Béla Hamvas, Pisma

by Vertebrata

IMG-20170902-WA0000

Deseto pismo

 

Smirio sam se tek onda kada sam shvatio koliko je ovaj život opasan. Sve do tada bio sam malo turoban, i dosađivao se. Od tada sam raspoložen, jer vrijedi. Opasnost je oštar vjetar sudbine i ja se samo u oštrom vjetru osjećam dobro. Kukavičluk ne pripada mojim vrlinama. Uvijek sam tražio ono što je najteže. I našao sam oboje, osamljenost i vedrinu.

Tri puta mi se dogodilo isto. Toliko isto da bilo koje od triju lica u događaju mogu mirne duše zamijeniti i uzeti jedno umjesto drugoga. Bile su to tri potpuno različite žene. Jedna plava, teška i snažna, kao valkira, druga poput dječaka i egzaltirana, a treća tamna, duboka kao bunar i žalosno bespomoćna. Zamislio sam pravi život, došla je prva, i ispostavilo se da nije ostvariv. Nato sam zamislio još veći, došla je druga, i ispostavilo se da se ni on ostvariti ne može. I od toga sam zamislio još veći, došla je treća, i ispostavilo se da se ni taj ne može ostvariti. U sva tri slučaja ljubav je planula u trenu.

Jednom sam više dana tumarao među brdima. Bilo je jutro kada sam se spustio niz padinu, u dolini je ležao majur. Bio je rani rujan, još ljeto a već jesen, zatišje i polutama u smiraju dana. Sada, mislio sam, sada ću je sresti, nju koja upravo isto tako zna da ću doći, kao i ja da će ona doći. Ona, koja se ujutro upravo probudila s mišlju da će to biti danas; s njom, koja u svakom koraku vidi kao svrhu to da se približi meni, ona, koja se zagleda u svakog stranca, nisam li to ja, koja zna da dolazim, kao što i ja znam da joj se približavam, koja ako se penje u vlak, misli ne sjedim li ja u njemu, ako čuje nečije ime, misli da je moje, ako čuje glas, misli da ja govorim. Sada ću je susresti ondje kod majura, ondje leži ispod drveća, čita da nečim ispuni vrijeme dok ja ne dođem, tamo me čeka, kao i uvijek, čeka, i kada me opazi, diže se i dolazi, prirodno, bez riječi, ode sa mnom, i ja s njom, zajedno, jer ona je postala ja, i ja sam postao ona, i od ovog trenutka tako nešto kao ja i nema posebno značenje. Prijeđem preko majura. Kao da sam ja ona, tamo ugledam pospanog ekonoma, nadničara, vlasnikov stan, s bijelim zavjesama na prozoru. Ovdje je živjela, ali sada će poći sa mnom. Bez pitanja i bez riječi. Što će prvo reći? Nešto vrlo jednostavno, valjda to, gladna sam. Ili, kamenčić mi je upao u cipelu. Ja je pogledam i pomislim kako je lijepa, ali to joj ne kažem, jer ona ionako zna da to hoću reći i smiješi se ozbiljno. Prijeđem preko puta i grabim prema gore. Potpuno sam smiren. Iz te smirenosti znam da ću se zaista susresti s njom. Kako neobično, da se odjenom sve razriješilo, najednom se sve izgladilo, i sada može doći što god hoće. Eno je. U travi bijela halijna s plavim točkicama. To je ona. U meni ni malo treme. Prvi puta se u životu ne bojim.  Sada je već dobro. Pristižem, put zaokreće ulijevo, travnati se brežuljak razdvaja od neba, a iza njega na užetu vidim, suši se hrpa haljina, i ona plava s točkicama. Na padini pak nema nikoga.

U svima trima ženama imao sam osjećaj da ću se s njom susresti, s njom koju ne treba obmanjivati, kojoj ne treba lagati, koja dolazi, odnosno s kojom ću poći, jer to dvoje su jedno. Jednom sam rekao jednoj, svejedno kojoj, da ću baciti kalendar. Neću imati više ponedjeljak i utorak, već vlasdan i obrvdan i maliprstdan, ona će biti moj kalendar. Jednom sam s jednom od njih, svejedno s kojom, proveo tri dana, prošla su tri puta dvadeset četiri sata i ni jednog trenutka nismo ispuštali jedno drugo. Da sam je pustio, boljelo bi. Kako su samo blistali ti dani! Kako je bila važna svaka riječ! Kako je bilo važno odjednom sve izreći! Sve je razumjela, i ja sam sve razumio. Pogladio sam joj kosu i pitao je, je l’ da? Na što je odgovorila, da. I zaista je tako bilo.

 

20170930_225622

Petnaesto pismo

 

Evo iz onoga vremena i jednoga cijelog pisma koje je ostalo jer ga nisam poslao: “U posebnom sam stanju i sasvim lud, jer te ludo volim. Ali ova je ljubav budna i pametna i zdrava. Ludo budna i ludo pametna. Dvostruko ludilo, odnosno potpuno čišta mahnitost. Sada sve mogu. Oslobađam se već nekoliko tjedana i sve su mi stvari u redu, i tako sam ti blizu, kada bih se malo više ispružio, mogao bih ti dohvatiti sjenu. Do sada mi je svaki plan bio fantazija. Počevši od prekjučer, svi su mi se snovi ostvarili, približavam se svojoj radosti i opasnosti. Kažeš, radost je u redu, a što je opasnost? Haljina s točkicama? Da. Koliko li samo negdje čekaju mene! Upravo koliko i ja čekam nekoga. Samo to ne razumijem, kada već toliko čekamo, zašto se već ne susretnemo?”

Tada sam vjerovao: sada. Otići ću do nje i sjest ću u travu. Da joj kažem, stigao sam? Vidi. Da joj kažem – što? Što da joj kažem? Tu je dobro biti? I što će ona reći? Pogledam je. Je li lijepa? Ne znam. Uhvatim je za ruku. Kako li je poznata ova ruka, od prije rođenja. Ovaj njezin vrat. Uvijek je za mene ovaj vrat bio ovakav. I struk joj poznam i ramena, kao što joj poznajem toplinu i miris daha. Toliko mi je poznato u njoj, kao jezik u ustima. Doma sam. Ne ustajem, ni ona, već ustajemo. I do sada sam ovako živio, ali je stolac kraj mene bio prazan, prazna je bila i druga strana kreveta. Više nema onog ja. Idemo, hodamo, savamo, gledamo, živimo. Ne okreće se. Nije zaboravila ništa kod kuće. Nikomu nema što reći.

Spavala si u prvoj noći, i ja sam se na trenutak probudio. Ruke, noge, kosa međusobno su nam se dodirivali. Zagrlila si me oko vrata, lice ti se privilo na moje rame, i što je rame trebalo reći da bi se razumjelo s licem? I reci, je li ikada postojala žena koju, kada se na cesti srela s muškarcem, nije trebalo uvjeravati i objašnjavati joj? Koja zna da nikad, nikad neće biti još jednom, kažem nikad više neće moći ponovno vratiti ono što je proigrala, riječima, pitanjima, ispitivanjem, čekanjem na nagovor. Nešto je trebala reći, barem toliko, da ne. Trebala je radi nečega poći kući, radi mačke ili podvezice. Protiv meje joj je bio potreban saveznik, morala me izdati barem čipki. Svejedno što je bilo, novac ili vjera, majka ili odjeća. I sada misliš da je ovako bolje? Misliš da postoji takav saveznik, vrpca, očeva kuća, svećenik, dakle nešto zbog čega će žena u tajnosti žrtvovati muškarca, misleći da je na dobitku? Misliš da nisi sebe izdala? Zadnji put sam napisao da nam ni jedan zagrljaj nije bio potpun. U boli i očaju pitaš kako to može biti. Pisala si da si sve zbacila sa sebe i željela si biti samo žena, kako to da ti nisam mogao dati tu radost koju si željela? Odgovaram. Ne znaš se potpuno prepustiti, jer jednostavno ne pripadaš meni. Nisi li utajila radost već time što mešetariš? Reci, jesi li to samo preda mnom utajila? Tužan sam nakon zagrljaja. Ne stoga što te nisam dosegnuo nego i zato što ti mene nisi potpuno dosegnula. O, ako čovjek laže, sebi laže. Nisi dala, nisi ni dobila. Tijelo je jako teško prevariti. Ako govoriš, sve ti vjerujem, ali kada si mi u zagrljaju, onda daješ to što je u tebi, ono što je istinsko, jer sam neposredno tamo s tobom. Reci, koliko si me puta izdala počevši od toga da si me izdala već prvog trenutka? Koliko puta si me prevarila s haljinama i popovima i čipkama? Još imaš obraza očekivati cjelinu? Uvijek si se prilijepila za nešto, i još očekuješ da se zadovoljim ovim zagrljajem? Upropastit ću se, ali i ti isto. Shvati, ne zahtijevam. Ti si ta koja preko mene zahtijevaš samu sebe. Posrednik sam prema tebi samoj. Jedno kroz drugo jurimo prema sebi. I ako meni lažeš, primoravaš i mene da si lažem. Preko sebe ja sam tebi ti. Nema poricanja, bijega, pogađanja, varanja, izdaje, koji nas neće oboje otrovati odmah i jednako. Otrov, otrov, otrov proigranih mrtvih trenutaka. Hoće li ikada biti drukčije? Hoće li biti? Reci!

 

 

Béla HamvasMađarski Hiperion

(pr. Ivan Ladislav Galeta)

Advertisements