Ljeto, Lajoš Kesegi

Mesec je pun i apostoli su se konačno raspršili i neće opet doći. Oluja besni, munja udara u krstine žita, severac duva, biće skupoća, na proleće će skočiti cena žita. Na livadi pored varoši uhvati me pljusak, papiri mi pokisnuše, jedino ostade: “Ne budi begunac života!”

Leto je, u sredini dan svete Ane, bake Isusove. U ovo vreme napuštaš junačku jednoličnost svakodnevnog života. U pulsirajućoj vrelini stišavaju se sela, varoši, i možda ćeš osetiti njihove posebne crte. Kuća, selo, “varoš je kopija uveličane žene” (Mumford). Kakve su naše žene? Nikada ih ne pogledamo, u nepoznatim selima, varošima, trčimo nepoznatim ženama. I u pakao idemo automobilom. Ležimo na suncu kao nagrada za preplaćenu godinu. Dani opet čile, a da nismo preskočili preko ivandanjske vatre.

Postoji granica posle koje nema dalje, posle koje više nećeš stići – to je leto. Istupiti se ne može. U životu ne boli ono što je loše, tu je i boli, to ćeš izdržati. U životu boli ono što je dobro i nema ga. Gde je, što ga nema? Dogodi se da nedostatak dobra, radosti ne jaska. Tada ti se čini kao da si sebe izgubio. Kada bi bio dobro, ne bi sa sažaljenjem mogao misliti na to s kim živiš. Šta je dobro? Nema o tome znanja i poznavanja, niko ne zna. Kada poznaješ još ne znaš, kada znaš već ne poznaješ, takvo je dobro. Svakome drugačije. Zajedničko dobro ne postoji. Šta ćeš mi reći, šta se dogodilo ovoga leta? Naučio si da letiš, već umeš da po vodi hodaš, umeš da ispružiš ruku? Konačno živiš?

Ti si onaj kome je i leti zima, mada uopšte nisi bolestan, samo ti je zima. Nemoj otputovati! Jednom ćeš možda zapaziti selo, varoš, ženu kada grane onaj dan za koji se svesno budimo svom svojom snagom. Leto nije avantura, mesto je solarnog principa, tada ti je najbliže.

Lajoš Kesegi, Misli na mene!

Preveo Sava Babić

3.2.

Prošlo je već vrijeme kad mi je bilo nužno imati jasnih želja, kad mi je bilo nužno imati cilj. Imati cilj, dakle postojati. Što veći, to bolji.  Mogao sam preživjeti dan ako sam dovoljno jako želio, recimo – postati drugi. S vremeneom se iskristaliziralo  kako je to bio strah ili nesigurnost da ću u budućnosti pokleknuti. (Sad mogu izdržati ali što ako ne budem više mogao izdržati, što onda?… )

Sad je situacija malo pristojnija. Više ne želim svojim djelom pečatiti svoje bivstvo. Ne želim uvjetovati da bih napokon nešto bio. Naravno, um nikada nije niti pristajao na bilo što osim potpune prisutnosti, ali tijelo bi me s vremenom izdavalo.  Ali tek, nakon toliko meditiranja se nešto i promijenilo. Shvatio sam kako je tijelo ipak za pedalj bliže življenju u trenutku: ovome sada. Za taj pedalj što sam se približio, nisam više morao pisati onako kako sam pisao – sustavno podižući građevinu od riječi . Manje sam morao afirmirati se da bih bio. Još jedan dio sebe sam prihvaćajući ga – umirio. Vratio u nevidljivo.

Od Descartesove uvjetne maksime  sad mi je važniji Ortega y Gasset : Yo soy yo y mi circunstancia  (Ja sam ja i moja okolnost).  Više imati cilj nije nužno da bi se bilo. Sad mi je puno važnije ispuniti dan. Umjetnost u šalici kave. Prihvatiti svoje mjesto. Moje mjesto. Odživjeti ga. Ne dopustiti da me želje olako definiraju kroz ono što nemam, što nisam, gdje nisam.

Samo, kad se dogodila ta promjena? Gdje je ta točka evolucije ličnosti? Ili da se bolje izrazim: kojim rijekama ja to ovakav tekuć sad plivam?

Bleu – Kieślowski, Preisner

The finale of the 1993 french film ‘Bleu’ directed by Krzysztof Kieślowski.

The music is the ‘Song for the Unification of Europe’ from the film’s soundtrack, composed by Zbigniew Preisner and sung in Greek. It’s an abridged version of 1 Corinthians:13 (“Hymn to Love”) of the Bible.

Sinfonia Varsovia, conducted by Wojciech Michniewski
Elzbieta Towarnicka, soprano
The Silesia Philharmonic Choir.

Libretto:

Ean tes gloses ton anthropon lalo ke ton angelon
agapin de mi eho, gegona halkos ihon i cymbalon alalazon.
Ke ean eho profitian ke ido ta mystiria panta
oste ori methistanin,agapin de mi eho
ouden imi.
I agapi makrothymi, christevete,
I agapi ou zili, i agapi ou perperevete, ou fysioute.
Panta stegi, panta pistevi, panta elpizi, panta ypomeni,
i agapi oudepote ekpipti
ite de profitie katargithisonte
ite glose pafsonte
ite gnosis katargithisete
Nini de meni, pistis, elpis, agapi,
ta tria tafta,
mizon de touton i agapi.

English translation:

Though I speak with the tongues of angels
if have not love, my worlds would resound with but a tinkling cymbal.
And though I have the gift of prophecy and understand all mysteries
and though I have all faith so that I could remove mountains
if I have not love I am nothing
Love is patient, full of goodness,
love tolerates all things, aspires to all things
Love never dies
while the prophecies shall be done away
tongues shall be silenced
knowledge shall fade
Thus then shall linger only
faith, hope and love
but the greatest of these is love.

3.1.

Jedno utočiste je izgorjelo. Nešto se razlomilo. Kako me je razdublje dubokih tišina odavno preplavilo, mogao sam odšutjeti i ovakav jedan kraj.

Nenadani šok promjene razbuđuje nas iz drijemeža. Odjednom se dovodi cijelo postojanje iznova u pitanje. Dobro, što je ostalo u meni od svega toga? ( Što je ostalo od mojeg djetinjstva? Što je ostalo od naših ljubavi? Što je ostalo od svih tih “tigrovskih istina” koje su zaista bile moj osobni credo? )

…

Sačekat ću još malo.