Béla Hamvas, Blagoslov

by Vertebrata

wp-1469040441740.jpg

U ozračju Blagoslova, iznad Korčule, iza groblja prema jugoistoku, 2016. g.

Iznad Korčule, iza groblja prema jugoistoku, na nevelikom travnatom prostoru stoji smokva. Tri joj se debele grane odmah razgranjuju blizu zemlje u tri smjera i onda se svijaju prema gore pa natrag. U kolovozou rađa mirisne, tamnoljubičaste, sočne smokve medena okusa. Baca sjenu na travu, zaštićuje prostor i biće koje stupa na travnjak. Ova velika kvočka sjedi tu, a svi koji zažele mogu joj se zavući pod krila. Tko dospije u blizinu stabla, uđe u prostor neposredne topline majčina tijela: zaštićen je, u okrilju je kakvo nam može dati samo netko tko nam želi dobro.

Čovjek i sebi može poželjeti dobro. I ta želja, ako je dovoljno jaka, ispuni se. Želja je u opreci s nužnošću. Želja je u opreci s ananke. Hoće više. Da je puka nužnost, cijeli bi se život zbivao po zakonima fizike, kemije, biologije. Ali želja sve to nadilazi, hoće više od onoga što kani pružiti ananke. Želja hoće nemoguće. I zna biti takva da probije zakone nužnosti. Želja može biti velika i rastopiti ananke,  rastopiti nužnost u vatri strasti i onda nestane zakon, a ona se ispuni.

Ali želja je neizmjerno opasna ako čovjek želi za sebe. Opasnost je u ispunjenju, u tome da čovjek postigne ono što je želio i zahtijevao i tražio. Dobiva i mora upoznati. Izgleda kao da je dar. A od stotinu slučajeva, gotovo u sto: kazna. Eto ti, dobio si! To je to što si želio? To je! Tu je, trebaš to iskoristiti, živjeti s time i prema tome. Sada se tek ispostavlja da je želja bila pogrešna. Zapravo, nije ni htio to. Trebalo je postaviti zabranu: nemoj željeti sebi ono što će te opteretiti kad se ispuni, jer će ti se želja ispuniti i što želiš – dobit ćeš. Zato nije dobro da čovjek želi nešto za sebe. Ne zna, a i ne može znati, što je to što želi. I kada dobije, samo tuguje i razočaran je. Maloprije još je želio, sada bi već vratio, pa opet poželio.

Zato je dobro ako čovjek ima nekoga tko želi umjesto njega: ako ima zaštitnika, prijatelja, oca, dragu. Čovjek nikad u sebi samom ne nosi blagoslov svojega života. Zato je dobro ako postoji majčinsko biće, poput ove smokve, koje čovjeku želi dobro. Ako me ona zaštićuje, znam da je nepotrebno da išta želim: nije potrebno priželjkivati. Od toga što ja želim, bolje je to što ona želi i u tome mogu počinuti. Zna od mene bolje što ja hoću. “Ako ti luđak nudi vodu života, prolij je, ako ti mudrac daje otrova, mirno ga popij.” Jer mudrac zna da je otrov dobar. Tu čovjek živi u okrilju smokvine mudrosti. Što to ona pruža? Koja je to dobra želja koju mi želi? Što je to što bolje zna od mene za mene? Ne isplati se o tome razmišljati, već ću dobiti. Vjerojatno neće biti nikakva vidljiva znaka. Čovjek i ne primijeti ispunjenje najvećih želja. Samo osjeća da je kraj njega netko tko mu se nekako privukao. Osjeća da je i on sam postao stablo smokve: sebi ne želi više negoli drugome; i ostali mi prilaze, skriju se ispod mene jer znaju da u njihovo ime želim dobro. Sjednu u ozračje blagoslova, jedu od sve slađeg voća, ispruže se na tratini i ispod zasjenjenog zelenkastog neba spavaju poput zametka.

 

Béla Hamvas, Stabla

prijevod Jadranka Damjanov

(BABÉRLIGETKÖNYV, zbirka eseja 1932.-1945., izd. Életünk könyvek, Budapest, 1993.)

Advertisements