Cahiers du Vertebrata

a human being is never what he is but the self he seeks

Category: Wissenschaft

Béla Hamvas, Prijateljstvo

hamvas1

1.

Platon kaže da je prariječ zajednice zakon, Aristotel kaže da je to Filija. Obojica bi mogli imati pravo. Ono što ujedinjuje zajednicu je zakon iznad bića. Ali ono što tvori zajednicu jest prijateljstvo koje živi u bićima. Filija znači prijateljstvo, ali to prijateljstvo nije ideja. Mnogo više je i sama biće. Gdje je razdor, može se pretpostaviti da je ondje prisutan Ares, olujni; gdje je ljubav, može se pretpostaviti da je prisutna Afrodita, ona koja razrješuje suprotnosti; gdje je prijateljstvo, može se pretpostavti da je ondje božica Filija. I Aristotel misli: ako na jednom mjestu živi na tisuće, pa i milijun ljudi, ako govore jednim jezikom, njeguju jednu tradiciju, održavaju jedan moralni poredak – sve je to čudo prisutnosti božice Filije. Bez nje bi imao pravo  La Bruyere, koji kaže: iznenađeni ste što čovječanstvo ne živi u jednoj državi, ne vjeruje u jednu religiju, ne govori jednim jezikom – a kad pogledam mnoštvo i različitost ljudskih karaktera, ćudi, talenata, umova, više me iznenađuje to što dva čovjeka mogu biti pod jednim krovom a da ujutro ne zadave jedan drugoga. Čudo je božice Filije što između dva bića koja škrguću zubima jedno na drugo postoji nešto takvo kao što su zajednički stan i zajednički jezik i zajednički običaj. Bez nje bi postojale samo usamljene grabežljive zvijeri. Zajednicu stvar božica Prijateljstva, i zato je prariječ zajednice: Filija.

2.

S obzirom na to o čemu se sve govorilo u posljednjem stoljeću, šutnja o prijateljstvu je sasvim neobična. Postoji samo jedno djelo vrijedno pažnje, Emersenovo. U antičkom svijetu nitko ga ne bi smetnuo s uma. Ali razlog što se danas tako malo piše o prijateljstvu nije samo u tome što je prijateljstvo klasična tema, a današnji je čovjek malen za klasične teme. Razlog je prije u tome štto je prijateljstvo klasična veza, a današnji je čovjek malen za klasičnu vezu. Nikada čovječanstvo nije bilo tako blizu tome da, koliko go bića postojalo, sva odreda postanu grabežljive zvijeri i iz zasjde škrguću jedno na drugo. Nasilni kolektivizam religija gomile je površina, ispod nje živi čovjek koji je već gotovo spreman ujutro zadaviti onoga tko s njime živi pod jednim krovom, samo zato što se razlikuje. Svatko tko danas nekome pruži ruku, pasramljeno mora doživjeti da se ne razumije upravo ono što je jedino bitno. Ali nitko se ne može pozvati na odgovornost. Jučer sam nekome pružio ruku, a on to nije ni primijetio; danas će meni netko pružiti ruku, a ja to neću primijetiti. Živimo život bez Filije, a to što još postoji veza između nas, možda je stari ostatak, možda predujam budućnosti; iz današnjice ne izvire prijateljstvo.

3.

Aristotel je vjerojatno ipak u krivu kada kaže da mogućnost zajednice tvori Filija. Zajednica nije više njih ili manje. Zajednica je nešto drugo. Sasvim i u cijelosti i u temelju drugi život, bitak, mogućnost, zbilja, čudo i misterij. Ovih godina pojavio se izraz koji kaže da je to veza izmeđua Ja i Ti. Za zajednicu je potrebno barem troje ljudi. Ali otamo gdje ih se nalazi troje Filija već odlazi. Ja i Ti su dvoje. Uvijek samo dvoje. Jedan više nego kada je čovjek sam, jedan manje nego kada se čovjek nalazi u zajednici. Ja-Ti veza je poseban egzistencijalni krug: osobit krug bitka između individue i kolektiva. Između usamljenosti i kolektiva. Između samoće i mnoštva. Između Jedan i Tri. To dva svjetsko je mjesto Filije.

4.

Astrologija dijeli ljudsku sudbinu na dvanaest razdoblja ili, kako kaže, dijeli pozornicu ljudske sudbine na dvanaest kuća. Te su kuće: individualnost, imovina, učenje, dom, brak i ostalo. I za prijateljstvo je naznačena kuća. U golemoj količini literature koja spada u modernu psihologiju nema ni riječi o prijateljstvu. Iz te je činjenice očito koliko više osjećaja ima astrologija za cjelinu ljudskog bitka. Čini se da astrologija zna da i prijateljstvo nema nikakve veze ni sa zajednicom, ni s jastvom, ni s ljubavlju. Za Filiju je označena posebna kuća, i za nju se smatra da ia jednaku težinu i važnost kao poziv ili smrt. Prijateljstvo nije puko druženje, kao što prijatelj nije puki drugi. Nije prijatelj u nevolji, nije kolega, nije partner. Ono što se događa s čovjekom u kući prijateljstva ne može se zamijeniti nikakvom drugom vezom. Prijatelj se ne može ničmie nadoknaditi. Postoje ljudi nesposobni za prijateljstvo; postoji oni koji su neprikladni za prijateljstvo; postoji oni oko kojih se uvijek netko nalazi; i postoje oni kojima život prolazi u gladi za prijateljstvom, ad ane nalaze ni jednog jedinog.

5.

Montaigne piše da ljubav nikoga ne pita. Dolazi kada želi, i gazi čovjeka nemilosrdno poput elementarne sile. Za prijateljstvo je potrebna suglasnost. Prijatelj mi je samo onaj kojega sam sebi slobodno izabrao. Istina je da je, kada već postoji – prisila. Više ne mogu biti bez njega. Il me semble n’estre plus qu’ a demy – čini mi se kao da sam tek polovica nečega. Ali ne gazi ni onda. Uvijek je blag i bestrasan. Božica Filija je najnježnija među božanskim bićima. Ljubavnik ponekad običava osjećati radost ili nevolju udaljene ljubavi, i ponekad joj uspijeva pogoditi želju. U ljubavi je to izuzetak, u prijateljstvu to je prirodno. Uvijek znam i trebam znati što se događa s njim i na što misli. Ni njemu ni meni ne može ništa ostati skriveno. Ali to nije uvjet prijateljstva; iskrenost ne prethodi prijateljstvu. Tako misli onaj tko nema pojma o prijateljstvu. Koje božica spoji, s njih spada svaka laž i maska. Ne izvire prijateljstvo iz iskrenosti, nego iskrenost iz prijateljstva. Prvo postoji Filija, a sve ostalo je njezin poklon.

Montaigne govori o formama komunikacije među Grcima i kaže da su bile ovakve: prirodne, društvene, ljubavne i gostinske. Ali Filije nema ni u prirodi, ni u društvu, ni u ljubavi, ni u gostoprimstvu. Prijateljstvo je Filija.

6.

Emerson tvrdi da je prijatelj paradoks prirode, istovremeno i njezino remek-djelo. Jedino biće, kaže, od kojega ne želim to što ima, nego to što je ono samo. U mjeri u kojoj su se dotaknuli prijateljstva, svjedoče o tome i noviji autori. Takvi su: Scheler koji je pisao o formama simpatije, Buber, koji je najljepše izrazio vezu Ja-Ti, Ebner, koji je na toj vezi izgradio cijelu eshatologiju, Barth, Gogarten, Jaspers, Klages, koji je napisao mnoge lijepe dijelove o   Zweisamkeitu. Jedan od njih misli da prijateljstvo, Ja-Ti odnos, nije drugo do paslika odnosa Bog-Čovjek. Drugi da je to vitalna, treći da je metafizička, četvrti da je egzistencijalna veza. Nitko od njih ne vidi da je ovdje riječ o nečemu takvom što se ne može ni na što drugo svesti, i što se ne može objasniti iz drugoga. Nitko od njih ne vidi da je prijateljstvo stanje posvećeno od više Moći. Možda bi se to dalo ovako formulirati: bitak se pomiče prema individualnom krugu i ondje es ispunjava. To je obogotvorenje Jastva. Čovjek polazi od metafizike prema kojoj samo Ja može biti vječno i besmrtno, i stoga stavlja težište na nj.

Bitak se, međutim, može pomaknuti i prema zajednici, i ondje se ispuniti. To je obogotvorenje zajednice. Čovjek polazi od metafizike prema kojoj su samo zajednica, rasa, nacija, religija, vječni i besmrtni, i težište života stavlja na to.

Prijateljstvo je krug bitka u kojem opstaje i Ja te se zajednica ispunjava i živi dalje nedirnuta, ali između dvoje i neovisno o dvoma nastaje potpuno nova, ni iz jednog ni iz drugog izvediva, treća mogućnost bitka. Očituje se nova forma bitka. To je prijateljstvo. Prijateljstvo ne sliči ni jednoj drugačijoj formi bitka. Potpuno je zaseban krug. Zašto? Jer za sebe ima sasvim posebno božanstvo. Filija stvara Filija-svijet koji se ne može pobrkati ni s kojim drugim. To je svijet prijateljstva.

7.

Zajednici muškaraca još nitko nije posvetio posebnu pozornost. Prije svega savezima, redovima, udrugama, vojskama. Muškarac voli srasti, i da bi podvukao važnost toga srastanja iznašao je ritualne ceremonije. Vitezovi izmjenjuju mačeve i tajno se zavjetuju jedan drugome. Redovnici i vojske nose jednaku odjeću, sjedaju jedan za drugim, zajedno koračaju. U svakom slučaju odlučuju se za obvezujuća pravila i podvrgavaju principima, kao u slučaju redovničkog zavjeta, viteških moralnih zakona ili vojničkih pravila službe. Ako čovjek pogleda rastreseni i samoživi način života žene, koji gotovo da raspolaže vlastitim središtem, mora uočiti u kolikoj mjeri je muškarac privržen svom klubbu, viteškom redu, zašto voli statut, uniformu, razmjenu mačeva i zajednički korak. Moguće je da se nešto takvo kao što su narod, zajednica, društvo, država nikad ne bi ni pojavilo kada bi stvari čovječanstva obavljala žena. Ona nikad ne bi pisala zakone i nosila uniforme. Moguće je ad je kolektiv tvorevina muškarca i da država nije drugo do narasli monaški red ili malko omekšana i olabavljena vojska.

Svaki muškarac zna kakva se radost i ozbiljnost nalaze u tome. Jedanaest muškaraca sklopilo je savez i stalo drugoj jedanaestorici nasuprot. Zadatak je zabiti loptu u protivnička vrata. To je nogomet. Sve što karakterizira muški kolektiv je tu: pravilo, zavjet, uniforma, protivnik. I igra je toliko važna da je pedeset tisuća ljudi gleda bez daha. I ako netko zna što znači biti u ratu, logoru, poduzimati opasne pothvate, biti na ratnom brodu s osamdeset i osam sličnih muškaraca stavljajući život na kocku, i ako proživi ono što Amundsen ili Shackleton pričaju o svojim drugovima, sudionicima antarktičke ekspedicije, tu nadmoć, spokoj, odricanje, solidarnost, humor, ljubaznost, samožrtvovanje, koje su ti ljudi pokazali jedan prema drugom, počinje razumijevati što je to što oblikuje, stvara i održava muški kolektiv. I počinje razumijevati da je prijateljstvo moguće samo među muškarcima.

8.

Prijateljstvo može nastati samo ondje gdje oba muškarca ne samo da održavaju jedan drugome cjelovitost bića, nego istupaju iz vlastitog kruga Ja u krug drugog jer znaju: to je mjesto gdje se preko prijateljeve cjelovitosti udvostručuje vlastita cjelovitost. Ono što je potpuno može se upotpuniti samo potpunošću. Kao što, napokon, potlačenost tlači potlačenost. I kao što se punina može ispuniti samo puninom. Otvoren mogu biti samo preko otvorenosti svoga prijatelja, iskren samo preko njegove iskrenosti. Prijatelj preko njegova prijateljstva i on preko mojega. Nema hijerarhije, rangiranja, slijeda. Potpuno priznavanje uzajamne vrijednosne sukladnosti. Prijatelji su jednaki. Jer gdje oni jesu, ondje nema razlike. Mjesto gdje žive onkraj je natjecanja. Prijateljstvo raste i postoji i živi i ovisi o egzistenciji. Krug prijateljstva ne pripada životu, nego bitku. Prijateljsko rukovanje znak je susreta u višem svijetu.

9.

Svako prijateljstvo počinje nejasnim osjećajem da smo se negdje već sreli. Kao da smo davno bili braća. Još više, kao da smo blizanci. I zato je taj susret samo ponovno viđenje. Kada se, pak, odvoji od prijatelja, čovjek zna da je to udaljavanje samo privid. Negdje ostaje zajedno s njim, kao što je bio s njim i prije susreta.

10.

Elementarni Eros je ona drevna povezujuća Moć koja drži atome zajedno i ujednačuje suprotnosti. Elementarni eros ima dvoje djece, jedno je dobilo carstvo ljubavi, drugo prijateljstva. To su dvoje djece Afrodita, božica ljubavi, i Filija, božica prijateljstva.

11.

Ljubav izaziva, potiče i podjaruje sve čovjekove snage. Drugim riječima: ljubav budi sve strasti. Još bolje: ljubav oslobađa sve demone koji se nalaze u čovjeku.

Prijateljstvo dovodi čovjekove snage u sklad. Drugim riječima: prijateljstvo obuzdava sve strasti. Još bolje: Filija je jedina božica čijim se pojavljivanjem elementarni demoni uništavaju i smiruju.

12.

Postoji samo jedna srodna crta ljubavi i prijateljstva, a ta je: ako se raspadnu, uzrok nikada nije Drugi, nego uvijek Ja.

13.

Tajna ljubavi je kako od dvoje postaje jedno, tajna prijateljstva kako od jednog postaje dvoje. Zato je ljubav obrnuto prijateljstvo, tako što iz jednog uvijek nešto prokaplje u drugo. Ljubav je ponekad takva kao da od jednog postaje dvoje, premda ih je uvijek bilo dvoje i samo ih je ljubav učinila jednim. Prijateljstvo je, pak, ponekad takvo kao da od dvoje postaje jedno, iako su uvijek bili jedno, samo je prijateljstvo od njih načinilo dvoje.

14.

Žena zaboravlja svoje prijatelje, ljubavi nikad. Muškarac zaboravlja svoje ljubavi, prijatelje nikad.

15.

Postoji povijest tiskarstva, kovanja novca, brodarstva, oblačenja, grnčarstva i korištenja otrova. Ne i prijateljstva. Zašto? Povijest je prijateljstva: Lao-ce i njegovi prijatelji, Buddha i njegovi prijatelji, prijateljstvo u Trojanskom ratu, Harmodije i Aristogiton, Sokratova prijateljstva, vitezovi svetog Grala, prijateljstva slikara, umjetnika i pjesnika, Georgeov krug.

16.

Prijateljstvo ima tri isključujuća uzroka: taštinu, oholost i ironiju. To su tri osnovna oblika uzdizanja Ja. Sve tri isključuju i udaljuju. Sve su tri autistički stavovi i koristi ih čovjek koji se po svaku cijenu želi razlikovati. Taština u drugom čovjeku traži i nalazi samo zrcalo; oholost želi samo slugu i podređenoga koga može prezirati; ironija samo nesasvršenost. Znamo da je svatko zrcalo, sluga i nesavršeno biće. Ali znamo i da to nije važno. Prijatelj čini sebe zrcalom, slugom i nesavršenim bićem. A tko to ne razumije i ne uzvrati na sličan način, taj ne povređuje čovjeka, nego prijateljstvo.

17.

Prijateljstvo ima četiri oblika: junački, intimni, duhovni i zaigrani. Ali pravo prijateljstvo objedinjuje sva četiri, i zato se mirno može reći da su to četiri dimenzije prijateljstva. Junaštvo znači da za njega žrtvujem život; duhovni oblik znači da je ondje gdje smo zajedno svijet duha; igra znači da se igramo veselo kao djeca; intimni oblik znači da mu se otvaram.

18.

Goethe kaže da nije dovoljno ako je čovjek spreman žrtvovati život za prijatelja – treba se za njega odreći i svojeg uvjerenja.

19.

Koliko je Filija bila priznata u antičkom svijetu, pokazuje činjenica da je jedino tada imala spomenik. Kasnije su spomenici prikazivali ili jednog jedinog čovjeka, besmrtno Ja, ili skupinu, besmrtnu zajednicu. Zaboravljena su besmrtna dvojica. Spomenik Harmodija i Aristogitona, dvojice atenskih muževa, kip je prijateljstva. U njemu ima onoga što je u prijateljstvu bitno: tajanstveno udvostručenje postojanja, toliko da bi čovjek, ako bi se ondje nalazio samo jedan muškarac, znao da je taj samo polovica nečega.

Lawrence je o prijateljstvu lovca na medvjede i poglavice Indijanaca Delaware rekao: dublje je od srodstva, dublje od očinstva, dublje od majčinstva, dublje od ljubavi, duboko je toliko da u njemu više nema ni ljubavi – so deep that it is loveless.  Iščezla je iz njega svaka privlačnost, simpatija, želja, žudnja, strast, duboka je toliko da čovjek već samo najdubljim žilama može doprijeti donde. U toj je dubini tišina, nepomućeni spokoj i nepomični mir. To je svijet idile. To je zlatno doba. Ono što se u ljubavi ispuni samo rijetko, na trenutke, ta sreća koja isijava iz bezgraničnog spokojstva, u prijateljstvu je neprestano prisutno. Prijateljstvo prepoznajem po tome što je idilično. Zajednica ne poznaje tu tišinu. Zajednica zlatnog doba se nije ostvarila na zemlji. Mir i usamljenik može jednom doživjeti, samo ako su mu bogovi posebno naklonjeni. U prijateljstvu to lebdi i onda kada dvojica prijatelja kreću u boj; i onda kada na rubu šume večeraju pokraj vatre, i onda kada se igraju, i onda kada jedan živi s ove, a drugi s one strane mora, udaljeni deset tisuća milja jedan od drugoga. Čini se da se u idilični bitak može i smije stupiti samo po božanskoj milosti; svi skupa, čini se, barem zasad ne možemo. Muškarac i žena nikada ne mogu toliko srasti da im se zlatno doba otvori duže od jednog trena. Prijateljstvo počinje time što obojica stupaju u idilu. I ovdje nema potrebe za žudnjom, željom, snagom, borbom; idila ne poznaje oskudicu, i svaka je strast zadovoljena. Zato je prijateljstvo dublje od ljubavi.

Ono što stupa u taj najviši krug bitka, koji se naziva zlatnim dobom, idilom, to je potpuno i savršeno cjelovito, bez nedostatka i gotovo. Što je pak potpuno, savršeno i gotovo, to je klasično. Prijateljstvo je klasično rješenje života. Zato se prijateljstvo toliko poštivalo u antička vremena, i zato se danas ne razumije. Klasično je ono gdje se temelj bitka objavljuje u kristalnoj svjetlosti. Zato je stvaratelj i čuvar klasičnog načina života: Filija.

20.

Postoji neka nerazumljiva veza između prijateljstva i zvijezde. Zašto je zvijezda prijatelj? I zašto je prijatelj zvijezda? Jer je tako daleko, a ipak živi u meni? Jer je moj, a ipak nedohvatljiv? Jer prostor gdje se susrećemo nije ljudski, nego kozmički? Jer ne želi ništa od mene i ja ne želim ništa od njega? Jer je samo to da postoji i to kako jest i kako on jest i ja jesam, nama dvojici sasvim dovoljno? Na to se ne može odgovoriti. Niti ne treba. Ali ako se i ne može, za prijatelja ću uvijek osjećati da je zvijezda, nedohvatljivo blistanje iz univerzuma prema meni.

21.

U ljudskom svijetu prijateljstvo je bilo klasični način života, bit će to i ostati. Iz pomućenog irealiteta humanuma, koji se na neobjašnjiv način naziva realitetom, prijateljstvo istupa i život razrješava na pjesnički način. Kažu, ljubav čini pjesnikom. Često. Prijateljstvo čini život pjesničkim i poezijom. Iz ljubavi se poezija brzo izgubi, jer je ljubav uvijek samo sredstvo da se dvije najveće suprotnosti univerzuma, muškarac i žena, stope. Prijateljstvo sâmo je ta poetska veza. I pjesme ne pišemo, nego živimo.

Moguće je da je to razumio Aristotel kada je rekao da je prariječ zajednice: Filija.

 

Béla Hamvas, Nevidljivo zbivanje

Advertisements

Jorge Luis Borges, Dante

PAKAO,  I, 32

Od jutarnjega do večernjega sumraka, jedan leopard, posljednjih dana XII stoljeća, gledao je nekoliko dasaka, nekoliko okomitih željeznih šipaka, raznovrsne muškarce i žene, debeo zid i, možda, kameni žlijeb ispunjen suhim lišćem. Nije znao, nije mogao znati, da hlepi za ljubavlju i okrutnošću i za žestokim užitkom da razdire i za vjetrom s jelenjim vonjem, ali ga je nešto gušilo i bunilo se u njemu, a Bog mu govoraše u snu: Živiš i umrijet ćeš u ovome zatvoru, tako da te samo meni znan čovjek mogne vidjeti određen broj puta, da te ne zaboravi i da metne tvoj lik i simbol u jednu pjesmu, koja ima točno mjesto u poretku svemira. Trpiš ropstvo, ali ćeš dati jednu riječ pjesmi.  Bog, u snu, prosvijetli okrutnost zvjerinju, i ona razumije te razloge, i prihvati tu kob, ali, kad se probudi, bijaše u njoj samo mračno prepuštanje, hrabro neznanje, jer je ustroj svijeta odviše zamršen za priprostost jedne zvijeri.

Godinama poslije, Dante umiraše u Ravenni, isto onako neopravdan i sâm kao bilo koji čovjek. Bog mu, u snu, objavi tajnu svrhu njegova života i djela; Dante, začuđen, napokon dozna tko je i što je i blagoslovi svoje gorčine. Predaja veli da je, probudivši se, osjetio kao da je primio i izgubio nešto beskonačno, nešto što neće moći nadoknaditi, pa čak ni nazreti, jer je ustroj svijeta odviše zamršen za priprostost ljudi.

 

 

RAJ,  XXXI, 108

Diodor Sicilac iznosi priču o rastrganom i razbacanom bogu; tko, idući kroz sumrak ili zapisujući koji datum svoje prošlosti, nije pokatkad osjetio da se nešto beskrajno izgubilo?

Ljudi su izgubili jedno lice, nenadoknadivo lice, i svi su poželjeli biti onaj hodočasnik (odsanjan u Empireju, ispod Ruže) koji je u Rimu vidio Veronikin rubac i promrmljao s vjerom:  Gospodine moj Kriste, Bože pravi, takav li dakle bješe lik tvoj sveti?*

Ima jedno kameno lice na putu i natpis koji kazuje: Istiniti lik Svetoa Lica Boga iz Jaéna; kad bismo doista znali kakvo je bilo, bio bi u nas ključ prispodoba i doznali bismo da li je sin tesarov bio, također, Sin Božji.

Pavao ga vidje kao svjetlost koja ga obori; Ivan kao sunce kad blista punim sjajem; Tereza od Isusa vidje ga mnogo puta, okupana u mirnoj svjetlosti, i nikad mu ne mogaše odrediti boju očiju.

Gubimo te crte, kao šo se može izgubiti čudotvorni broj, sastavljen od običnih znamenaka; kao što se, zauvijek, gubi slika u kaleidoskopu. Možemo ih ugledati i ne prepoznati. Profil kakva Židova u podzemnoj željeznici možda je Kristov; ruke koje nam uzvraćaju sitniš, kroz prozorčić, možda ponavljaju one što ih jednoga dana vojnici čavlima na križ pribiše.

Možda se neka crta toga raspetoga lica krije u svakom zrcalu; možda lice umrije, i bî uništeno, da bi Bog mogao biti svi.

Tko zna nećemo li ga noćaš vidjeti u labirintima sna a da to sutra ne znamo.

 

*Mjesto na koje aludira Borges (Raj, XXXI, 103-108), u prijevodu Mate Marasa, u cjelini glasi:

Ko taj možda iz Hrvatske sada

dolazi našu Veroniku zreti,

što je se s davnog ne nasiti glada,

već, dok je vidi, veli u pameti:

“Gospode moj Kriste, Bože pravi,

takav li dakle bješe lik tvoj sveti?”

 

Jorge Luis Borges,  Tvorac (1960)

 

borges3

 

INFERNO, I, 32

FROM the twilight of day till the twilight of evening, a leopard, in the last years of the thirteenth century, would see some wooden planks, some vertical iron bars, men and women who changed, a wall and perhaps a stone gutter filled with dry leaves. He did not know, could not know, that he longed for love and cruelty and the hot pleasure of tearing things to pieces and the wind carrying the scent of a deer, but something suffocated and rebelled within him and God spoke to him in a dream: “You live and will die in this prison so that a man I know of may see you a certain number of times and not forget you and place your figure and symbol in a poem which has its precise place in the scheme of the universe. You suffer captivity, but you will have given a word to the poem.” God, in the dream, illumined the animal’s brutishness and the animal understood these reasons and accepted his destiny, but, when he awoke, there was in him only an obscure resignation, a valorous ignorance, for the machinery of the world is much too complex for the simplicity of a beast.

 

PARADISO, XXXI, 108

DIODORUS SICULUS relates the story of a broken and scattered god; who of us has never felt, while walking through the twilight or writing a date from his past, that something infinite had been lost?

Men have lost a face, an irrecoverable face, and all long to be that pilgrim (envisioned in the Empyrean, beneath the Rose) who in Rome sees the Veronica and faithfully murmurs: “My Lord, Jesus Christ, true God, and was this, then, the fashion of thy semblance?”

There is a stone face beside a road with an inscription saying “The True Portrait of the Holy Face of the God of Jaén”; if we really knew what it was like, the key to all parables would be ours and we would know if the carpenter’s son was also the Son of God.

Paul saw it as a light which hurled him to the ground; John saw it as the sun when it blazes in all its force: Teresa of Léon saw it many times, bathe in a tranquil light, and could never determine the colour of its eyes.

We have lost these features, just as  one may lose a magic number made up of customary digits, just as one loses for ever an image in a kaleidoscope. We may see them and be unaware of it. A Jew’s profile in the subway is perhaps that of Christ; the hands giving us our change at a ticket window perhaps repeat those that one day were nailed to the cross by some soldiers.

Perhaps some feature of that crucified countenance lurks in every mirror; perhaps the face died, was obliterated, so that God could be all of us.

 

Jorge Luis Borges, El Hacedor (1960)

 

celestial rose

Gustav Dore, Paradiso XXXI, Rosa Celeste: Dante and Beatrice gaze upon the highest Heaven, The Empyrean

Nikos Kazantzakis, Askeza: Šutnja

ŠUTNJA

 

Čovjekova je duša Plamen; žar-ptica koja skače s grane na granu, s glave na glavu, vičući: “Ne mogu se zaustaviti, ne mogu izgorjeti, nitko me ne može utrnuti!”

Svemir odjednom postaje ognjenim stablom. Smireno na vrhuncu požara, usred dima i plamena, držim neokaljan, svjež i miran plod vatre, Svjetlo.

S toga visokoga vrhunca promatram crvenu liniju koja se uspinje – drhtavo krvavo svjetlucanje koje puzi poput zaljubljenoga kukca po kišom ovlaženim vijugama mojega mozga.

Ja, soj, ljudi, zemlja, teorija i djelovanje, Bog utvare zemlje i mozga, dostatne priprostim uplašenim srcima, dostatne nadutim dušama koje si umišljaju da rađaju.

Odakle dolazimo? Kamo idemo? Koji je smisao ovoga života? – viču srca i pitaju glave udarajući kaos.

I oganj se u meni podiže da odgovori. Zasigurno će doći dan kad će oganj pročistiti zemlju. Zasigurno će doći dan kad će oganj uništiti zemlju. To je Sudnji dan.

Duša je plameni jezik koji oblizuje i nastoji zapaliti mračnu masu svijeta. Jednoga će dana sav Svemir postati požarom.

Oganj jest prva i posljednja obrazina mojega Boga. Među dvjema velikim vratima plešemo i plačemo.

Bliješte, zasljepljuju naše misli i naša tijela. Spokojan stojim među dvjema vatrama, moj je um postojan usred vrtoglavoga kovitlaca, i zborim:

Kratko je vrijeme, uzan je prostor među dvjema vatrama, prespor je ovaj ritam života – nemam ni vremena ni mjesta za ples! Hitam!

Odjednom ritam zemlje postaje vrtoglav, vrijeme iščezava, a trenutak se vrtloži i postaje vječnošću, svaka točka – kukac, zvijezda ili ideja – postaje plesom.

Točka bijaše tamnicom, tamnica se ruši i strašne se moći iz nje oslobađaju, te ona više ne postoji!

Ovome najvišemu stupnju vježbe ime je: Šutnja. Ne stoga štoje sadržaj krajnje neiskazivo beznađe ili krajnja neiskaziva radost i nada. Niti stoga što je potpuna spoznaja, koja ne pristaje progovoriti ili krajnje neznanje, koje to ne može.

Šutnja znači: Svatko, završivši svoje služenje u svim pothvatima, naposlijetku dospijeva na najviši vrh stremljenja – s onu stranu svakoga pothvata, ne bori se, ne viče; u potpunosti sazrijeva, ujedno sa  Svemirom, šuteći, neuništiv za vijek vjekova.

Već se vezao, srastao s Bezdanom poput sjemena muškarca s utrobom žene.

Bezdan postade mu ženom koju obrađuje, rastvara, izjeda joj utrobu, preobražava joj krv, smije se, plače, uzlazi i silazi s njome, ne napušta je!

Kako možeš dospjeti u utrobu Bezdana i oploditi ga? To se ne može reći, ne može se u zbor zbiti niti podvrći zakonima; svatko, potpuno slobodan, ima svoje vlastito iskupljenje.

Ne postoji poduka, ne postoji Iskupitelj da otvori put. Ne postoji put da ga se otvori.

Svatko, uzdižući se iznad vlastite glave, izmiče sitnom mu mozgu krcatom nedoumicama.

U dubokoj Šutnji, uspravan i neustrašiv, u patnji i igri, neprestano se uspinjući s vrha na vrh, znajući da visini nema kraja, pjevaj lebdeći nad bezdanom ovu čarobnu ponosnu zakletvu:

VJERUJEM U JEDNOGA BOGA, AKRITASA, DIGENISA, NEORUŽANOGA, PATEĆEGA, SILNO MOĆNOGA NO NE SVEMOĆNOGA, RATNIKA NA KRAJNJIM GRANICAMA, VOJSKOVOĐU SAMOVLADARA NAD SVIM SILAMA SVIJETLA, VIDLJIVIMA I NEVIDLJIVIMA.

VJERUJEM U NEBROJENE PROLAZNE OBRAZINE KOJE BOG UZE KROZ VJEKOVE TE IZA NEPRESTANOGA MU TIJEKA RAZABIREM NEUNIŠTIVO JEDINSTVO.

VJERUJEM U BUDNU MU I TEŠKU BORBU KOJA KROTI I PLODI TVAR – ŽIVOTVORNI IZVOR BILJA, ŽIVOTINJA I LJUDI.

VJERUJEM U ČOVJEČJE SRCE, TO ZEMLJANO GUMNO NA KOJEMU SE AKRITAS DANONOĆNO HRVA SA SMRĆU.

“U POMOĆ!” URLIČEŠ, GOSPODE. “U POMOĆ!” URLIČEŠ, GOSPODE, I JA ČUJEM.

U MENI SVI PRECI I POTOMCI, SVI NARODI I ČITAVA ZEMLJA, SVI SLUŠAMO, SA STRAVOM I S RADOŠĆU, TVOJ URLIK.

BLAŽENI SU ONI ŠTO TE ČUJU I SALIJEĆU SE ISKUPITI TE, GOSPODE, ZBOREĆI: “SAMO JA I TI POSTOJIMO.”

BLAŽENI SU ONI ŠTO TE ISKUPIŠE, SJEDINJUJU SE S TOBOM GOSPODE, ZBOREĆI: “JA I TI SMO JEDNO.”

TRI PUTA BLAŽENI SU ONI KOJE SE NE SAVIJAJU NOSEĆI NA RAMENIMA VELIČAJNO ČUDESNO ČUDOVIŠNO OTAJSTVO:

I TO JEDNO NE POSTOJI!

 

Nikos Kazantzakis, Askeza  (engleski prijevod ovdje)

 

kazantzakis_foto

 

O Askezi

 

Sam Kazantzakis ovo svoj djelo naziva Krikom kojemu su sva preostala djela, uključujući i Odiseju (nastavak Homerova epa), tek komentari. Čak i danas, gotovo devedeset godina od njena “rođenja” ova je knjiga u svojemu izvornome obliku, onome grčkom, najtraženije Kazantzakisovo djelo.

Djelo nastaje u Beču i Berlinu 1922. i 1923. godine, svoje prvo izdanje doživljava 1927. godine, isrpva u nastavcima u časopisu “Aναγέννηση” (Preporod), a odmah potom i kao zaseban svezak. Završno poglavlje “Šutnja” Kazantzakis dodaje naknadno, iznova ispravljajući već objavljeno djelo (kao što je činio sa svim svojim djelima), nazivajući ga bombom koja razara ustrojstvo čitavoga djela, no koja će “eksplodirati u srcima maloga broja ljudi.” U jednome od brojnih pisama supruzi Eleni Samiou ističe: “Askeza je stravičan krvavi krik koji će se čuti poslije moje smrti. Sada ljudi razumiju samo njegov pjesnički oblik. No unutar tih poredaba i pjesničkih izraza poskakuje vatren, do zuba naoružan, s onu stranu beznađa i nade, lik budućega Boga.” Taj Krik Kazantzakisova osobnog Vjerovanja svoj konačni oblik dobiva 1945. godine, kada ga i posvećuje mlađem prijatelju Krećaninu, književniku Pantelisu Prevlakisu.

Prvo grčko izdanje, ono iz 1927. godine, nosi latinski naziv Salvatores Dei, a grčki mu dio ‘Ασκητική stoji kao podnaslov. U drugom, izmijenjenom izdanju iz 1945. godine, i redoslijed se naslova mijenja.

Djelo koje je u cijelosti usredotočeno na to da iz čovjeka iscijedi božansku mu srž, kasnijim stranim kritikama označeno kao Evanđelje po Kazantzakisu, autora umalo nije dovelo do optužbe za ateizam – nakon višegodišnje istrage do podizanja optužnice nije niti došlo, no samom je autoru trajno utisnut pečat “bezbožnika”, kao prepreka “pobožnome” čitateljstvu da upravo na stranicama njegovih djela potraži i nađe, a u sebi otkrije tragove božanskoga čovjeka.

 

ASKEZA

U Askezi niz slika, istovremeno tamnih i sjajnih, čitatelju služe namjesto putokaza, no valja imati na umu i ne izgubiti iz vida složenost cjelokupnoga putovanja o kojemu Kazantzakis zapravo zbori. Djelo je podijeljeno u pet poglavlja, pet stuba uspona kao vježbe duha.

PRIPRAVA

Priprava se sastoji od triju dužnosti. Prva dužnost je shvatiti i prihvatiti grance uma koji je unutar pojava svemoćan, a van njih nemoćan. No srce želi raskidati mrežu nužnosti, razaznajući bitstvo što se skriva unutar pojava, a koje se i samo bori ne bi li es sjedinilo sa srcem. Druga je dužnost dakle, dužnost srca: odbaciti tijelo i um, ne bili čulo poziv Nevidljivoga i pohitalo. Na taj je način srce, koje je grumen što vrvi svim silama Svemira, mora dati ljudski smisao nadljudskoj borbi. Time se dolazi do treće dužnosti: svladati i prevladati veliko iskušenje, a to je nada. Čovjekova je svrha brodolom; treba se dakle usmjeriti prema bezdanu i uspjeti, barem jednom prije no što nestanemo, pogledom obgrliti cijelo golemo more bitka, bez ufanja u bilo što, bez straha od bilo čega, zadovoljni neizrecivom slobodom koju tražismo.

POHOD

U nama je samima jedan Krik. U nama je netko tko se guši u svakoj stanici tvari, u našemu tijelu, u svakome stanju našega duha. Taj netko zove upomoć i mi ga moramo osloboditi. Onaj tko čuje taj Krik kreće u tajanstveni Pohod; odabire uspon bez pobuda zasnovanih na razumu i razumom objašnjivih, no svjestan da je njegova bitka ujedno i bitka čitavoga Svemira. Bori se ne bi li oslobodio iskru Boga koja se guši u nama, u našemu rodu, u cjelokupnome čovječanstvu, koja tinja zatočena u svakoj molekuli Zemlje.

VIĐENJE

Već osjećamo kako je sve – naš vlastiti rod, cjelokupno čovječanstvo, sav svijet – pripijeno uz nas jer je dio nas samih. Svjesni smo univerzalnosti bitke. A bitstvo je svega jedna crvena krvava linija što se uspinje iz tvari prema bilju pa prema životinjama i naposljetku prema čovjeku. Onome koji već uživa u tome jasnom pogledu, dužnost je u riječi preoblikovati i njima utvrditi ono doživljenou ekstazi. U tome je nemoguće uspjeti no svejedno treba neprestano pokušavati, jednako kao što Bog kao Veliki Ekstatičar pokušava govoriti kroz mora, vjetrove i vatre.

DJELOVANJE

Moramo prionuti poslu Djelovanja kojim sve sazrijeva, ne zadovoljavajući se nikada onim što je već učinjeno. Na taj način – boreći se, stvarajući, preoblikujući tvar u duh – pobjeđujemo vrijeme i prostor u našoj vlastitoj malenoj točci vremena i prostora. Zahvaljujući toj nemilosrdnoj borbi, na koju nas tjera nešto od nas samih uzvišenije, naša smrt neće biti jalova, nego ćemo i svoj posljednji dah dati novim snagama koje dolaze za nama.

ŠUTNJA

Preostaju nam osnovna bitna pitanja: Odakle dolazimo? Kuda idemo? Čovjek, poslije borbe, doseže vrhunac pokušaja. Više se ne bori niti ne viče: sazrijeva u šutnji, vječno, zajedno sa Svemirom. Kako jedan čovjek može postići potpuno sjedinjenje s Bezdanom? To se ne da riječima izreći. U dubokoj šutnji čovjek se uspinje znajući da usponu nema kraja.

Dužnost je Spasitelja Boga, dakle čovjeka, pripremiti se prije no što se uputi prema vlastitome cilju. Nakon takve priprave, čovjek će živjeti i stvarati opijen tragičnom radošću – heroizmom koji niječe proturječnost pesimizma i optimizma. Krenut će u Pohod koji mu pripada, upirući se svim silama, slijedeći “praiskonski Krik” koje ga tjera na Uspon, sve više šireći vlastitu svijest. Tada će mu se razotkriti onaj “Nevidljivi” koji prožima svu tvar – od zrna pijeska do Mliječnoga puta – oslobađajući je nepokretnosti.

Tragovi nastajanja Askeze nalaze se i u Kazantzakisovim pismima prvoj supruzi Galatiji Kazantzaki; primjerice u pismu iz 1923. godine ističe:

“Jučer  napisah i završih Askezu. Je li ovo djelo dobro, ne znam. Pokušah jednostavnim riječima, poput ispovijedi, ispisati vježbu svoga života, odakle krenuh, kako prelazih prepreke, kako započe ta Božja borba, kako nađoh središnji pojam koji uređuje moje mišljenje, zbor i djelovanje. Ah, još ne uređuje u potpunosti, mnoštvo loših navika iz prošlih vremena priječi mi da se krećem u skladu sa strogom i nemilosrdnom zapovijedi svoga Boga. No borim se, sad već svjesno, da ostanem vjeran bitstvu svojega života.

Nalazim se na jednome novom početku. Krajnji, najsvetiji oblik teorije jest djelovanje. Bog je posvuda u pogibelj: u čovjeku, u politici, u svakodnevnome životu. Nije svemoćan, da bismo mogli prekriženih ruku očekivati njegovu sigurnu pobjedu. O nama ovisi Njegovo spasenje. Samo ako se On spasi i mi smo spašeni. Teorija je vrijedna tek kao priprava; presudan je okršaj u djelovanju.”

 

 

Fernando Pessoa, Knjiga nemira, 139.

 

Već dugo ne pišem. Prošli su mjeseci kako ne živim, samo trajem između ureda i fiziologije, u nekoj dubokoj zaustavljenosti misli i osjećaja. Nažalost, to me ne umiruje: u truljenju postoji fermentacija.

Već dugo ne samo da ne pišem, nego čak i ne postojim. Jedva da sanjam. Ulice su za mene ulice. Obavljam posao u uredu tek s onoliko svijesti koliko je za to potrebno, ali ne bih točno rekao da kažem bez rastresenosti: iza toga, jesam, umjesto da razmišljam, spavam, jer uvijek sam drugi iza obavljanja posla.

Već dugo ne postojim. Vrlo sam smiren. Nitko me ne odvaja od onoga koji jesam. Osjetih sada da dišem kao da sam napravio nešto novo, ili zakašnjelo. Počinjem postajati svjestan da sam svjestan. Možda se sutra probudim za sebe, i ponovno proslijedim svojim vlastitim postojanjem. Ne znam hoću li tada biti više ili manje sretan. Ništa ne znam. Podižem glavu i ugledam kao se, na padini Utvrde, naspram nje, na desecima prozora rasplamsava zalaz sunca u visokom odsjaju hladne vatre. Oko tih očiju jarkog plamena padina postaje blaga na kraju dana. Mogu barem osjetiti tugu, i pojmiti kako se s ovom mojom tugom sada susreo, viđen sluhom, iznenadni zvuk tramvaja što prolazi, slučajni glas mladih sugovornika, zaboravljeni žamor staroga grada.

Već dugo nisam ja.

 

§

 

For a long time now I haven’t written. Months have gone by in which I haven’t lived, just endured, between the office and physiology, in an inward stagnation of thinking and feeling. Unfortunately, this isn’t even restful, since in rotting there’s fermentation.

For a long time now I haven’t written and haven’t even existed. I hardly even seem to be dreaming. The streets for me are just streets. I do my office work conscious only of it, though I can’t say without distraction: in the back of my mind I’m sleeping instead of meditating (which is what I usually do), but I still have a different existence behind my work.

For a long time now I haven’t existed. I’m utterly calm. No one distinguishes me from who I am. I just felt myself breathe as if I’d done something new, or done it late. I’m beginning to be conscious of being conscious. Perhaps tomorrow I’ll wake up to myself and resume the course of my own existence. I don’t know if that will make me more happy or less. I don’t know anything. I lift my pedestrian’s head and see that, on the hill of the Castle, the sunset’s reflection is burning in dozens of windows, in a lofty brilliance of cold fire. Around these hard-flamed eyes, the entire hillside has the softness of day’s end. I’m able at least to feel sad, and to be conscious that my sadness was just now crossed – I saw it with my ears – by the sudden sound of a passing tram, by the casual voices of young people, and by the forgotten murmur of the living city.

For a long time now I haven’t been I.

 

§

 

Há muito tempo que não escrevo. Têm passado meses sem que viva, e vou durando, entre o escritório e a fisiologia, numa estagnação íntima de pensar e de sentir. Isto, infelizmente, não repousa: no apodrecimento há fermentação.

Há muito tempo que não só não escrevo, mas nem sequer existo. Creio que mal sonho. As ruas são ruas para mim. Faço o trabalho do escritório com consciência só para ele, mas não direi bem sem me distrair: por detrás estou, em vez de meditando, dormindo, porém estou sempre outro por detrás do trabalho.

Há muito tempo que não existo. Estou sossegadíssimo. Ninguém me distingue de quem sou. Senti-me agora respirar como se houvesse praticado uma coisa nova, ou atrasada. Começo a ter consciência de ter consciência. Talvez amanhã desperte para mim mesmo, e reate o curso da minha existência própria. Não sei se, com isso, serei mais feliz ou menos. Não sei nada. Ergo a cabeça de passeante e vejo que, sobre a encosta do Castelo, o poente oposto arde em dezenas de janelas, num revérbero alto de fogo frio. À roda desses olhos de chama dura toda a encosta é suave do fim do dia. Posso ao menos sentir-me triste, e ter a consciência de que, com esta minha tristeza, se cruzou agora – visto com ouvido – o som súbito do eléctrico que passa, a voz casual dos conversadores jovens, o sussurro esquecido da cidade viva. 

Há muito tempo que não sou eu.

 

 

Fernando Pessoa, 139.   Knjiga nemira  /  The Book of Disquiet /  Livro do Desassossego

Brad Mehldau, Three Pieces After Bach

https://www.arte.tv/player/v3/index.php?json_url=https%3A%2F%2Fapi.arte.tv%2Fapi%2Fplayer%2Fv1%2Fconfig%2Ffr%2F081886-000-A%3Fautostart%3D1%26lifeCycle%3D1&lang=fr_FR&embed=1&mute=0

Brad Mehldau “Three Pieces After Bach” à la Philharmonie de Paris,  2 avril 2018

Milan Kundera, Iznevjerene oporuke

Original image- 1920x1280

Kada mi je bilo trinaest, četrnaest godina, dobijao sam lekcije iz glazbene kompozicije. Ne zato jer sam bio čudo od djeteta već zbog stidljive osjetljivosti mog oca. Bio je rat i njegov prijatelj židovski skladatelj morao je nositi žutu zvijezdu; ljudi su ga počeli izbjegavati. Moj otac, ne znajući kako bi izrazio svoju solidarnost, dosjetio se da ga zamoli da mi daje lekcije. Židovima su, u to vrijeme, oduzimali stanove i skladatelj se morao stalno seliti u nove, sve manje i manje prostore da bi, prije odlaska u Terezin, završio u malenom stanu u kojem se u svakoj sobi tiskalo više osoba. Svaki put bi zadržao svoj glasovir, na kojem sam ja svirao vježbe iz harmonije i polifonije, dok su neznanci oko nas obavljali svoj poslove.

Od svega toga ostalo mi je u sjećanju moje divljenje prema njemu i tri ili četiri slike. Posebno ova: prateći me nakon lekcije, zaustavio se pokraj vrata i iznenada mi rekao: “Mnogo je začuđujuće slabih stranica u Beethovena. Ali ti slabi dijelovi ističu vrijednost snažnih. Nalik je to na livadu bez koje ne bismo mogli uživati u lijepom stablu koje raste na njoj.”

Čudna misao koja mi se urezala u sjećanje. Možda sam se osjetio počašćenim povjerljivim priznanjem učitelja, tajnom, velikom mudrošću koju samo upućeni imaju pravo saznati.

Bilo kako bilo, ta kratka napomena mog učitelja pratila me cijeloga života (branio sam je, borio se protiv nje i nikad joj nisam došao kraja); bez nje ovaj tekst sigurno ne bi bio napisan.

Ali mi je još milija od same misli slika čovjeka koji malo prije svog užasnog putovanja, razmišlja glasno, pred djetetom, o problemu kompozicije umjetničkog djela.

 

Iznevjerene oporuke, Djela i pauci, XVII.

 

Philosophy’s Struggle with God | Dr Anders Kraal

Ivo Pogorelić, Brahms Intermezzo Op. 118 No.2

Brad Mehldau, Prayer for Healing

Keith Jarrett – Hamburg 1982

Blue Labyrinths

An online magazine focusing on books, philosophy, critical theory and a collection of interesting ideas. Don't get lost.

A little tea, a little chat

notgettingenough's book reviews

Discordō

I disagree.

heteroglossia

poetics and poststructuralism

fragilekeys

"It’s always with another key that you unlock the house—inside: the snowdrifts of what’s never spoken." —Paul Celan

Symblogia

Blog za rasprave o filozofiji, znanosti i kulturi

History of Our World

Life, Death and Basinski.

jovanovicluna.wordpress.com/

FineArt Photography & FoodStyling by Luna Jovanovic

nagovor na filosofiju

sabiranje putokaza

Teatarski osvrti

regionalni magazin izvedenih umjetnosti

John Tottenham

Failed Visionary

Diálogos

From διά (dia, “through, inter”) + λόγος (logos, “speech, oration, discourse”).

Izrječiti se iz Stvari - poezija

a human being is never what he is but the self he seeks

roškofrenija

a human being is never what he is but the self he seeks

Sve ostalo su priče

a human being is never what he is but the self he seeks

six glasses of water

I could afford to be good, kind, generous, loyal and so forth, since I was free of envy. Envy was the one thing I was never a victim of.

sabiranje putokaza

nagovor na filosofiju