Stefan Zweig, Bijeg u muziku (poglavlje o Nietzscheu)

by Vertebrata

Bijeg u muziku

                   Veselosti zlaćana, dođi!       
                      Dioniziovi ditirambi

                    Horizont Sils-Marie

 Muzika je sveudilj bila u Nietzscheu, samo vazda latentna, nju je vazda svjesno potiskivala snažnija volja za duhovnim opravdanjem. Već je kao dječak smionim improvizacijama oduševljavao svoje prijatelje, au njegovim mladenačkim dnevnicima česta su upućivanja na vlastitu kompoziciju. No što se kao student odlučnije izjašnjava za filologiju i potom za filozofiju, to više obuzdava moć svoje prirode što teži elementarnom izviranju iz podzemlja. Za mladog fillologa ostaje muzika dobrodošli otium, odmaranje od ozbiljnosti, strast kao kazalište, čitanje, jahanje ili mačevanje, duhovna gimnastička dokolica. Zbog toga pomnog kanaliziranja, toga svjesnog zagrađivanja gatom, tijekom prvih godina ne prokapljuje plodonosno ni jedna kap u njegovo djelo. Dok piše Rođenje tragedijde iz duha muzike, muzika ostaje samo predmet, objekt, samo duhovna tema – ali u njegov jezik, u njegovo pjesništvo, u njegov način mišljenja ne prodire ni jedan titraj muzikalnog osjećanja u njihovu moduliranju. Čak i u Nietzscheovoj mladenačkoj lirici nedostaje svaka muzikalnost, dapače, što nas još više čudi – njegovi pokušaji komponiranja kao da su, prema kompetentnom sudu Von Bulowa, amorfna duha – tipična antimuzika. Muzika jest i ostaje za nj dugo vremena samo osobno nagnuće kojim se mladi učenjak bavi s punom nasladom neodgovornosti, s čistom radošću diletantizma, no svagda s onu stranu i postrance od svoje “zadaće”.

  Prodiranje muzike u Nietzscheov unutarnji svijet pristiglo je tek kad je olabavila ona filološka kora, učena stvarnost oko njegova života, kad su vulkanski udarci potresli i razderali cio kozmos. Tek tada pucaju kanali i odjednom izlaze iz korita. Muzika uvijek najsnažnije nadire u silno uzbuđenog, oslabljenog, nasilno napetog čovjeka kojega je nekakva strast razderala do dna duše – to je Tolstoj pravilno uočio, a Goethe tragično osjetio. Jer čak i on koji je prema muzici zauzeo oprezan, obrambeno bojažljiv stav (kao prema svemu demonskom: one je u svakom preobražaju prepoznavao zavodnika), čak i on podliježe muzici samo u trenucima slabosti (ili kako on kaže: “u razastrtim trenucima”) kad je izrovano cijelo njegovo biće, u satima njegove slabosti, otvorenosti. Svagda kad postaje( zadnj put kod Ulrike) plijenom jednog osjećaja i nije više sam svoj gospodar, onda muzika preplavljuje i najčvršći nasip, izmamljuje mu suzu kao danak i muziku, ispjevanu, najdivniju muziku kao neželjenu zahvalnost. Muzika – a tko to nije doživio? – svagda treba otvorenu dušu, otvorenost, ženstvenost u smislu blažene čežnje da bi plodonosno prodrla u neki osjećaj; tako pogađa i Nietzschea u času kad ga je jug razmekšao i otvorio ga, u jednom stanju najpožudnije, najčeznutiljivije želje za životom. Ona se jednom neobičnom simbolikom pojavljuje upravo u onoj sekundi kad se njegov život u iznenadnoj katarzi odvraća od onoga što je napustio, od nastavka epskog stvaranja u tragičnosti. On je želio prikazati Rođenje tragedije iz duha muzike, a doživio je upravo obrnuto: rođenje muzike iz duha tragedije. Premoćna snaga novih osjećaja ne nalazi više svoj izražaj u odmjerenom govoru, nego nadire prema snažnijem elementu, prema višoj magiji: “Morat ćeš pjevati, o dušo moja”.

  Upravo zato jer je ono najdublje, demonsko izvorište njegova bića bilo tako dugo zasuto filologijom, učenošću i ravnodušjem, ono izbija takvom silinom i tjera svoj tekući mlaz pod takvim tlakom sve do zadnjih niti živaca, do zadnje intonacije njegova stila. Kao nakon infiltracije nove vitalnosti, jezik koji ju je dotad htio samo prikazati odjenom počinje disati muzikalno: andante maestoso predavanja, težak govorni stil njegovih dotadašnjih spisa dobio je sada nekakvu “undulaciju”, valovitost, mnogostruku muzičku pokretljivost. U njoj sada svjetlucaju sve one male istančanosti jednoga virtuoza, ona sitna peckava staccata aforizama, lirski sordino u pjesmama, pizzicata poruge, smiona slijevanja i harmonizacije proze, izreka i pjesme. Čak i interpunkcija, ono u jeziku neizgovoreno, crtice i naglašavanja apsolutno djeluju poput muzičkih znakova: nikada dotad nismo u njemačkom jeziku tako snažno osjećali orkestriranu prozu. Duboko osjetiti njezinu istančanu dotad nikada dostignutu polifoniju za jezičnog artista znači jednaku nasladu kao što za muzičara znači proučavanje majstorske partiture: koliko se pritajene i začahurene harmonije krije iza pretjerano oštrih disonanci, koliko jasnog duha oblika u tom tako opojnom obilju! Jer ne vibriraju od muzikalnosti samo završeci jezika: i sama se djela osjećaju simfonijski, ne potječu više iz duhovno smišljene, hladne misaone arhitekture, nego neposredno iz muzičkog nadahnuća. Za Zaratustru je sam Nietzsche jednom rekao da je napisan “u duhu prvog stavka Devete simfonije”, a tek ona jezično jedinstvena, istinski božanska predigra djelu Ecce homo – nisu li te veličanstvene rečenice zamišljene kao preludij za orgulje u nekoj golemoj katedrali budućnosti? Nisu li pjesme kao što su “Pjeesma noći” ili “Pjesma gondola” iskonsko pjevanje ljudskoga glasa iz beskrajne samotinje? A kad je onda opojnost postala tako rasplesana, tako herojska, tako posve grčka muzika kao u peanu njegova zadnjeg kliktanja, u Dionizovu ditirambu? Odozgo prozračen svom vedrinom juga, a odozdo uskovitlan strujanjem muzike, jezik ovdje doista nikada ne postaje mirnim valom, i u tom kao more veličanstvenom elementu kruži sad Nietzscheov duh sve do vrtloga propasti.

 Budući da sada muzika tako burno i nasilno prodire u njega, Nietzsche, taj demonski znalac, odmah razabire i njezinu pogibelj: osjeća da bi ga ta struja mogla odnijeti daleko izvan njega samoga. No dok Goethe izbjegava pogibelji koje mu prijete – “Goetheovo oprezno držanje prema muzici”, bilježi Nietzsche jednom – Nietzsche se vazda s njom hvata u koštac prevrednovanja, preobrazbe, to je njegov način obrane. I tako on (kao u vrijeme svoje bolesti) od otrova pravi lijek. Muzika sada za njega mora biti nešto drugo nego u njegovim filološkim godinama: u ono vrijeme tražio je on pojačanu napetost živaca, bujanje osjećaja (Wagner!), protutežu za svoju smirenu, učenu egzistenciju. No sada kada mu je mišljenje već samo po sebi eksces i ekstatično rasipanje osjećaja, treba on muziku kao nekovrstan duševni brom, kao ponovno unutarnje smirivanje. Ona mu više ne treba pružiti opojnost (jer sve duhovno postaje za nj zvonkom opojnošću), nego mu, prema divnim Hölderlinovim riječima, treba dati “svetu trijeznost”: “muzika kao oporavak, a ne kao sredstvo uzbuđivanja”. On želi muziku u koju može pobjeći kad nasmrt ranjen i umoran od hajke svojih misli zatetura, on treba pribježište, kupelj, kristalne valove koji hlade i pročšćuju - musicu divinu, muziku odozgo, muziku iz vedra neba a ne iz stlačene, sparne, požudne duše. On treba muziku koja će mu pomoći da zaboravi samog sebe, a ne muziku koja ga opet tjera natrag u njega samoga, muziku koja “kaže Da, koja čini Da”, južnjačku muziku bistru kao voda u njezinim harmonijama, iskonski jednostavnu i čistu, “muziku koja se može zviždati”. On ne treba muziku kaosa (jer se kaos žari u njemu samome), nego muziku sedmoga dana stvaranja svijeta, kad sve počiva i samo sfere radosno slave svojega Boga, muziku kao odmor: “No sad kad sam u luci: muziku, muziku!”

 Posljednja Nietzscheova ljubav je lakoća, njegova najviša mjera za sve stvari. Dobro je ono što se čini lakim, što liječi: u hrani, u duhu, u zraku, u suncu, u krajoliku, u muzici. Milost poklanja jedino ono što omogućuje lelujanje, što pomaže da se zaboravi tupost i mračnost života, kao i ružnoća istine. Zato i ta posljednja, ta kasna ljubav prema umjetnosti kao nečemu što “omogućuje život”, kao velikom stimulansu života. Muzika, vedra, oslobodilačka, laka muzika postaje odsada najomiljenija okrepa toga nasmrt uzbuđena čovjeka. “Život bez muzike jednostano je napor, zabluda.” Čovjek kojeg trese groznica ne može silovitije tražiti vodu svojim ispucanim usnicama, zažarenim od vrućine, nego što Nietzsche u svojim zadnjim krizama žudi za njezinim srebrnim napitkom. “Je li ikad neki čovjek osjetio toliku žeđ za muzikom?” Muzika je njegov zadnji spas, njego spas pred samim sobom: zbog toga i ta apokaliptička mržnja prema Wagneru koji je narkoticima i stimulansima zamutio njezinu kristalnu čistoću, zato i ta patnja “zbog usuda muzike kao od neke otvorene rane”. Taj samotnik odbacio je sve bogove, ali ne dopušta da mu otmu samo to jedno, njegov nektar i njegovu ambroziju koji osvježuju i vječno pomlađuju dušu. “Umjetnost i ništa osim umjetnosti – imamo umjetnost da ne bismo propali zbog istine.” Žestokim zahvatom utopljenika hvata se on za nju, za jedinu silu života koja ne podliježe zakonu teže, da bi ga ona uhvatila i uzdigla u svoj blaženi element.

 A muzika koju je tako potreseno zaklinjao dobrostivo se sagiba i grli njegovo tijelo koje se ruši. Svi su napustili toga grozničavog čovjeka. Prijatelji su već odavna otišli, a misli su mu vazda negdje na putu, uvijek na nekim smionim lutanjima. Samo ga muzika prati u njegovu posljednju, sedmu samotnost. Što dodiruje on, i ona dodiruje s njime, gdje god govori on, istodobno odjekuje i njezin jasni glas. Ona vazda iznova silom uzdiže toga čovjeka kojega nešto svom silom vuče dolje. A kad se konačno srušio, ona još bdi ponad njegove ugasle duše; Franz Overbeck koji ulazi u sobu toga duhovno zaslijepljena čovjeka, zatiče ga za klavirom gdje drhtavim rukama još traži uzvišene harmonije, a kad tog čovjeka pomračena uma otpremaju kući, on cijelim putem pjeva u potresnim melodijama svoju “Pjesmu gondoli”. Sve do pomračenosti duha prati ga muzika ispunjavajući mu smrt i život svojom demonskom prisutnošću.

Stefan Zweig – Nietzsche, VIII – Bijeg u muziku

preveo Mario Kopić