Cahiers du Vertebrata

a human being is never what he is but the self he seeks

Category: Cahiers

Murmuration of Starlings

Advertisements

Uspeti se… epilog

IMG_20171020_000436_895

 

Pismo poslano prije dva mjeseca morskom poštom iz Hamburga sadržavalo je pozivnicu za njeno vjenčanje na čijoj je poleđini napisala “žao mi je, ciao i sretan put” i zlatnu ribicu – ja sam Riba u horoskopu – dugačku kao nokat malog prsta. Na debelom bijelom papiru je otisnuto Dr. phil. M…  dakle, završila je doktorat u Renanu. Već dvije godine. Bože, kako vrijeme prolazi! Je li Laclos napisao da je “najgore u vezi s ljubomorom to što živi mnogo duže od ljubavi”? Pomislio sam da će ovaj put biti obrnuto. Nisam bio ljubomoran. Otišao sam previše daleko i prije previše vremena. Sve što sam joj mogao napisati nije moglo spriječiti da postanem sjena. Izvadio sam iz kovčega fotografiju koja mi je toliko često pomogla i posljednji put gledao to zanosno lice prije nego što ću je zapaliti upaljačem. Zatim sam sišao i darovao ribicu vlasniku svratišta objašnjavajući mu da je to zapadnjački zodijački znak pun blagoslova, koji je otporan na sve postupke crne magije. Provukao je crvenu svilenu nit kroz sićušni prsten kojim je završavao rep i objesio amulet svom sinu Puthahu oko vrata. Puthah je veliki trogodišnjak izbočenih očiju koji kaka pomalo posvuda po svratištu pod popustljivim pogledom stanara. Na čelu ima malu mrlju kakvu nose sljedbenici Šive i srećom je previše lijen da bi se penjao uz pet stepenica koje vode do moje sobe.

“Žao mi je” – a tek meni! Razlog manje za povratak u Europu. Odsad svakom svoj život, svakom svoja glazba; na neko vrijeme moja će biti samo škripanje. Svakome i svoj rat; moj – koji nikada neće biti dobiven – neće zbog toga biti nimalo lakši. Krpe vinske crvene boje još su se raščinjale na gotovo crnom nebu. Dolazi kraj velikom neredu boja. I sâm sam bio kao neki general koji uzmiče u neredu, čije su se vojske zagonetno rasule u bljesku.

Pokušao se vratiti na posao kako bih uzvratio istom mjerom slikama koje su me spopale. Kad bismo znali čemu se izlažemo, nikada se ne bismo usudili biti zbilja sretni. Posegnuvši ponovno za Starim Zavjetom nabasao sam na sljedeće tri riječi: “Jakob ostade sam”. I još k tome iščašena boka, jer se hrvao s Anđelom! Ovdje nema ni sjene nikakvog anđela, prošao sam bolje od njega. Saberi se, Kalibane, probudi se Gribouillle*, sa svim svojim vožnjama, planovima, tom manijom odlaženja i dolaženja, neprestanog mijenjanja obzorja. Ono što nikada nisi prestao tražiti možda je ovdje, sada, u ovoj vreloj sobi, nadohvat ruke, šćućureno u mraku i samo u mraku.

*Kaliban – lik iz Shakespearove drame “Oluja”; Gribouille – lik iz romana “Gribouilleova sestra” grofice de Segur

 

Nicolas BouvierRiba-škorpion

s francuskog prevela Sanja Lovrenčić

 

Béla Hamvas, Pisma

IMG-20170902-WA0000

Deseto pismo

 

Smirio sam se tek onda kada sam shvatio koliko je ovaj život opasan. Sve do tada bio sam malo turoban, i dosađivao se. Od tada sam raspoložen, jer vrijedi. Opasnost je oštar vjetar sudbine i ja se samo u oštrom vjetru osjećam dobro. Kukavičluk ne pripada mojim vrlinama. Uvijek sam tražio ono što je najteže. I našao sam oboje, osamljenost i vedrinu.

Tri puta mi se dogodilo isto. Toliko isto da bilo koje od triju lica u događaju mogu mirne duše zamijeniti i uzeti jedno umjesto drugoga. Bile su to tri potpuno različite žene. Jedna plava, teška i snažna, kao valkira, druga poput dječaka i egzaltirana, a treća tamna, duboka kao bunar i žalosno bespomoćna. Zamislio sam pravi život, došla je prva, i ispostavilo se da nije ostvariv. Nato sam zamislio još veći, došla je druga, i ispostavilo se da se ni on ostvariti ne može. I od toga sam zamislio još veći, došla je treća, i ispostavilo se da se ni taj ne može ostvariti. U sva tri slučaja ljubav je planula u trenu.

Jednom sam više dana tumarao među brdima. Bilo je jutro kada sam se spustio niz padinu, u dolini je ležao majur. Bio je rani rujan, još ljeto a već jesen, zatišje i polutama u smiraju dana. Sada, mislio sam, sada ću je sresti, nju koja upravo isto tako zna da ću doći, kao i ja da će ona doći. Ona, koja se ujutro upravo probudila s mišlju da će to biti danas; s njom, koja u svakom koraku vidi kao svrhu to da se približi meni, ona, koja se zagleda u svakog stranca, nisam li to ja, koja zna da dolazim, kao što i ja znam da joj se približavam, koja ako se penje u vlak, misli ne sjedim li ja u njemu, ako čuje nečije ime, misli da je moje, ako čuje glas, misli da ja govorim. Sada ću je susresti ondje kod majura, ondje leži ispod drveća, čita da nečim ispuni vrijeme dok ja ne dođem, tamo me čeka, kao i uvijek, čeka, i kada me opazi, diže se i dolazi, prirodno, bez riječi, ode sa mnom, i ja s njom, zajedno, jer ona je postala ja, i ja sam postao ona, i od ovog trenutka tako nešto kao ja i nema posebno značenje. Prijeđem preko majura. Kao da sam ja ona, tamo ugledam pospanog ekonoma, nadničara, vlasnikov stan, s bijelim zavjesama na prozoru. Ovdje je živjela, ali sada će poći sa mnom. Bez pitanja i bez riječi. Što će prvo reći? Nešto vrlo jednostavno, valjda to, gladna sam. Ili, kamenčić mi je upao u cipelu. Ja je pogledam i pomislim kako je lijepa, ali to joj ne kažem, jer ona ionako zna da to hoću reći i smiješi se ozbiljno. Prijeđem preko puta i grabim prema gore. Potpuno sam smiren. Iz te smirenosti znam da ću se zaista susresti s njom. Kako neobično, da se odjenom sve razriješilo, najednom se sve izgladilo, i sada može doći što god hoće. Eno je. U travi bijela halijna s plavim točkicama. To je ona. U meni ni malo treme. Prvi puta se u životu ne bojim.  Sada je već dobro. Pristižem, put zaokreće ulijevo, travnati se brežuljak razdvaja od neba, a iza njega na užetu vidim, suši se hrpa haljina, i ona plava s točkicama. Na padini pak nema nikoga.

U svima trima ženama imao sam osjećaj da ću se s njom susresti, s njom koju ne treba obmanjivati, kojoj ne treba lagati, koja dolazi, odnosno s kojom ću poći, jer to dvoje su jedno. Jednom sam rekao jednoj, svejedno kojoj, da ću baciti kalendar. Neću imati više ponedjeljak i utorak, već vlasdan i obrvdan i maliprstdan, ona će biti moj kalendar. Jednom sam s jednom od njih, svejedno s kojom, proveo tri dana, prošla su tri puta dvadeset četiri sata i ni jednog trenutka nismo ispuštali jedno drugo. Da sam je pustio, boljelo bi. Kako su samo blistali ti dani! Kako je bila važna svaka riječ! Kako je bilo važno odjednom sve izreći! Sve je razumjela, i ja sam sve razumio. Pogladio sam joj kosu i pitao je, je l’ da? Na što je odgovorila, da. I zaista je tako bilo.

 

20170930_225622

Petnaesto pismo

 

Evo iz onoga vremena i jednoga cijelog pisma koje je ostalo jer ga nisam poslao: “U posebnom sam stanju i sasvim lud, jer te ludo volim. Ali ova je ljubav budna i pametna i zdrava. Ludo budna i ludo pametna. Dvostruko ludilo, odnosno potpuno čišta mahnitost. Sada sve mogu. Oslobađam se već nekoliko tjedana i sve su mi stvari u redu, i tako sam ti blizu, kada bih se malo više ispružio, mogao bih ti dohvatiti sjenu. Do sada mi je svaki plan bio fantazija. Počevši od prekjučer, svi su mi se snovi ostvarili, približavam se svojoj radosti i opasnosti. Kažeš, radost je u redu, a što je opasnost? Haljina s točkicama? Da. Koliko li samo negdje čekaju mene! Upravo koliko i ja čekam nekoga. Samo to ne razumijem, kada već toliko čekamo, zašto se već ne susretnemo?”

Tada sam vjerovao: sada. Otići ću do nje i sjest ću u travu. Da joj kažem, stigao sam? Vidi. Da joj kažem – što? Što da joj kažem? Tu je dobro biti? I što će ona reći? Pogledam je. Je li lijepa? Ne znam. Uhvatim je za ruku. Kako li je poznata ova ruka, od prije rođenja. Ovaj njezin vrat. Uvijek je za mene ovaj vrat bio ovakav. I struk joj poznam i ramena, kao što joj poznajem toplinu i miris daha. Toliko mi je poznato u njoj, kao jezik u ustima. Doma sam. Ne ustajem, ni ona, već ustajemo. I do sada sam ovako živio, ali je stolac kraj mene bio prazan, prazna je bila i druga strana kreveta. Više nema onog ja. Idemo, hodamo, savamo, gledamo, živimo. Ne okreće se. Nije zaboravila ništa kod kuće. Nikomu nema što reći.

Spavala si u prvoj noći, i ja sam se na trenutak probudio. Ruke, noge, kosa međusobno su nam se dodirivali. Zagrlila si me oko vrata, lice ti se privilo na moje rame, i što je rame trebalo reći da bi se razumjelo s licem? I reci, je li ikada postojala žena koju, kada se na cesti srela s muškarcem, nije trebalo uvjeravati i objašnjavati joj? Koja zna da nikad, nikad neće biti još jednom, kažem nikad više neće moći ponovno vratiti ono što je proigrala, riječima, pitanjima, ispitivanjem, čekanjem na nagovor. Nešto je trebala reći, barem toliko, da ne. Trebala je radi nečega poći kući, radi mačke ili podvezice. Protiv meje joj je bio potreban saveznik, morala me izdati barem čipki. Svejedno što je bilo, novac ili vjera, majka ili odjeća. I sada misliš da je ovako bolje? Misliš da postoji takav saveznik, vrpca, očeva kuća, svećenik, dakle nešto zbog čega će žena u tajnosti žrtvovati muškarca, misleći da je na dobitku? Misliš da nisi sebe izdala? Zadnji put sam napisao da nam ni jedan zagrljaj nije bio potpun. U boli i očaju pitaš kako to može biti. Pisala si da si sve zbacila sa sebe i željela si biti samo žena, kako to da ti nisam mogao dati tu radost koju si željela? Odgovaram. Ne znaš se potpuno prepustiti, jer jednostavno ne pripadaš meni. Nisi li utajila radost već time što mešetariš? Reci, jesi li to samo preda mnom utajila? Tužan sam nakon zagrljaja. Ne stoga što te nisam dosegnuo nego i zato što ti mene nisi potpuno dosegnula. O, ako čovjek laže, sebi laže. Nisi dala, nisi ni dobila. Tijelo je jako teško prevariti. Ako govoriš, sve ti vjerujem, ali kada si mi u zagrljaju, onda daješ to što je u tebi, ono što je istinsko, jer sam neposredno tamo s tobom. Reci, koliko si me puta izdala počevši od toga da si me izdala već prvog trenutka? Koliko puta si me prevarila s haljinama i popovima i čipkama? Još imaš obraza očekivati cjelinu? Uvijek si se prilijepila za nešto, i još očekuješ da se zadovoljim ovim zagrljajem? Upropastit ću se, ali i ti isto. Shvati, ne zahtijevam. Ti si ta koja preko mene zahtijevaš samu sebe. Posrednik sam prema tebi samoj. Jedno kroz drugo jurimo prema sebi. I ako meni lažeš, primoravaš i mene da si lažem. Preko sebe ja sam tebi ti. Nema poricanja, bijega, pogađanja, varanja, izdaje, koji nas neće oboje otrovati odmah i jednako. Otrov, otrov, otrov proigranih mrtvih trenutaka. Hoće li ikada biti drukčije? Hoće li biti? Reci!

 

 

Béla HamvasMađarski Hiperion

(pr. Ivan Ladislav Galeta)

Franz Kafka, Letters to Milena

 DSCF1613

 

“Good heavens, Milena, if you were here, and my pitiful, unthinking mind! And still I would be lying if I said I missed you: it’s the most perfect, most painful magic, you are here, just as I am and even more so; wherever I am, there you are too, and even more intensely.”

 

“What do you think? Can I still get a letter by Sunday? It should be possible. But this passion for letters is senseless. Isn’t one letter enough, isn’t one knowing enough? Of course it is, but nevertheless I am tilting my head way back, drinking the letters, aware only that I don’t want to stop drinking. Explain that, teacher Milena!”

 

“It’s so wonderful to have received your letter, to have to answer it with my sleepless brain. I can’t think of anything to write, I’m just walking around here between the lines, underneath the light of your eyes, in the breath of your mouth like in some beautiful happy day, which stays beautiful and happy even if my head is sick, tired, and if I have to leave Monday via Munich.F”

 

“I am on such a dangerous road, Milena. You are standing fast by a tree, young, beautiful, your eyes are subduing the sorrows of the world with their brightness. I can’t listen both to the terrible inner voices and to you simultaneously, but I can listen to what the voices are saying and confide this in you, trusting you like no other person in the world.”

 

“Do you know, darling? When you became involved with others you quite possibly stepped down a level or two, but If you become involved with me, you will be throwing yourself into the abyss.”

 

“Where am I trying to lead you with all this? I’ve lost my way a little, but that doesn’t matter, because if you’ve accompanied me, then we’re both lost.”

 

“At the same time something occurs to me I once read at somebody’s house, something like this: “My beloved is a fiery column passing over the earth. Now it is holding me enclosed. But it does not guide those who are enclosed, just those who see.”
Yours
(now I’m even losing my name-it was getting shorter and
shorter all the time and is now: Yours)”

 

“Today I looked at a map of Vienna, for a moment it seemed incomprehensible to me that they would build such a huge city when you only need one room.”

 

“An old uncle of mine is arriving tomorrow evening from Paris. It is a blow because it will take time and I need all the time I have and a thousand times more than all the time I have and most of all I’d like to have all the time there is just for you, for thinking about you , for breathing in you.”

 

“Somehow I can’t write about anything but what concerns us and us alone, in the middle of the crowded world. Everything else is foreign to me. Wrong! Wrong! But my lips are babbling and my face is lying in your lap.”

 

“It’s a little gloomy in Prague, I haven’t received any letters, my heart is a little heavy. Of course it’s impossible that a letter could be here already, but explain that to my heart.”

 

“And when you go to bed tonight, as a good night wish from me, take in – all in one stream – everything I am and have: all of which is blissfully happy to rest in you.”

 

“By the way, why am I a human being, with all the torments this extremely vague and horribly responsible condition entails? Why am I not, for example, the happy wardrobe in your room, which has you in full view whenever you’re sitting in your chair or at your desk or when you’re lying down or sleeping (all blessings upon your sleep!)?”

 

“It’s simply a weakness, a mood of the heart, which knows exactly why it’s beating nevertheless. Giants have their weaknesses as well; I believe even Hercules fainted once. With my teeth clenched, however, and with your eyes before me I can endure anything: distance, anxiety, worry, letterlessness.”

 

“With you in my heart I can bear everything, and even if I did write that the days without letters were horrifying, it’s not true; they were just horribly difficult-the boat was heavy and it’s draught was horribly deep, but on your tide it floated nonetheless.”

 

“Letters like the two today, small and happy or at least spontaneous, are almost (almost almost almost almost) forest, and wind in your sleeves and a view of Vienna. Milena, how good it is to be with you!”

 

“I’m tired, can’t think of a thing, and my sole wish is to lay my head in your lap, feel your hand on my head, and stay that way through all eternity-

Yours”

 

“For about half an hour I’ve been reading the 2 letters and the card and only now do l realize that I’ve been laughing the whole time. Was there ever any emperor in the history of the world better off than I am? I walk into my room and find three letters waiting for me, and I don’t have to do a thing except open them – my fingers are too slow! – lean back and – be unable to believe that I am so fortunate, so happy.”

 

“Did I praise my luck too highly? Aren’t milk and butter and salad any help at all, and do I have to have the nourishment of your presence?”

 

“Won’t you reach out across those stories to me, and leave your hand with me for a long, long time?”

 

“I never understood physics and I do not understand the “scales of the world” and I’m sure they don’t understand me any better, and I am here just like I was in Vienna and your hand is in my own as long as you leave it there.

Franz wrong, F wrong, Yours wrong/nothing more, calm, deep forest”

 

“I see you bent over your work, your neck bared, I’m standing behind you, but you don’t know it-please don’t be frightened if you feel my lips on the back of your neck, I didn’t mean to kiss it, it’s only love which can’t be helped.”

 

“In that case this would actually be the last letter you receive before we see each other face to face. And these eyes which haven’t had anything to do for a month (all right: reading letters, looking out the window) will see you.”

 

“I don’t think I could offer congratulations of any length for your birthday without coughing. Fortunately no congratulations are necessary, just a thank you for being on this Earth, where I wouldn’t have even begun to expect you might be found.”

 

“Who else can tell a story so well? While I was reading it I felt I was walking up and down in front of the cafe, day and night, year after year; every time a guest came or went I would peer in through the open door to check that you were still inside. Then I would resume the pacing and waiting. This was neither straining nor sad. And how could it be straining or sad to wait in front of a café when you are inside!”

 

“I’m so happy to breathe again with you so near. Today between your letter and mine, there is a clear good being together, breathing deeply – as far as this is possible in the great uncertainty.”

 

“Because I love you (you see, I do love you, you dimwit, my love engulfs you the way the sea loves a tiny pebble on its bed-and may I be the pebble with you, heaven permitting) I love the whole world and that includes your left shoulder-no, the right one was first and so I’ll kiss it whenever I want to (and whenever you’re kind enough to pull down your blouse a little) and that also includes your left shoulder and your face above me in the forest and your face below me in the forest and my resting on your almost naked breast. And that’s why you’re right in saying we were already one and I’m not afraid of this; on the contrary, it is my only happiness and my only pride and I don’t at all restrict it to the forest.”

 

“Moreover, perhaps it isn’t love when I say you are what I love the most – you are the knife I turn inside myself, this is love.”

 

“Robinson had to make his dangerous voyage, had to suffer shipwreck and many other things – I would only have to lose you and would already be Robinson. But I’d be more Robinson than he. He still had the island and Friday and many various things and finally the ship that took him away and practically turned everything into a dream. I wouldn’t have a thing, not even my name, since I’ve given that to you as well.”

 

“Sometimes when one wakes up in the morning one thinks that truth is right next to the bed, like an open grave with a few wilted flowers, ready to receive.”

 

“Last night I dreamed about you. What happened in detail I can hardly remember, all I know is that we kept merging into one another. I was you, you were me. Finally you somehow caught fire.”

 

“Aren’t our eyes made to be torn out, and our hearts for the same purpose? At the same time it’s really not that bad; that’s an exaggeration and a lie, everything is exaggeration, the only truth is longing, which cannot be exaggerated.”

 

“I’m not saying goodbye. There isn’t any goodbye, unless gravity, which is lying in wait for me, pulls me down entirely. But how could it, since you are alive.”

 

“This afternoon I couldn’t get out of bed, not because I was too tired but too “heavy,” this word keeps recurring, it’s the only one that fits me, do you really understand it? It’s something like the “heaviness” of a ship that has lost its rudder and says to the waves: “I’m too heavy for myself and too light for you.”

 

“So now I’ve been brooding over this letter until 1:30 at night without doing anything else, just staring at it, and through it at you. Sometimes-not in a dream-I see in my mind: Your face is hidden by your hair, which I succeed in parting right and left, your face appears, I run my hands along your forehead to your temples and now I’m holding your face in my hands.”

 

“How did people ever get the idea they could communicate with one another by letter! One can think about someone far away and one can hold on to someone nearby; everything else is beyond human power. Writing letters, on the other hand, means exposing oneself to the ghosts, who are greedily waiting precisely for that. Written kisses never arrive at their destination; the ghosts drink them up along the way.”

 

“And now my “best regards” after all – what does it matter if they collapse at your garden gate; perhaps your strength will be all the greater.”

 

Fluvial

As you are writing
The ink grows less
The sea increases

Giorgos Seferis

 

Uspeti se…

…Zašto se na zapadnim jezicima kaže “pasti u zaljubljenost? (tomber amoureux, fall in love) Bilo bi prikladnije “uspeti se”. Ljubav uzdiže kao i molitva. Uzdiže i zanosi. Kod kukaca istokrilaša sve spolno razvijene jedinke odmah dobiju i svoj par krila. Ponovno sam je gledao uza se jedne noći na pristaništu u mom rodnom gradu. Ljeto, tišina, zora se bliži. Poznavao sam je tjedan dana (Kant, Hermann Hesse, tenis). Smatrao je divnom. Hodali smo jednakim korakom, bez ikakvog šuma. Bez poteškoća bih prepoznao mjesto na kojemu sam osjetio nešto poput zasljepljujuće razderotine u noći, na kojemu mi je sreća proždirala pluća. Odjednom je život izoštren, muzikalan, razumljiv. Samo ništa ne govoriti. Krajičkom oka pokušao sam vidjeti kako s njom stoje stvari. Poluosmijeh otkriva bijele zube, dug korak, krijesta vala. Ni riječi. Ipak je trebalo nešto učiniti. Zagrlio sam veliki lakirani jarbol koji se uzdiže na molu i uzverao se do vrha ne osjetivši napor. Gore, posljednja svjetla luke odražavaju se u tamnoj vodi. Ona – nije veća od mladice ruže. Treba vjerovati da i ovaj oblik očitovanja ima svoju rječitost: kad sam se spustio, bez daha, ruku punih špranja, našao sam je kako se ludo smije, očiju sjajnih od nestrpljenja, već napola razodjevena. Uspeti se…

(Nicolas Bouvier – Riba-Škorpion)

What I Do Is Me, For That I Came

 

Mikloš Varheđi, Summa tautologica

SeanKernan-SecretBooks-Snake

Sean Kernan, Secret books, Snake

 

 

1.

Današnji zastupnik minimal–arta jeste onaj moderni Noje koji nema vremena da sačeka poziv Gospoda, a ipak ne ume da započne posao dovoljno rano. U svakom slučaju pogrešno shvata prirodu stvari, ta neka mu neprimetno preko lica promine samo jedna prava misao, život mu je već na tački ključanja.
Saznavši za projekat Tamaša Sentjobija o standardu minimalne egzistencije odista se možemo osećati u Evropi dvadesetog veka. Umetnik je u središtu sveta došao do rešenja, ako sledimo njegove savete, svi se možemo spasiti na njegovoj barci.
Šta je zadatak drugoga, naravno ne znam. S moje strane dobro je ono na što ću najmanje nasesti. “Bežao bih kao bez duše ako bi me neko potražio da mi učini dobro.” (H. D. Toro) Moja pristrasnost, greška, zatvorenost, predrasuda uopšte javlja se u slici “meni dopadljivoj”. Paja (slama) – kaže Unamuno. Baciti, sve odbaciti. Iz romana opis predela, karaktere, iz pesme rime, iz napeva ono što je umiljato. Nije potreban smer, već duh. Ne dubina, nego problesak. Osećam, “umetnik zemlje” će me kad–tad silom prinuditi da sagradim njegovu piramidu.
Po Alenu Finkelkrautu, celokupna umetnička avangarda, koja je sanjala o tome da se potpuno oslobodi tradicije, rođena je pod čarolijom Marksove velike vizije po kojoj se istorija čovečanstva deli na dva dela: preistorijski (carstvo nužnosti u kojem je čovek izručen nepoznatim zakonima) i na pravu istoriju koja započinje proleterskom revolucijom kada čovek konačno ovlada svojom sudbinom.
S ubeđenjem i trezveno izjavljujem: čoveku, ukoliko je čovek, nije potrebno pouzdano i egzaktno znanje. (Naravno, tome ne protivreči ni to što takvo znanje do sada još nije pribavio, a nikada ga ni neće pribaviti.) Ali ono što mu je potrebno jeste da to i dokuči.
Jalova žena je preklinjala Izraela iz Koznice, neka se moli za nju kako bi rodila dete. Rabin se zamislio: – Moja majka je dala ogrtač na dar Balu Šemu Tovu, isto to ga je molila. Sledeće godine sam se ja rodio. – Hvala! Doneću ti najlepši ogrtač! – zahvaljivala mu je. Magid je uz osmeh odgovorio: – Ne, tebi to neće pomoći. Moja majka nije znala za ovu priču.

2.
Između prvog i poslednjeg trenutka nema znanja. Život nije ispravljanje, nije razvoj, nije pronalazak, nije pomaganje. Nema čoveka koji bi podneo dobrotu. Niko nema pravo na skromnost. Život jeste: sazrevanje.
Sve napreduje prema sebi samom. Nema sekularizovanog sveta. Svet jeste: religiozan. Sva odstupanje od normalnosti (privilegije, titule, medalje, činovi) jesu kompenzacije grešaka počinjenih na nevidljivoj strani. Odstupiti u prvom trenutku od svega dobijenog (stvaranje) moguće je samo prema ne–suštastvenom. Svako trenutno, merljivo i vidljivo dejstvo je isključeno. Scijentifički proizvod, izmislila ga je nauka za dokaz i održavanje svoje nužnosti i neophodnosti. Samo je nesporazum plodonosan. Pravci modernog mišljenja i umetnosti svojom sudbinom razvijaju nesporazume koji se javljaju već pri njihovom rađanju. 
Groznicu, napregnutost, užurbanost, napetost, ludilo odbacujem (žrtva), jer neću da kažem nešto što ne postoji. I ne odande gde ja nisam. “Smisao života se sastoji u tome što je nerazumno reći da nema nikakvog smisla.” (Nils Bor). Život iskazuje samog sebe mojim posredstvom. “Ko ne ume da dadne više nego što je dobio, polagano počinje da truli.” (Žorž Bernanos)
Na Istoku je karma, na Zapadu politika. Karma: postajem jedno sa samim sobom, razvijam sve svoje mogućnosti koje sam dobio, svet (Celinu) prenosim u sebe. Politika je privremeno i prividno falsifikovanje karme. Onda sam silan (naivan), onda tražim vlast ako više nisam ja sam. Ne postoje dve ličnosti koje bi u jednom trenutku bile na istom mestu.
Nije potrebno odgađanje, niti isključivanje. Suprotstaviti se zapetljavanju. Na strašni sud ne mogu da umesto sebe pošaljem fotografiju.

3.
Ko svet probudi iza sna, neka ne računa na smrt! – od Grka i Platona to je umesto Hegela mogao reći bilo koji “moderni” mislilac. “Ono što je moderno, više nije to.” (Dali) Ono, odnosno što jeste: više nije to, ono na čemu je izgrađena celokupna kultura, to jeste: Ja.
“Jednom je u prahaosu šerpa uhvatila sebe za dršku i pobrkala je s nogom Boga. Može i sto puta zagoreti – od tada sebi pripisuje stvaranje.” (Đeze Hatar) Ono što u interesu egzistencije trajno stvara i održava u nama nezadovoljene (čulne) zahteve – njihovo nestajanje značilo bi i njeno nestajanje, koje uzduž i po uopštenosti (sistem, stil, ustrojstvo, pravac itd.) vidi i organizuje svet, dakle ono što je u nama moderno, i shvata Hegelovu misao, to je: Ja. Ono što koristi svete stvarnosti u interesu plodnosti sopstvenog naučnog parcijalnog gledišta (npr. psihoanaliza), čemu je svaka mistična i lična činjenica samo tema za razgovor, to je u nama: Ja.
Ono što sakralno zatvoreni poredak (čovek) ne razara, jer ne ume ni da ga dotakne, samo je prema njemu slep, time gubi pravo duha, jer uvek, uvek više želi da kaže, to je: Ja.
Nema skeptičnog čoveka. Ko korakne: već je vernik. Sumnja (poricanje, gordost, privrženost, iznenađenje) kao i sve ostalo, samo je odstupanje od normalnosti: ispoljavanje. Reći više. Nešto je pridodato. Ono gde sam i u šta sam sumnjao, tu sam i utoliko poremećen: nisam prisutan. Deformisano vidim, privid i suštinu ne na svojim mestima. Mesto korena je nevidljivo. Molitva: zahvaliti nevidljivom što traje, što postoji. Celokupnim životom zahvaliti. Živim zadivljen nevidljivim. Znati da je ono što vidim: simbol. Zalud. Još ga nema. “Čovek: celina.”
Ispoljavanje je dobila životinja. Logos je čovekov. Stanovati pored Boga.
Ja može nekoga postaviti na prazno mesto, ali čoveka (sakralna ličnost) time ne može prevariti: tražiće patnju i bol kako bi mogao osetiti ukus prisustva.

4.
Jezik: beskrajna tautologija (Vitgenštajn) – čovek je stvoren prema slici i podobiju Boga.
Prispeli smo do kulture ključaonice.
Zamišljenim upoznavanjem stvari koje se ne mogu neposredno iskusiti naša situacija nije postala lakša. Danas svaka (opasna) suprotnost pristiže iz njenog smera i oblika. “Svet smo lišili njegove čari time što smo poništili udaljenost.” (L. Klages) Ako kažem: čovek, a ne umesto toga: „vreća puna starudija” (Jung), ja zbog toga još nisam konzervativan, ili anahroničan. Svet i danas održava trideset šest pravednika.
Ako nešto gledam kroz ključaonicu, često zaboravim: da li sam napolju ili unutra. Ja lično pak nemam pretenzija na onu neizvesnost i uzbuđenje, što ga ovako postiže i znači veliki deo moderne kulture.
“Dobar umetnik uvek nešto petlja oko svoga rajferšlusa.” (Pati Smit) Da, tako se sve srozalo prema gore: prema Prividu. Mistika je tako postala ono što se vidi spolja: prigušena telesnost. Tako čovekov život oduzima ona umetnost koja uči rutini. Nema ključaonice. To je kvarnost umetnosti: “deformisana senzibilnost koja je zasnovana na individualnoj utakmici, na hijerarhiji vrednosti koja nam je nametnuta i tako dalje” (Gombrovič). 
Ne posredno, već neposredno. Lično. Ne budućnost, već večnost. Svoje misli odrediti prema gore, prema otvorenom prostoru. Ljubav koja je postala vidljiva: politika. Ako činim dobro, onda ne znam ništa (vedrina). Osećati, ne govoriti. Granice se ne mogu rasplinuti. Ako stojim tamo gde jesam, onda se ne vidim. Duh je samo tamo gde se ništa ne vidi. Život postoji kao tkanje između reči. 
Kao što “građani ne dobijaju svoja osnovna prava od države, nego poseduju svoja ljudska prava” (Janoš Kiš), tako umesto “svako umetnik”: svako je čovek.
Moral: nevidljiv. Nije stvar naučnika, ni umetnika, ni stručnjaka.
Čovek je u Celini slobodan.

5.
Mnoge stvari kojima me je učio Učitelj razumeo sam tek mnogo kasnije. Jedna od njih: nestanak pitanja.
– Uvek i u svemu tražio si veliko, lepo, novo, značajno. Učio si od predmeta i ljudi, od prirode i od žena. Odnosno učio bi: ako ne pitaš. Pitati znači: nešto već znaš, misliš da znaš, i pitanjem ga odmakneš, držiš daleko od sebe. Potrebni su bolest i katastrofa, kao kod većine ljudi, da bi bar na trenutak ponestalo tvojih pitanja, da već ni za njih ne bi imao snage. Drugi tada postaju religiozni, ti si video i oslovio mene koji sam stalno tu bio. Naravno, srednje stanje je ubrzo minulo, jedva si čekao da možeš pitati. Zanimalo te je sve, moje obrazovanje, moj način života, moje iskustvo. Zato si pitao i pitao.
– Zašto me nisi upozorio?
Učitelj se nasmešio:
– Možda danas više ne treba da tako nežno postupam s tobom. Ojačao si, uskoro ćeš stići do prekretnice. Pitanja će nestati, ali svaka izjava će zvučati kao da je pitanje. Mnogi se tokom celog života neće odavde dalje maći. Potom će konačno nestati pitanja. Neće biti lepših ili važnijih reči, odnosno svaka reč će biti podjednako važna. Budi spokojan. Jezik nije gospodar čoveka. Pitanje nije ljudska mera. Nemaš razloga za radoznalost. Ako te nešto ne interesuje, ne prihvataš to zajedno sa svim posledicama, pogotovo ne zajedno s onim o čemu nemaš ni pojma, nastavi dalje. Do sada su tvoje greške bile u lepom, jer si ih tamo skrivao, sada će bar dospeti na svoje pravo mesto: u ono što ne razumeš, i što ti se ne dopada. Ono pored čega prolaziš. Lagano se otvaraš, sve više osećaš. Sve treba da pripustiš sebi.

6.
Dejstvo i vrednost su nezavisni. U jedinstvu prvog trenutka (“Naka bude!”) već je sve dato. Vreme, komunikacija: pasti. Kultura razvučenog drugog trenutka. 
Prispevši u Duh nestaju karma i politika (Ja). 
Ako još znaš nešto, onda nisi tamo. Onaj ko nešto zna, zalud pita. Sve je laž što ne stiže kroz onu prazninu koja jeste Ličnost.
Nauka: loš početak. Ne ume da se suprotstavi iskušenju (Isus se sa stene baca u dubinu). Polazi od negativnog kako nikada ne bi umeo prispeti do kraja.
Groznica, pomoć samo simuliraju Celinu. Posle njihovog nestanka moguća je aktuelnost. Osećanje je tačno. Ne iskorišćavati u praksi. Za ljubav visokog ne prećutati nisko. Paradoks pustiti u srce. 
Prividna protivrečnost: tautologija.
Ispred života ne bežati u tajnu, u dubinu, u pitanje, u književnost. U lepu književnost (primarno): samocenzura.
Psić se igra sa svojim povocem. Umetnost.
Crkva: mesto štrajka glađu. 
Celovitost si izgubio u reči. Opšte, ideja, vaspitanje, iskustveni dokaz, zakoni, slika sveta, razoreno trojstvo.
Stvari jedva čekaju da ih ugledaš.

7.
Slike Li Jung–Čija (Sve i Ništa, 5=0, 1+1=0 itd.), slikane šezdesetih godina i izložene u “Lisson Galery” u Londonu, ali i njegove pesme i ličnost karakteriše, prema Giju Bretu, što je došao i sa Istoka i sa Zapada, a istovremenoni iz jednog pravca. Tri.
Onaj ko je samo stigao do Atile Jožefa i – kao da se time zbiva bilo šta bitno – spoljnjeg cenzora (“moj vođa”) zamenio unutarnjim, njemu držanje Lija ne može mnogo reći. Do smisla i pojma potpune oslobođenosti od stava bliže je stigao bar onaj ko zna da je istovremeno s nastankom Manifesta komunističke partije Henri David Toro realizovao Valdenov život. Što na Istoku zvuči “ako je noć, sviće” – prema kardinalu Njumanu znači: ne počinjimo uživanjem, nego Isusovim Krstom!
Oprezno treba koristiti velike reči, razume se, jer ljudi jedva čekaju kako bi se uplašili. Velika reč Pola Rikoa, na primer, jeste askeza: “Posredstvom intelektualne i moralne askeze refleksija postaje pogodna da samosvest uzdigne do prvobitnog odobravanja.” – Pol Klodel isto to kaže jednostavnije kada tradiciju upoređuje s čovekom koji hoda, čija jedna noga mora biti na zemlji, a druga u vazduhu: ako su obe noge na zemlji, onda ne napreduje, ako su pak obe u vazduhu, pašće.
Precizno shvatajući (ilustrujući) askeza je dakle: hod.
Prisustvo: ravnoteža. Baština: čovek.

8.
Težina i lakoća današnje situacije jeste: pri rano probuđenoj svesti, ni na jednom njenom stupnju ne sme se zaustaviti. Treba dospeti do najgušće tačke Ja, i tu sve odbaciti. Neprimetno proći naravno, jer ako se još i to vidi, onda je to ili prevara (ako čovek danas vidi da nešto usporava, bezuslovno misli na policijska kola), ili ovde ostaje neko stojeći, truleći (pranje sudova, rešavanje ukrštenih reči, umetnost protesta itd.). Ne stati, odbacujući Ja do potpune osetljivosti. Dalje, dalje. Nije dovoljno izgraditi zapećak od stava koji se procenjuje kao pouzdan, kao što sugerišu proizvodi totalitarne logike (nauka, umetnost, religija itd.). Za svako ispoljavanje se može reći: samo je jedno od. Strahuje za sopstvenu zatvorenost: za loše, za malo. Za ono za što se uopšte može strahovati: što nije dovoljno.
Ne biti glupan vlasti, ne zatvoriti se (ludilo, maska, životinja, starenje, žena, smrt).
Moj učitelj je učio: ne strahuj za svet, za Zemlju. Niko ne ume da prouzrokuje štetu u onome što nije on sam, što nije njegovo, ili nije njegova tvorevina. Hibris.
Ako naiđem na masu koja je isuviše bučna: već sam ja najgrlatiji.

9.
Drugi trenutak je doba odsutnosti Boga. Nije on zbog samog sebe: to je otvorenost. Zatvoriti se: provocirati (nevidljivo učiniti vidljivim, odnos dete–roditelj u svesti Boga, fantastično i ironija u sistemima nasilja itd.).
Svako ljudsko delo dobija svoju snagu od njegovog “Jesam”. Tvoraštvo tvorevine: tautologija. A to da jeste tautologija, samo Ja može reći. Iz smera prvi i treći (Celina) tautologija znači: Logos.
Odbacivši Ja počinje da se realizuje drugi: čovek. Dolazi iz prvog, ide ka trećem. Ako to zaboravim, ili zataškam: počinjem da se plašim i želim da se svi plaše. Nešto, i sve više, spolja je dodano, ravnoteža (čovek, zemlja) naginje se ka prividu. Ljudsko znanje je spomen na prvi trenutak: prihvatam, krećem dalje, od toga rastem.
“Pesma je središte i nedostatak muzike.” (Mišo) Tamo gde se minimum i maksimum podudaraju, to je mesto tvorevine. Ako ispravno živim i kažem: slika (Logos, tautologija). Svaka ličnost (slika, svet) gradi se odozgo. Nevidljivo stiže, smisao ulazi tek u trećem trenutku. (“Istina jeste: nebeska.”) Ako dve ličnosti kažu istovetno, drugačije zvuči. Slike jedna pored druge.
“Radosna vest je u svakom slučaju drugačija i drugačija. O ovom istom svetu.” (Geza Pernecki)
Ovo je „druga kosmogonija”: čovek je odrastao u Logosu. Samo ga onda vidim ako ga pustim u sebe. Ako pomaže, još nisam tamo. Ako govorim o njemu, već o drugom govorim. (Vreme.) Jedan blesak. Ništa pre, ništa posle njega. Ime koje Logos još i već može podneti: tautologija.
Ako se nešto dogodilo, ništa se ne menja. Samo drugačije padaju senke.

(pr. Sava Babić)

Mikloš Varheđi, …Ne dopusti

 

Takashi Yoshimatsu – Pleiades Dances, Kyoko Tabe

3.50.

Tiho sam. Sjedim mirno za stolom i slušam, Franz, ali ne otvara mi se svijet kako si bio rekao. Možda jer je već konačno skroz otvorena ta pukotina u bezvremenost. Približili smo udaljenosti a vrijeme odmakli u beskonačnost. Nema više vremena, Franz. Nema više obećanja trajanja, nema više supstancije. Nakon katastrofe obično sve postane neobjašnjivo tiho, osim ptica koje i daje pjevaju. Kavezi, čekajući ptice, Franz. Tiho sam i osluškujem kako se u vremenu i s vremenom sve udaljava od mene. Umjetnik u gladovanju, Franz. Sanjao sam je kako se sjedinjujemo i postajemo jedno. Na kraju je nju nekako zahvatio požar, Franz. Kažeš postoji cilj ali nema puta. Ono što zovemo putom jest oklijevanje. I žališ se na tu mirnoću, na beznadnost te mirnoće, zid Dobrog. Na zaborav i umor. I tišinu sirena, koju nitko još nije uspio izbjeći. Jedna rana se umorno zatvori.

Blue Labyrinths

An online magazine focusing on books, philosophy, critical theory and a collection of interesting ideas. Don't get lost.

A little tea, a little chat

notgettingenough's book reviews

Discordō

I disagree.

heteroglossia

poetics and poststructuralism

fragilekeys

"It’s always with another key that you unlock the house—inside: the snowdrifts of what’s never spoken." —Paul Celan

Symblogia

Blog za rasprave o filozofiji, znanosti i kulturi

History of Our World

Life, Death and Basinski.

jovanovicluna.wordpress.com/

FineArt Photography & FoodStyling by Luna Jovanovic

nagovor na filosofiju

sabiranje putokaza

Teatarski osvrti

regionalni magazin izvedenih umjetnosti

John Tottenham

Failed Visionary

Diálogos

From διά (dia, “through, inter”) + λόγος (logos, “speech, oration, discourse”).

5 minutes of sleep, less

..the picture diary from/of/by l.k.j. Lil..

Izrječiti se iz Stvari - poezija

a human being is never what he is but the self he seeks

roškofrenija

a human being is never what he is but the self he seeks

Sve ostalo su priče

a human being is never what he is but the self he seeks

six glasses of water

I could afford to be good, kind, generous, loyal and so forth, since I was free of envy. Envy was the one thing I was never a victim of.