Cahiers du Vertebrata

a human being is never what he is but the self he seeks

Brad Mehldau / Kevin Hays

Advertisements

4.4.

Radost je najnemilosrdniji bič koji nas tjera. I nema milosti. (Bela Hamvas)

 

Svijet za kojim čezneš ne postoji. Na tebi je da ga izgradiš.

4.3.

Djeluj tako da tretiraš ljude, kako sebe tako i druge, uvijek kao cilj, a nikad kao sredstvo!  (Immanuel Kant, Metafizika ćudoređa, 1785)

Djeluj tako da tretiraš tehniku, kako svoju tako i tuđu, uvijek kao sredstvo, a nikad kao cilj! (Ja, dok po n-ti put danas bez razloga otključavam mobitel i osvježavam aplikacije)

Bohumil Hrabal, Prebučna samoća

bohumil hrabal

“Jedino sunce ima pravo na svoje mrlje“
J. W. Goethe

1

 

TRIDESET PET GODINA radim u sabiralištu staroga papira i to je moja
love story. Trideset pet godina prešam stari papir i knjige, trideset pet se godina
prljam pismenima tako da sličim znanstvenim rječnicima kojih sam za sve to
vrijeme isprešao sigurno trideset kubika, vrč sam žive i mrtve vode, dostaje da
se malo nakrenem i iz mene će poteći sve same lijepe misli, protiv svoje sam
volje naobražen i stoga zapravo niti ne znadem koje su misli moje, i iz mene
potekle, a koje sam negdje pročitao, i tako sam se za tih trideset i pet godina
isprepleo sam sa sobom i svijetom oko sebe, jer ja kada čitam, onda zapravo ne
čitam već zobnem kakvu lijepu rečenicu i cuclam je kao bombon ili kao da
pijuckam čašicu likera toliko dugo sve dok se ta misao ne razlije u meni poput
alkohola i tako se dugo u mene upija sve dok ne zavrži ne samo u mome mozgu
i srcu već suklja kroz moje žile sve do najskrivenijih vena. I tako, u mjesec dana
u prosjeku sprešam dvadeset kubika knjiga, no da bih imao snage za taj moj
boguugodni posao, za tih sam trideset pet godina ispio toliko piva da bi od tog
sazrelog piva mogli napuniti pedesetmetarski plivački bazen ili kompleks
bazena za božične šarane. Tako sam protiv svoje volje postao mudriji i upravo
me obuzima uvjerenje kako su moj mozak hidrauličnom prešom sprešane misli,
paketi ideja, Pepeljugin oraščić je moja glava, glava kojoj je izgorjela kosa, i
sada znam kako mora da su još ljepša bila vremena kada je cjelokupno mišljenje
bilo zapisano jedino u ljudskom sjećanju. Onomad, ako bi netko želio sprešati
knjige, morao bi prešati ljudske glave, no niti od toga ne bi bilo bogzna kakve
koristi jer one prave zamisli dolaze izvana, onkraj su čovjeka poput rezanaca u
porciji, tako da Koniáši cijeloga svijeta zalud spaljuju knjige, a ako su te knjige
zabilježile štogod vrijedno, tada se može čuti samo tihi smijeh spaljivanih
knjiga, budući da poštena knjiga uvijek pokazuje nekamo drugamo, nekamo van.
Kupio sam si onaj maleni kalkulator, multiplikator, strojčić koji vadi korijene,
onaj mali aparatić ne veći od novčanika, i kada sam prikupio hrabrosti,
odvijačem sam odvojio zadnju stranu i radosno se uplašio jer sam s olakšanjem
unutar računala našao malenu pločicu, ne manju od poštanske markice, ne
deblju od deset listova knjige, a zatim ništa drugo doli zrak, matematičkim
operacijama ispunjen zrak. Kada pogledom prodirem u poštenu knjigu, kada     
odstranim otisnute riječi, tada ni od teksta ne ostane ništa više od bezobličnih
misli koje lepršaju zrakom, na zraku se odmaraju, zrak ih hrani i u zrak se
vraćaju, budući da je sve, na koncu konca, zrak, onako kao što krv jest i
istodobno nije u svetoj hostiji. Trideset pet godina pakiram stari papir i knjige i
živim u zemlji koja već petnaest generacija znade čitati i pisati, nastanjen sam u
bivšem kraljevstvu u kojem je bilo navikom, opsjednutošću, strpljivo si prešati
u glavu misli i slike koje donose neopisivu radost i još veću tugu, živim među
ljudima koji su za paket prešanih misli spremni položiti i život. A sada se sve to
ponavlja u meni, trideset pet godina pritisćem crveni i zeleni gumb svoje preše,
no trideset i pet godina također ispijam vrčeve piva, nikako zbog opijanja, ja se
grozim pijanaca, ja pijem da bih potpomogao mišljenje, da bih bolje prodro u
samo srce teksta jer to, zašto ja čitam, to nije niti zbog zabave, niti da bih
prikratio vrijeme, već čak, na kraju krajeva, da bih lakše zaspao, ja, koji živim u
zemlji u kojoj petnaest generacija zna čitati i pisati, ja pijem kako zbog čitanja
nikada više ne bih mogao usnuti, da bih od čitanja dobio drhtavicu, budući da s
Hegelom dijelim nazor da je plemenit čovjek tek pomalo plemenit, a zločinac
tek pomalo ubojica. Kada bih znao pisati, napisao bih knjigu o višoj sreći i o
višoj nesreći čovjekovoj. Od knjiga sam i iz knjiga naučio da nebesa uopće nisu
humana, a čovjek, o kojemu to misle, on također nije human, ne jer ne bi htio
već stoga što je to u suprotnosti s ispravnim mišljenjem. Pod mojim rukama i u
mojoj hidrauličnoj preši umiru dragocjene knjige, a ja taj smjer i tijek stvari ne
mogu zaustaviti. Nisam ništa drugo doli nježni mesar. Knjige su me naučile da
se radujem i budem sklon pustošenju, ja volim prolome oblaka i ekipe za
rušenje, stojim satima da bih vidio kako pirotehničari usuglašenim pokretom,
kao da pumpaju gigantske gume, dižu u zrak cijele blokove kuća, cijelu ulicu, ne
mogu se do posljednjega trenutka dovoljno nagledati one prve sekunde koja
podiže sve cigle i kamenove i grede, da bi zatim nastupio trenutak kada se kuće
urušavaju tiho poput odijela, poput prekooceanskoga parobroda koji nakon
eksplozije kotla brzo zaranja prema morskome dnu. I stojim tako u oblaku
prašine i glazbi praska misleći na svoj posao u dubokome podrumu u kojem
stoji moja preša pokraj koje radim trideset pet godina pod svjetlošću svijeća,
iznad sebe čujem kako se preko dvorišta bliže koraci i kroz otvor u stropu moga
podruma se kao s nebesa sasiplju rogovi izobilja, sadržaji vreća, sanduka i kutija
iz kojih isipavaju u otvor usred dvorišta stari papir, uvele stručke iz cvjećarne,
papir iz veletrgovine, zastarjele programe i vozne karte i omote sladoleda i
ledenih torti, arke koje su poprskali soboslikari, gomile mokroga i krvavoga
papira iz mesnica, oštre odreske iz foto ateljea, sadržaje koševa za smeće u
kancelarijama zajedno s kalemovima iz pisaćih strojeva, čestitke već minulih   rođendana i imendana. Katkada mi padne u podrum u novine umotana kocka iz
pločnika, kako bi papir bio teži te, zabunom, kartonažni noževi i škare, čekići i
pajseri za vađenje čavala, mesarski dugi noževi i šalice sa sasušenom crnom
kavom, katkada i uvela svadbena kita cvijeća i svježi umjetni pogrebni vijenac.
I sve vam ja to trideset i pet godina prešam u svojoj hidrauličnoj preši, triput
tjedno kamioni odvoze te moje pakete na kolodvor u vagone i potom dalje u
tvornicu papira da bi ondje radnici prerezali žice i stumbali moj posao u lužine i
kiseline koje razgrizu i žilete o koje svako malo porežem ruke. No ipak, kao što
u struji prljave rijeke koja je protekla kroz tvornice zasja prekrasna riba, tako i u
rijeci staroga papira zabljesne hrbat vrijedne knjige, nekoliko trenutaka očaran
gledam nekamo drugamo, da bih je potom ulovio, obrisao o pregaču, rastvorio i
pomirisao tekst, a zatim poput homerskog proročanstva pročitam prvu rečenicu
o koju oslonim pogled i tek tada uložim knjigu među ostale prekrasne nalaze u
škrinju prekrivenu svetim sličicama greškom sasutim u podrum zajedno s
molitvenicima. I to vam bude onda moja misa, moj ritual, svaku tu knjigu ne
samo da pročitam već je nakon čitanja vračam natrag u svaki paket jer ja svaki
taj paket moram očarati, moram mu dati moju osobnost, moj potpis. To je moja
muka, jer da bi svaki paket bio drugačiji, moram svakoga radnog dana ostajati u
podrumu dva sata dulje, moram uraniti na posao sat vremena, katkada moram
raditi i subotom kako bih sprešao tu planinu staroga papira bez konca i kraja.
Prošloga su mi mjeseca dovezli i ubacili u podrum šesto kila reprodukcija
slavnih majstora, šesto kila promočenih Rembrandta i Halesa i Moneta i Maneta
i Klimtova i Cézannea i drugih velikih faca europskog slikarstva. I tako sada
svaki paket uokvirujem bočnim reprodukcijama, a navečer, kada paketi stoje u
redu ispred dizala, ne mogu se nasititi te ljepote ukrašenih strana ovdje Noćnom
stražom, ondje Saskijom pa Doručkom na travi, ondje opet Kućom obješenog
čovjeka ili Guernicom. I jedini ja na svijetu uz to znadem da u srcu svakoga
paketa leži neki otvoreni Faust ili Don Carlos, ili ondje, zarobljen odvratnim
papirom okrvavljenih poklopaca, Hyperion, a tu, u paketu vreća za cement,
počiva Tako je govorio Zaratustra. I tako, jedini na svijetu znam u kojemu
paketu kao u grobu leže Goethe i Schiller, a gdje opet Hölderlin ili Nietzsche. I
jedino sam ja sam sebi u izvjesnom smislu istodobno i umjetnik i gledatelj, i
stoga sam svakoga dana sav jadan i nasmrt umoran i razdiran i šokiran pa da bih
umanjio i ublažio to golemo trošenje samoga sebe, ispijam vrč za vrčem piva, a
putem, dok idem po pivu k Husenskyma, imam dovoljno vremena za
meditiranje i sanjanje o tome kako će izgledati moj sljedeći paket. Samo zato
pijem sve te količine piva, da bih bolje vidio unaprijed, jer u svakome paketu
sahranjujem dragocjenu relikviju, otvoreni dječji, genijalni lijes zasut uvelim   cvjetovima, komadićima staniola, anđeoskom kosom, ne bih li stvorio ugodno
gnjezdašce za knjige koje su mi se iznenada objavile u podrumu upravo onako
kao što sam se u tom podrumu pojavio ja. Baš sam zato neprestano u
zakašnjenju s poslom, upravo se zato stari papir uzdiže na dvorištu sve do
nadstrešnice isto onako kao što se planina papira u mom podrumu nastavlja kroz
zasuti otvor sve do nadstrešnice dvorišta. Zato se moj poslovođa katkada kukom
probija kroz stari papir i kroz otvor u stropu viče na mene lica crvenog poput
žerave od ljutnje: Haňťa, ma gdje si? Isuse, ne bulji u knjige već radi! Dvorište
je zatrpano a ti tamo dolje sanjariš i glupiraš se na kvadrat! A ja sam u podnožju
gore stisnut kao Adam u žbunju i s knjigom medu prstima otvaram prestrašene
oči u drugi svijet od onoga u kojemu sam upravo bio jer ja, kada se začitam,
onda sam vam ja negdje potpuno drugdje, u tekstu sam, sam se tome čudim i
moram s krivnjom priznati da sam uistinu bio u snu, u ljepšemu svijetu, da sam
bio u samome srcu istine. Svakoga dana deset puta zastanem zaprepašten nad
time kako sam se mogao sam sebi toliko otuđiti. Takav otuđen i stran vraćam se
i s posla, tiho i u dubokoj meditaciji koračam ulicama, mimoilazim se s
tramvajima i automobilima i pješacima u oblaku knjiga koje sam danas našao i
nosim ih kući u aktovci. Tako zanesen prelazim na zeleno a da o tome ništa ne
znadem, ne zaliječem se u kandelabre niti u ljude, samo koračam i smrdim
pivom i prljavštinom, no smješkam se jer u aktovci nosim knjige od kojih
očekujem da večeras iz njih saznam nešto o sebi što još ne znadem. Tako
koračam bučnim ulicama, nikada na crveno ne prelazeći, umijem hodati u
podsvjesnoj nesvjesnosti i u polusnu, ispod praga inspiracije, svaki paket koji
sam sprešao toga dana dozvanja tihano i tiho, a ja opipljivo osjećam da sam i
sam sprešani paket knjiga, da se i u meni nalazi maleni kontrolni plamičak
karme, maleno vječno svjetalce koje svakodnevno nadolijevam uljem misli koje
sam iščitao uz posao i protiv svoje volje iz knjiga koje si sada u aktovci nosim
doma. I tako, vraćam se poput kuće u plamenu, poput štale u plamenu, svjetlo
života izvire iz ognja, a oganj opet iz smrti drveća, neprijateljski žal ostade na
dnu pepela a ja trideset i pet godina na hidrauličnoj preši prešam stari papir, pet
mi je godina ostalo do mirovine, a onaj će moj stroj poći sa mnom, neću ga
napustiti, štedim, imam posebnu štednu knjižicu te ćemo u mirovinu poći oboje
jer ja ću taj stroj kupiti od poduzeća, uzet ću si ga doma, smjestit ću ga nekamo
u voćnjak moga ujaka, između stabala, i tek ću tada, ondje ću u tom voćnjaku
raditi samo jedan jedini paket dnevno, ali bit će to nešto od paketa, pojačani
paket, nešto poput skulpture, nešto poput artefakta, u takav ću paket zatim
staviti sve svoje mladenačke iluzije, sve što znam, što sam naučio u tih trideset i
pet godina na poslu i od posla, i tako ću tek u penziji raditi pod dojmom
 trenutka i inspiracije, jedan jedini paket dnevno od knjiga kojih kod kuće imam
vaše od tri tone, bit će to paket kojeg se neću morati stidjeti, bit će to paket koji
će već unaprijed biti odsanjan, izmeditiran, a uz to, dok ću u korito preše
spuštati knjige i stari papir, još za vrijeme toga posla, koji će biti stvaranje u
ljepoti, u posljednju ću turu nasuti još konfete i šljokice; svakoga dana jedan
sprešani paket, a kroz godinu dana u voćnjaku prava izložba paketa, izložba uz
koju će si svaki posjetitelj moći sam, ali pod mojim nadzorom, stvoriti svoj
vlastiti paket dok ploča preše na pritisak zelenog gumba ispred sebe nosi i
golemom snagom mrvi i preša stari papir ukrašen knjigama, cvjetovima i
kojekakvim otpadom kakav si već tko donese, tako da se u osjetljiva gledatelja
stvori osjećaj kao da je u toj mojoj hidrauličnoj preši ustvari sprešan sam. Već
sjedim kod kuće u polutami, sjedim na stolčiću, glava mi klonula te na koncu
dotičem mokrim usnama koljena i jedino na taj način uspijevam pridrijemati.
Katkada spavam u poziciji Thonetova stolca, baš tako, sve do ponoći, a kada se
probudim, podižem glavu a nogavica mi je na koljenu promočena slinom jer
sam se bio zabašurio sam u sebe i skvrčio poput mačića zimi, poput drveta
stolca za ljuljanje, jer ja si mogu dopustiti luksuz napuštenosti premda ja
napušten nisam, ja sam naprosto sam, kako bih mogao živjeti u mislima
napučenoj samoći, budući da sam vam pomalo prkosnik beskonačnosti i
vječnosti, a Beskonačnost i Vječnost su vjerojatno sklone ljudima kao što sam
ja.

The Goldberg Variations with Jeremy Denk

 

 

4.2.

 

Pisma optuženika. Zadnje riječi zagrebane po zidu ćelije. Tako pisati. (Anna Kamienska)

 

Pisati kao drvo u jesen. Staloženo otpuštati lišće. Što je jedan list u jeseni? Ne opterećuj se detaljima. Kako riječi iz tebe otpadaju, tako ti se otkriva tvoja istinska priroda. Ne suspreži se. Ionako ne možeš biti bolji ili gori od samoga sebe. Pusti. Zar ćeš se brinuti o stilu dok sve oko tebe truni, raspada i nestaje? Svjedoči svojom osjetljivošću. Samo tebi je dano ovako iskustvo, u ovom trenu. Svjedoči o jeseni svih stvari i fenomena. Ali kao drvo, staloženo, znajući da nadolazi zima i  naposljetku novo proljeće.

 

Izreći istinu. Dijetlom. Riječju. Šutnjom. Životom. (Anna Kamienska)

 

 

 

4.1.

Ako sad odustaneš, potvrdit ćeš odluku svih onih koji su od tebe već odustali.

§

Moje misli nisu vrijedne zapisivanja, zapisujem.

Biti vrijedan zapisivanja. Ili biti vrijedan izrijeka? Izreći i ne slomiti se pod težinom.

Dok pišem, glave nisko pognute, nemirne usne iščekujuć riječ neizgovorenu, ukočenog položaja, u tišini, netko obazriv bi pomislio da je riječ o molitvi.

Pisanje kao molitva. Umjesto koljena, srce krvavo.

“Tko je sklon da svoja osjećanja izrazi riječima, počinio je trovanje krvi – u mislima. “(Mikloš Varheđi)

Molitvom održavam ono stanje u kojem riječ može biti zapisana.

Sve dok je riječ istinita, spasenje je blizu.

Hoćeš li reći istinu?

Onaj krik od rođenja još uvijek odjekuje utrobom.

 

 

 

Je viens du ciel et les étoiles entr’ elles ne parlent que de toi

 

Love Came….
and became like blood in my body.
It rushed through my veins and
encircled my Heart.

Everywhere I looked,
I saw One Thing….
Love’s Name written
on my limbs,
on my left palm,
on my forehead,
on the back of my neck,
on my right big toe…

Oh, my friend,
all that you see of me
is just a shell,
and the rest belongs to Love.

– Rumi

 

 

— Ne daš mi da spavam — rekao sam, tobože prijekorno, a ništa drugo nisam želio, ni ljepše, ni draže, nikad, u životu.

(Tvrđava)

 

(Just a personal memento…)

Agustín Barrios / Jesus Castro Balbi

 

Composer: Agustín Barrios (1885-1944).

Guitarist: Jesus Castro Balbi

Sergio Fiorentino plays Bach “Allemande”

Blue Labyrinths

An online magazine focusing on literature, philosophy, politics, and a collection of interesting ideas.

A little tea, a little chat

notgettingenough's book reviews

Discordō

I disagree.

heteroglossia

poetics and poststructuralism

fragilekeys

"It’s always with another key that you unlock the house—inside: the snowdrifts of what’s never spoken." —Paul Celan

Symblogia

Blog za rasprave o filozofiji, znanosti i kulturi

History of Our World

Life, Death and Basinski.

jovanovicluna.wordpress.com/

FineArt Photography & FoodStyling by Luna Jovanovic

nagovor na filosofiju

sabiranje putokaza

John Tottenham

Failed Visionary

Diálogos

From διά (dia, “through, inter”) + λόγος (logos, “speech, oration, discourse”).

Izrječiti se iz Stvari - poezija

a human being is never what he is but the self he seeks

roškofrenija

a human being is never what he is but the self he seeks

Sve ostalo su priče

a human being is never what he is but the self he seeks

six glasses of water

I could afford to be good, kind, generous, loyal and so forth, since I was free of envy. Envy was the one thing I was never a victim of.

sabiranje putokaza

nagovor na filosofiju