako je govorio Bog”, pisaše on.)

“Procvao cvijet nije slika otvaranja, nego čudo zatvorenosti.”
“Ruža raste, zatvorena svijetu. Ona ugiba, pružena ništavilu”, napisao je nekoć.

———-

“Pripadamo istom jeziku, ali ti se njime služiš samo da bi kazao tko si; a ja da bih naučio tko sam.
Varamo se obojica; možda nas upravo to zbližava”, zapisao je.
“Moj materinski jezik je strani jezik. Zahvaljujući njemiu, bivam na ravnoj nozi sa svojom neobičnošću”, govorio je.
I nadodao: “Kovao sam strpljivo svoj jezik sa stranim riječima da bih od njih stvorio bratske riječi.”

Ne bijaše li, nekoć, napisao: “Nisam uzeo tvoju dušu. Ja sam ti je darovao”?

Tko je stranac? – Onaj koji te uvjeri da si sam kod kuće.

 

 

PUSTINJA II. 

 

Mogli bismo zamišljati pustinju kao pravokutnik bez kutova, kao krug bez obodnice, ali nikad je ne bismo mogli zamisliti kao kvadrat ili trokut; jer zamišljati je kao kvadrat značilo bi zazidati je odmah u njezino sjećanje; pristupati joj kao trokutu značilo bi, tom nezaokruživom sjećanju, pripisati osnovicu i vrh.

Smrt je vrtlog kojemu bi život bila zračna masa ili vodena čest.
Pasivan je život u najraspadljivijoj čestici svojeg trajanja; dinamična, u svojoj žestini življenja, smrt.

Pustinja nam pruža sliku vječnosti, ravne i nepromjenjive.

Imaše li moj put međaša?
“Pješčani nas vjetrovi zasljepljuju, govoraše neki mudrac, zato da nas nauče koračati, oborene glave, stopalima čovjeka koji je hodao pred nama; jer cilj stoji svagda iza cilja.”

Očaj u potaji gaji nadu kao što, u planinskoj vrtači, orao ranjen lovčevim metkom, sjedi na okrvavljenim jajima.

“Kad začuješ u pustinji kako ti zrnce pijeska pripovijeda priču o svakom zrncu pijeska, znat ćeš da si napokon postao beskonačna čujnost. Iznova nađena raspoloživost!”, kazao je on.

Podižući šaku pijeska, nomad kaže: “Evo, to je moj život”, zatim, opetujući drugom rukom istu kretnju: “I evo moje smrti. Sve ostalo je priviđenje.”

Što bih više dodao za onoga koji sve znade o meni?
Ah, to više je moć ništavila, nemoćnost riječi.

 

 

DIJALOG 

 

Neka velika neupotrebljena blagost oplakuje svijet.
Ona vraća cvijet njegovu mirisu, tažeći njegovu žeđ.
Rosa.

“Koja bi riječ mogla umaći knjizi?” – pitaše on.

– Jedna jedina: ona koja samoj sebi izmiče – bi njemu odgovoreno.

 

 

IZLAZI ZA NUŽDU 
– ulomci –

 

Svim je vratima čuvarica riječ. (Lozinka, čarobna riječ.)

Učiniti riječ vidljivom, to jest crnom.

Izvan sna, ti si kutija. Ideš ispred drugih vječito zatvorenih kutija. Tvoj glas je neprijatelj (ili ti je prijatelj?). On je ključ. Može ga pokupiti bilo tko. Bio bi tada na njegovu milost i nemilost.

Zlatni krug lutajućih vitezova, vodeni krug zaljubljenih obala; deset stoljeća za obruč i đačko kolo oko krematorijske peći, to je doista tužan svršetak dana.

Govoriti o sebi znači svagda smutiti poeziju.

Postoje bića koja su, kroz cijeli svoj život, ostala mrlja tinte na kraju jedne nedovršene rečenice.

Lice koje se ogleda u zrcalu ne briše ono prethodno.

Samo je čitatelj stvaran.

Unići u tišinu, kao u kakvu katedralu. Čim se jednom smjestiš, tu si na toplom i tikaš njenoj duši.

Postoji red šutnje, sa svojim svecima, svećenicima i prorocima.

U tišini, kao i u snu, živiš, voliš, umireš, izvan svijeta.

Zbog tebe, svaka je stvar izgubila svoju mjeru i svoj smisao. Što je veliko? Što je veće? Sve se iznutra razilazi. Ništa se više ne utvrđuje.

Ponad kiše gdje sunce umire od žeđi.

Vidjeti često znači ugasiti.

Prijateljstvo je možda samo leksička razmjena.

Napredovanje u živo meso do samog čovjeka.

Humor je poezija. Komično je proza.

Crv očaja je u službi humora.

Onkraj kalambura gdje slika postaje svjesna same sebe.

Odrpana djevojčica traži sebi majku u bezličnim rupama svoje bijede.

Pjesništvo je mač čije su korice glazba.

S tri psa, sa kanarincima, mogu se podignuti doživotne tamnice.

Velikim cestama, dakako, dugujemo što boli olakšavaju put oko svijeta.

Čovjek je uvijek spašen čudom.

 

 

CRNA SOL 
– ulomci –

 

Oko igle probušeno je koncem.

Izgovorena, riječ leti: napisana, pliva.

Ima pisaca čije je djelo samo hrana riječima; drugih, izmetine.

Samo bi utopljenik znao govoriti o rijeci.

Pjesnik daje djelu svoje ime. Čitatelj, svoju sliku.

Dan umnogostručuje zrcala. Noć ih ukida.

Sjena u pustinji je sinonim života.

 

 

PREOBRAŽENJE TVARI 

 

Jedan muškarac podiže zemlju na sajmištima.

(Znoj, kap po kap, stvorio je jezero u kojem se zrcale škrti jablanovi, bdioci prošlosti.)

Žene oživljuju njihaljke. (Nebo nije drugo doli gužvanje suknji na vjetru, smutljivi svežnjevi puti.)

Srce je korablja na pragu naše ere, rječita školjka (zbog sebe same) među prstima vidovnjakinje.

Zvučnici se otimaju o neobičan svijet glazbe i krikova gdje ljudski glas priznaje svoj ponižavajući poraz.

Spektakularna borba pijetlova nasilja i praznine.

Ulična svjetiljka broji žute bisere svoje ogrlice.

Ulica je krvava mreža. Ali tko će je zadržati u njenoj tvrdokornoj želji da napaja pustinje?

 

 

VESLA I JEDRO 
– ulomci –

 

Ima riječi koje nikad nisu dotakle zemlju.

Zadnji je krik naivnost.

Pjesma je žeđ koju taži žudnja za većom žeđi.

Disciplina: oduzeti soli okus vode.

Svaki prozor brani svoj krajolik.

Ravna moru u trenutku brodoloma, povijest podiže ton poglavlju mučenika.

Poezija ne mijenja život, ona ga zamjenjuje.

 

 

 

PRIJEVOD: Višnja Machiedo

ILUSTRACIJE: Shinichi Maruyama, Nude