Cahiers du Vertebrata

a human being is never what he is but the self he seeks

Brahms, Clarinet Quintet

Prvo pismo, Béla Hamvas

Svojih posljednjih deset godina života želio sam proživjeti pokraj mora. A eto me ovdje. I u mladosti je bilo tako. Kada sam shvatio s kakvom ću se sudbinom morati boriti u ovoj zemlji, uzgajao sam ovu misao: otići ću. Želio sam živjeti u Engleskoj ili Njemačkoj. To bijaše još u ono doba kada je u meni gorjela herostratska žudnja za slavom. Sada već znam da je to bila slabost. Ne da bi svaka žudnja za slavom bila slabost. Ima i takvih koje ponosno cvatu. Plutarh govori kako je centurion našao u šatoru svojeg zaplakanog Cezara. Što ti je, zapitao ga. Dvadeset devet mi je godina, uzvikne Cezar, Aleksandar Veliki je u to doba već i Indiju osvojio. A što sam ja?

O, ja nisam bio Cezar. Ne znam čak ni što me je priječilo da palim crkve. Bila je to slabost. Čak ni žudnja za slavom. Ništa nisam postigao. I znao sam da nikada i neću moći ništa postići. Želja me je vukla za drugim zemljama. Ali zatim je uslijedio trenutak kada sam shvatio da je za to što želim prvi uvjet ostati ovdje. Svugdje bih bio bez korijena, upravo s tim i upravo tako. U inozemstvo može otići inženjer, liječnik, bankar, može čak i svećenik i vojskovođa. Ja sam pak bio netko tko nije mogao otići. Trebao sam ostati. Kao što trebam i sada, na kraju života, kada više i ne želim drugo nego potpuno sazreti. Tu sam u ovome narodu, na ovome tlu, svaka mi je namjera bezuspješna, svaka mi je riječ bila uzaludna, svaki mi se plan izjalovio, propao sam, neprimjetno, suvišan i neprepoznat. Ne vidim more na čijim sam obalama želio umrijeti, ne osjećam miris smokava i borova koji donosi maestral s obale i ne čujem šum valova s hridina. Čak je i tu poraz. Ne pušta me moj daimon. Niti imam ikakvu utjehu. Znam da neće uslijediti naraštaji koji će me poštovati. To što sam ja činio toliko je neljudsko da prema tome neće biti popustljiv ni jedan naraštaj. Nisam naklonjen nikomu, pa ni njima. Pozivajući se na moj primjer nitko ne može dokazati ispravnost svojih postupaka. Nikada ovdje nije bilo čovjeka koji je bio manje dostojan ljubavi. Ali i inače, ti novi naraštaji! Neće oni imati volje mučiti se s papirima. Dolaze takva vremena u kojima će se zaboraviti svu prošlost. Sadašnjost će natjerati ljude ad zaborave prošlost – ne zato što će biti jako sretni, nego naprotiv, jer će biti nesretni, toliko nesretni da im patnju nitko neće moći ublažiti. Zašto bi potražili baš mene, koji nimalo ne suosjeća s njima? Vrijeme slovâ ionako je prošlo. Pisanje je nesuvremena strast, i sve više će to i biti. Zaboravit će svakoga tko je pisao, čak i mene. Usuđujem se jasno izgovoriti, kako god bila teška presuda, posebice za mene u čijem je životu bio takav užasan nerazmjer između onoga što sam ostvario i onoga što su u meni primjećivali. Ovo, dakle, što sam učinio, zauvijek je izgubljeno. Čak i to. Jer, ostali? Tko može sebe mjeriti sa mnom? Kada ovo kažem, to ne govori iz mene oholost. Toliko sam sam da sam ne samo jedino ja znao učiniti ono što sam činio već sam jedino ja taj koji znam što je to što sam činio.

Béla Hamvas, Mađarski Hiperion, 1936

s mađarskog preveo Ivan Ladislav Galeta

Leonard Cohen – Happens to the Heart

These fragments I have shored against my ruins

Tamara Obrovac TransAdriatic quartet

Keith Jarrett, All The Things You Are (Hamburg 1982)

Shai Maestro & Chris Potter – All the things you are

Lars Danielsson – Liberetto

A Glorious Accident (1993)

A Glorious Accident (1993) six scientists talk about their visions on their work and the world. Journalist Wim Kayzer asks them: how far did you come in your understanding of our thoughts an actions? What did science really bring us at the end of the 20th century: knowledge or also understanding?

Oliver Sacks
Rupert Sheldrake
Daniel C. Dennett
Stephen Toulmin
Freeman Dyson
Stephen Jay Gould

Darko Cvijetić, Schindlerov lift

PRVA GLAVA – KOJI NIJE ISPRIČAO PRIČU

1.

U Ljude koji su ubijali, kao u sobu na koju nitko ne kuca, nadire vlaga.
Grbovi na vinima, gomile šapica ušparanih neostavljanjem tragova. Sve provlaži.
Onaj koji stvara, mora biti i onaj koji će spasiti, onaj koji će sve otkupiti ono što je stvorio.

Učiniti nije dovoljno, učinjeno valja spasiti.

Na kraju Hamleta, izlazi Fortinbras.
Ali, on je dječak, golobradi dječak koji nosi naramak olovnih vojnika.
Horacije mu priđe i čučne kraj njega.
Treba ispričati priču, ali likvorom u lavoru lubanje vlada oseka.
On šuti.
Ide vlaga oljuštivati zid.

2.

Krila mu prodrhte.
Čim ima imalo krvi u cipelama.
Mirno je gleda.
Dama je, čini se, pijana.
Naručila je – srneća krila.
Konobar se pak na trenutak okrenuo… “Nema toga.”

3.

Svaki je šinjel napustio moga oca.
Gajilišne topline, vruće vrtlarske rukavice.
Troja je puna napuštenih cirkuskih konjića.

U ladici, uz krevet, nalazim tatinu bilježnicu s
rasporedom Đokovićevih teniskih mečeva.
Breton je rekao – kasno si upao u ovu knjigu.

4.

U Mishiminu filmu PATRIOTIZAM, prije sepukua (ritualnog harakirija), poručnik Šinđi i njegova mlada žena Reiko vode ljubav.
Ona je od njega dobila dozvolu, i to na vlastitu molbu, da se i sama ubije odmah nakon njega.


Oplođena.
Nikad razvezan herbarij.
Samurajskom sabljom peglana zavlažena posteljica.

5.

Daytonski mir tu noć potpisan.
Mi nismo ništa znali.
Nije nam javljeno.
Ujutro oni izašli iz rovova, slave, dovikuju, pucaju u zrak.
Mi se zgledamo isprepadani.

E, taj.

Mirno i staloženo nanišanim.
Skinem najveselijeg.

Svaku mi noć dođe preko plota u vrt.
I pjeva li pjeva, bože blagi, ko da sam ga promašio.

Pieter Brueghel – The Triumph of Death

GLAVA TRIDESET I DRUGA – KOJI JE ISPRIČAO PRIČU

Roditelj može donijeti dijete na ovaj svijet, no dijete može odvesti roditelja u budući svijet.” (Pirke Avot, Talmud)

1.

Pjesnik Nikola Živanović ovako pjeva:
“…Da sam ja pisao Bibliju
To bi bila knjiga za decu
I Isus bi se na krstu
Spuštao niz snežne nizbrdice”

2.

Te 1999. imao sam tridesetjednu godinu. U devetom mjesecu trudnoće, U Žutoj Ruži, naš sin se neobjašnjivo zadavio pupkovinom.


Pčele su gluhe.
Imaju dva želuca.
Umiru gadnom smrću kad ubodu čovjeka.
Svaka ima posve poseban miris i mozak veličine susama.
Nemaju pupkovinu.

3.

Napravili crkvicu.
Mirišljava, tijesna, tiha, freskomirisna.
Napravili je parama od prodaje jagnjadi, kaže monah.
Isključivo od prodaje jagnjadi, naglašava, ubjeđuje, pojašnjava.
Pa zar od mesnice crkvicu, brate?
Od zaklane jagnjadi?
Istjeroa me iz crkvice.
Kroz pupkovinu.
Iz crkvice Gospe od drvenih vrata.

4.

Dva dječaka u igri postaju psi.
Jedan kaže da ne može ujesti drugog, od tuge.

5.

Pjesnik Almin Kaplan piše – kako je dan prije nego će poginuti
Esko dao nekom klincu praznu pušku da se igra.
Mali ga nanišanio i rekao:
“Ovako ću te sutra ubiti!”
Poslije rata mali postao hodža.
Sutra, među nišanima.

6.

Što misliš, rekao joj je, tko je u to ljeto 1992. kad je struja došla na dva sata u soliter 101, u Ulici Save Kovačevića 15. pozvao lift u kojem se igrala šestogodišnja Stojanka Kobas? (Igrala se, i glavu gurnula van lifta kroz razbijeno staklo ulaznih vrata na drugom katu.)
Što misliš, kazao joj je, tko je sačekao lift u prizemlju oslonjen na pušku, umoran, otvorio vrata i vidio trzajuće tijelo djeteta bez glave kako udovima mlatara kao marioneta, dok iz otvorenog vrata šikljaju mlazevi po zidovima lifta i podu?
Što misliš, izmucao joj je, tko je čučnuo i držao za ruke djevojčicu bez glave?

7.

A ti me iz crkvice istjeraš, brate.

Darko Cvijetić, Schindlerov lift

Blue Labyrinths

An online magazine focusing on literature, philosophy, politics, and a collection of interesting ideas.

A little tea, a little chat

notgettingenough's book reviews

Discordō

I disagree.

heteroglossia

poetics and poststructuralism

fragilekeys

"It’s always with another key that you unlock the house—inside: the snowdrifts of what’s never spoken." —Paul Celan

Symblogia

Blog za rasprave o filozofiji, znanosti i kulturi

History of Our World

Life, Death and Basinski.

nagovor na filosofiju

sabiranje putokaza

John Tottenham

Failed Visionary

Diálogos

From διά (dia, “through, inter”) + λόγος (logos, “speech, oration, discourse”).

Izrječiti se iz Stvari - poezija

a human being is never what he is but the self he seeks

roškofrenija

a human being is never what he is but the self he seeks

Sve ostalo su priče

a human being is never what he is but the self he seeks

six glasses of water

I could afford to be good, kind, generous, loyal and so forth, since I was free of envy. Envy was the one thing I was never a victim of.

sabiranje putokaza

nagovor na filosofiju