Keith Jarrett with Gabriel Jarrett Live in New York

Attention, taken to its highest degree, is the same thing as prayer. It presupposes faith and love.

Absolutely unmixed attention is prayer.

– Simone Weil

Between chaos and hope (after the earthquake in Zagreb)

“In the dark times
Will there also be singing?
Yes, there will also be singing.
About the dark times.”

― Bertolt Brecht

These fragments I have shored against my ruins

4.4.

Radost je najnemilosrdniji bič koji nas tjera. I nema milosti. (Bela Hamvas)

 

Svijet za kojim čezneš ne postoji. Na tebi je da ga izgradiš.

4.3.

Djeluj tako da tretiraš ljude, kako sebe tako i druge, uvijek kao cilj, a nikad kao sredstvo!  (Immanuel Kant, Metafizika ćudoređa, 1785)

Djeluj tako da tretiraš tehniku, kako svoju tako i tuđu, uvijek kao sredstvo, a nikad kao cilj! (Ja, dok po n-ti put danas bez razloga otključavam mobitel i osvježavam aplikacije)

4.2.

 

Pisma optuženika. Zadnje riječi zagrebane po zidu ćelije. Tako pisati. (Anna Kamienska)

 

Pisati kao drvo u jesen. Staloženo otpuštati lišće. Što je jedan list u jeseni? Ne opterećuj se detaljima. Kako riječi iz tebe otpadaju, tako ti se otkriva tvoja istinska priroda. Ne suspreži se. Ionako ne možeš biti bolji ili gori od samoga sebe. Pusti. Zar ćeš se brinuti o stilu dok sve oko tebe truni, raspada i nestaje? Svjedoči svojom osjetljivošću. Samo tebi je dano ovako iskustvo, u ovom trenu. Svjedoči o jeseni svih stvari i fenomena. Ali kao drvo, staloženo, znajući da nadolazi zima i  naposljetku novo proljeće.

 

Izreći istinu. Dijetlom. Riječju. Šutnjom. Životom. (Anna Kamienska)

 

 

 

4.1.

Ako sad odustaneš, potvrdit ćeš odluku svih onih koji su od tebe već odustali.

§

Moje misli nisu vrijedne zapisivanja, zapisujem.

Biti vrijedan zapisivanja. Ili biti vrijedan izrijeka? Izreći i ne slomiti se pod težinom.

Dok pišem, glave nisko pognute, nemirne usne iščekujuć riječ neizgovorenu, ukočenog položaja, u tišini, netko obazriv bi pomislio da je riječ o molitvi.

Pisanje kao molitva. Umjesto koljena, srce krvavo.

–

“Tko je sklon da svoja osjećanja izrazi riječima, počinio je trovanje krvi – u mislima. “(Mikloš Varheđi)

–

Molitvom održavam ono stanje u kojem riječ može biti zapisana.

Sve dok je riječ istinita, spasenje je blizu.

Hoćeš li reći istinu?

…

Onaj krik od rođenja još uvijek odjekuje utrobom.

 

 

 

The extraordinary elegance of a man who has lost

Murmuration of Starlings

Uspeti se… epilog

 

Pismo poslano prije dva mjeseca morskom poštom iz Hamburga sadržavalo je pozivnicu za njeno vjenčanje na čijoj je poleđini napisala “žao mi je, ciao i sretan put” i zlatnu ribicu – ja sam Riba u horoskopu – dugačku kao nokat malog prsta. Na debelom bijelom papiru je otisnuto Dr. phil. M…  dakle, završila je doktorat u Renanu. Već dvije godine. Bože, kako vrijeme prolazi! Je li Laclos napisao da je “najgore u vezi s ljubomorom to što živi mnogo duže od ljubavi”? Pomislio sam da će ovaj put biti obrnuto. Nisam bio ljubomoran. Otišao sam previše daleko i prije previše vremena. Sve što sam joj mogao napisati nije moglo spriječiti da postanem sjena. Izvadio sam iz kovčega fotografiju koja mi je toliko često pomogla i posljednji put gledao to zanosno lice prije nego što ću je zapaliti upaljačem. Zatim sam sišao i darovao ribicu vlasniku svratišta objašnjavajući mu da je to zapadnjački zodijački znak pun blagoslova, koji je otporan na sve postupke crne magije. Provukao je crvenu svilenu nit kroz sićušni prsten kojim je završavao rep i objesio amulet svom sinu Puthahu oko vrata. Puthah je veliki trogodišnjak izbočenih očiju koji kaka pomalo posvuda po svratištu pod popustljivim pogledom stanara. Na čelu ima malu mrlju kakvu nose sljedbenici Šive i srećom je previše lijen da bi se penjao uz pet stepenica koje vode do moje sobe.

“Žao mi je” – a tek meni! Razlog manje za povratak u Europu. Odsad svakom svoj život, svakom svoja glazba; na neko vrijeme moja će biti samo škripanje. Svakome i svoj rat; moj – koji nikada neće biti dobiven – neće zbog toga biti nimalo lakši. Krpe vinske crvene boje još su se raščinjale na gotovo crnom nebu. Dolazi kraj velikom neredu boja. I sâm sam bio kao neki general koji uzmiče u neredu, čije su se vojske zagonetno rasule u bljesku.

Pokušao se vratiti na posao kako bih uzvratio istom mjerom slikama koje su me spopale. Kad bismo znali čemu se izlažemo, nikada se ne bismo usudili biti zbilja sretni. Posegnuvši ponovno za Starim Zavjetom nabasao sam na sljedeće tri riječi: “Jakob ostade sam”. I još k tome iščašena boka, jer se hrvao s Anđelom! Ovdje nema ni sjene nikakvog anđela, prošao sam bolje od njega. Saberi se, Kalibane, probudi se Gribouillle*, sa svim svojim vožnjama, planovima, tom manijom odlaženja i dolaženja, neprestanog mijenjanja obzorja. Ono što nikada nisi prestao tražiti možda je ovdje, sada, u ovoj vreloj sobi, nadohvat ruke, šćućureno u mraku i samo u mraku.

*Kaliban – lik iz Shakespearove drame “Oluja”; Gribouille – lik iz romana “Gribouilleova sestra” grofice de Segur

 

Nicolas Bouvier, Riba-škorpion

s francuskog prevela Sanja Lovrenčić