1.
Platon kaže da je prariječ zajednice zakon, Aristotel kaže da je to Filija. Obojica bi mogli imati pravo. Ono što ujedinjuje zajednicu je zakon iznad bića. Ali ono što tvori zajednicu jest prijateljstvo koje živi u bićima. Filija znači prijateljstvo, ali to prijateljstvo nije ideja. Mnogo više je i sama biće. Gdje je razdor, može se pretpostaviti da je ondje prisutan Ares, olujni; gdje je ljubav, može se pretpostaviti da je prisutna Afrodita, ona koja razrješuje suprotnosti; gdje je prijateljstvo, može se pretpostavti da je ondje božica Filija. I Aristotel misli: ako na jednom mjestu živi na tisuće, pa i milijun ljudi, ako govore jednim jezikom, njeguju jednu tradiciju, održavaju jedan moralni poredak – sve je to čudo prisutnosti božice Filije. Bez nje bi imao pravo La Bruyere, koji kaže: iznenađeni ste što čovječanstvo ne živi u jednoj državi, ne vjeruje u jednu religiju, ne govori jednim jezikom – a kad pogledam mnoštvo i različitost ljudskih karaktera, ćudi, talenata, umova, više me iznenađuje to što dva čovjeka mogu biti pod jednim krovom a da ujutro ne zadave jedan drugoga. Čudo je božice Filije što između dva bića koja škrguću zubima jedno na drugo postoji nešto takvo kao što su zajednički stan i zajednički jezik i zajednički običaj. Bez nje bi postojale samo usamljene grabežljive zvijeri. Zajednicu stvar božica Prijateljstva, i zato je prariječ zajednice: Filija.
2.
S obzirom na to o čemu se sve govorilo u posljednjem stoljeću, šutnja o prijateljstvu je sasvim neobična. Postoji samo jedno djelo vrijedno pažnje, Emersenovo. U antičkom svijetu nitko ga ne bi smetnuo s uma. Ali razlog što se danas tako malo piše o prijateljstvu nije samo u tome što je prijateljstvo klasična tema, a današnji je čovjek malen za klasične teme. Razlog je prije u tome štto je prijateljstvo klasična veza, a današnji je čovjek malen za klasičnu vezu. Nikada čovječanstvo nije bilo tako blizu tome da, koliko go bića postojalo, sva odreda postanu grabežljive zvijeri i iz zasjde škrguću jedno na drugo. Nasilni kolektivizam religija gomile je površina, ispod nje živi čovjek koji je već gotovo spreman ujutro zadaviti onoga tko s njime živi pod jednim krovom, samo zato što se razlikuje. Svatko tko danas nekome pruži ruku, pasramljeno mora doživjeti da se ne razumije upravo ono što je jedino bitno. Ali nitko se ne može pozvati na odgovornost. Jučer sam nekome pružio ruku, a on to nije ni primijetio; danas će meni netko pružiti ruku, a ja to neću primijetiti. Živimo život bez Filije, a to što još postoji veza između nas, možda je stari ostatak, možda predujam budućnosti; iz današnjice ne izvire prijateljstvo.
3.
Aristotel je vjerojatno ipak u krivu kada kaže da mogućnost zajednice tvori Filija. Zajednica nije više njih ili manje. Zajednica je nešto drugo. Sasvim i u cijelosti i u temelju drugi život, bitak, mogućnost, zbilja, čudo i misterij. Ovih godina pojavio se izraz koji kaže da je to veza izmeđua Ja i Ti. Za zajednicu je potrebno barem troje ljudi. Ali otamo gdje ih se nalazi troje Filija već odlazi. Ja i Ti su dvoje. Uvijek samo dvoje. Jedan više nego kada je čovjek sam, jedan manje nego kada se čovjek nalazi u zajednici. Ja-Ti veza je poseban egzistencijalni krug: osobit krug bitka između individue i kolektiva. Između usamljenosti i kolektiva. Između samoće i mnoštva. Između Jedan i Tri. To dva svjetsko je mjesto Filije.
4.
Astrologija dijeli ljudsku sudbinu na dvanaest razdoblja ili, kako kaže, dijeli pozornicu ljudske sudbine na dvanaest kuća. Te su kuće: individualnost, imovina, učenje, dom, brak i ostalo. I za prijateljstvo je naznačena kuća. U golemoj količini literature koja spada u modernu psihologiju nema ni riječi o prijateljstvu. Iz te je činjenice očito koliko više osjećaja ima astrologija za cjelinu ljudskog bitka. Čini se da astrologija zna da i prijateljstvo nema nikakve veze ni sa zajednicom, ni s jastvom, ni s ljubavlju. Za Filiju je označena posebna kuća, i za nju se smatra da ia jednaku težinu i važnost kao poziv ili smrt. Prijateljstvo nije puko druženje, kao što prijatelj nije puki drugi. Nije prijatelj u nevolji, nije kolega, nije partner. Ono što se događa s čovjekom u kući prijateljstva ne može se zamijeniti nikakvom drugom vezom. Prijatelj se ne može ničmie nadoknaditi. Postoje ljudi nesposobni za prijateljstvo; postoji oni koji su neprikladni za prijateljstvo; postoji oni oko kojih se uvijek netko nalazi; i postoje oni kojima život prolazi u gladi za prijateljstvom, ad ane nalaze ni jednog jedinog.
5.
Montaigne piše da ljubav nikoga ne pita. Dolazi kada želi, i gazi čovjeka nemilosrdno poput elementarne sile. Za prijateljstvo je potrebna suglasnost. Prijatelj mi je samo onaj kojega sam sebi slobodno izabrao. Istina je da je, kada već postoji – prisila. Više ne mogu biti bez njega. Il me semble n’estre plus qu’ a demy – čini mi se kao da sam tek polovica nečega. Ali ne gazi ni onda. Uvijek je blag i bestrasan. Božica Filija je najnježnija među božanskim bićima. Ljubavnik ponekad običava osjećati radost ili nevolju udaljene ljubavi, i ponekad joj uspijeva pogoditi želju. U ljubavi je to izuzetak, u prijateljstvu to je prirodno. Uvijek znam i trebam znati što se događa s njim i na što misli. Ni njemu ni meni ne može ništa ostati skriveno. Ali to nije uvjet prijateljstva; iskrenost ne prethodi prijateljstvu. Tako misli onaj tko nema pojma o prijateljstvu. Koje božica spoji, s njih spada svaka laž i maska. Ne izvire prijateljstvo iz iskrenosti, nego iskrenost iz prijateljstva. Prvo postoji Filija, a sve ostalo je njezin poklon.
Montaigne govori o formama komunikacije među Grcima i kaže da su bile ovakve: prirodne, društvene, ljubavne i gostinske. Ali Filije nema ni u prirodi, ni u društvu, ni u ljubavi, ni u gostoprimstvu. Prijateljstvo je Filija.
6.
Emerson tvrdi da je prijatelj paradoks prirode, istovremeno i njezino remek-djelo. Jedino biće, kaže, od kojega ne želim to što ima, nego to što je ono samo. U mjeri u kojoj su se dotaknuli prijateljstva, svjedoče o tome i noviji autori. Takvi su: Scheler koji je pisao o formama simpatije, Buber, koji je najljepše izrazio vezu Ja-Ti, Ebner, koji je na toj vezi izgradio cijelu eshatologiju, Barth, Gogarten, Jaspers, Klages, koji je napisao mnoge lijepe dijelove o Zweisamkeitu. Jedan od njih misli da prijateljstvo, Ja-Ti odnos, nije drugo do paslika odnosa Bog-Čovjek. Drugi da je to vitalna, treći da je metafizička, četvrti da je egzistencijalna veza. Nitko od njih ne vidi da je ovdje riječ o nečemu takvom što se ne može ni na što drugo svesti, i što se ne može objasniti iz drugoga. Nitko od njih ne vidi da je prijateljstvo stanje posvećeno od više Moći. Možda bi se to dalo ovako formulirati: bitak se pomiče prema individualnom krugu i ondje es ispunjava. To je obogotvorenje Jastva. Čovjek polazi od metafizike prema kojoj samo Ja može biti vječno i besmrtno, i stoga stavlja težište na nj.
Bitak se, međutim, može pomaknuti i prema zajednici, i ondje se ispuniti. To je obogotvorenje zajednice. Čovjek polazi od metafizike prema kojoj su samo zajednica, rasa, nacija, religija, vječni i besmrtni, i težište života stavlja na to.
Prijateljstvo je krug bitka u kojem opstaje i Ja te se zajednica ispunjava i živi dalje nedirnuta, ali između dvoje i neovisno o dvoma nastaje potpuno nova, ni iz jednog ni iz drugog izvediva, treća mogućnost bitka. Očituje se nova forma bitka. To je prijateljstvo. Prijateljstvo ne sliči ni jednoj drugačijoj formi bitka. Potpuno je zaseban krug. Zašto? Jer za sebe ima sasvim posebno božanstvo. Filija stvara Filija-svijet koji se ne može pobrkati ni s kojim drugim. To je svijet prijateljstva.
7.
Zajednici muškaraca još nitko nije posvetio posebnu pozornost. Prije svega savezima, redovima, udrugama, vojskama. Muškarac voli srasti, i da bi podvukao važnost toga srastanja iznašao je ritualne ceremonije. Vitezovi izmjenjuju mačeve i tajno se zavjetuju jedan drugome. Redovnici i vojske nose jednaku odjeću, sjedaju jedan za drugim, zajedno koračaju. U svakom slučaju odlučuju se za obvezujuća pravila i podvrgavaju principima, kao u slučaju redovničkog zavjeta, viteških moralnih zakona ili vojničkih pravila službe. Ako čovjek pogleda rastreseni i samoživi način života žene, koji gotovo da raspolaže vlastitim središtem, mora uočiti u kolikoj mjeri je muškarac privržen svom klubbu, viteškom redu, zašto voli statut, uniformu, razmjenu mačeva i zajednički korak. Moguće je da se nešto takvo kao što su narod, zajednica, društvo, država nikad ne bi ni pojavilo kada bi stvari čovječanstva obavljala žena. Ona nikad ne bi pisala zakone i nosila uniforme. Moguće je ad je kolektiv tvorevina muškarca i da država nije drugo do narasli monaški red ili malko omekšana i olabavljena vojska.
Svaki muškarac zna kakva se radost i ozbiljnost nalaze u tome. Jedanaest muškaraca sklopilo je savez i stalo drugoj jedanaestorici nasuprot. Zadatak je zabiti loptu u protivnička vrata. To je nogomet. Sve što karakterizira muški kolektiv je tu: pravilo, zavjet, uniforma, protivnik. I igra je toliko važna da je pedeset tisuća ljudi gleda bez daha. I ako netko zna što znači biti u ratu, logoru, poduzimati opasne pothvate, biti na ratnom brodu s osamdeset i osam sličnih muškaraca stavljajući život na kocku, i ako proživi ono što Amundsen ili Shackleton pričaju o svojim drugovima, sudionicima antarktičke ekspedicije, tu nadmoć, spokoj, odricanje, solidarnost, humor, ljubaznost, samožrtvovanje, koje su ti ljudi pokazali jedan prema drugom, počinje razumijevati što je to što oblikuje, stvara i održava muški kolektiv. I počinje razumijevati da je prijateljstvo moguće samo među muškarcima.
8.
Prijateljstvo može nastati samo ondje gdje oba muškarca ne samo da održavaju jedan drugome cjelovitost bića, nego istupaju iz vlastitog kruga Ja u krug drugog jer znaju: to je mjesto gdje se preko prijateljeve cjelovitosti udvostručuje vlastita cjelovitost. Ono što je potpuno može se upotpuniti samo potpunošću. Kao što, napokon, potlačenost tlači potlačenost. I kao što se punina može ispuniti samo puninom. Otvoren mogu biti samo preko otvorenosti svoga prijatelja, iskren samo preko njegove iskrenosti. Prijatelj preko njegova prijateljstva i on preko mojega. Nema hijerarhije, rangiranja, slijeda. Potpuno priznavanje uzajamne vrijednosne sukladnosti. Prijatelji su jednaki. Jer gdje oni jesu, ondje nema razlike. Mjesto gdje žive onkraj je natjecanja. Prijateljstvo raste i postoji i živi i ovisi o egzistenciji. Krug prijateljstva ne pripada životu, nego bitku. Prijateljsko rukovanje znak je susreta u višem svijetu.
9.
Svako prijateljstvo počinje nejasnim osjećajem da smo se negdje već sreli. Kao da smo davno bili braća. Još više, kao da smo blizanci. I zato je taj susret samo ponovno viđenje. Kada se, pak, odvoji od prijatelja, čovjek zna da je to udaljavanje samo privid. Negdje ostaje zajedno s njim, kao što je bio s njim i prije susreta.
10.
Elementarni Eros je ona drevna povezujuća Moć koja drži atome zajedno i ujednačuje suprotnosti. Elementarni eros ima dvoje djece, jedno je dobilo carstvo ljubavi, drugo prijateljstva. To su dvoje djece Afrodita, božica ljubavi, i Filija, božica prijateljstva.
11.
Ljubav izaziva, potiče i podjaruje sve čovjekove snage. Drugim riječima: ljubav budi sve strasti. Još bolje: ljubav oslobađa sve demone koji se nalaze u čovjeku.
Prijateljstvo dovodi čovjekove snage u sklad. Drugim riječima: prijateljstvo obuzdava sve strasti. Još bolje: Filija je jedina božica čijim se pojavljivanjem elementarni demoni uništavaju i smiruju.
12.
Postoji samo jedna srodna crta ljubavi i prijateljstva, a ta je: ako se raspadnu, uzrok nikada nije Drugi, nego uvijek Ja.
13.
Tajna ljubavi je kako od dvoje postaje jedno, tajna prijateljstva kako od jednog postaje dvoje. Zato je ljubav obrnuto prijateljstvo, tako što iz jednog uvijek nešto prokaplje u drugo. Ljubav je ponekad takva kao da od jednog postaje dvoje, premda ih je uvijek bilo dvoje i samo ih je ljubav učinila jednim. Prijateljstvo je, pak, ponekad takvo kao da od dvoje postaje jedno, iako su uvijek bili jedno, samo je prijateljstvo od njih načinilo dvoje.
14.
Žena zaboravlja svoje prijatelje, ljubavi nikad. Muškarac zaboravlja svoje ljubavi, prijatelje nikad.
15.
Postoji povijest tiskarstva, kovanja novca, brodarstva, oblačenja, grnčarstva i korištenja otrova. Ne i prijateljstva. Zašto? Povijest je prijateljstva: Lao-ce i njegovi prijatelji, Buddha i njegovi prijatelji, prijateljstvo u Trojanskom ratu, Harmodije i Aristogiton, Sokratova prijateljstva, vitezovi svetog Grala, prijateljstva slikara, umjetnika i pjesnika, Georgeov krug.
16.
Prijateljstvo ima tri isključujuća uzroka: taštinu, oholost i ironiju. To su tri osnovna oblika uzdizanja Ja. Sve tri isključuju i udaljuju. Sve su tri autistički stavovi i koristi ih čovjek koji se po svaku cijenu želi razlikovati. Taština u drugom čovjeku traži i nalazi samo zrcalo; oholost želi samo slugu i podređenoga koga može prezirati; ironija samo nesasvršenost. Znamo da je svatko zrcalo, sluga i nesavršeno biće. Ali znamo i da to nije važno. Prijatelj čini sebe zrcalom, slugom i nesavršenim bićem. A tko to ne razumije i ne uzvrati na sličan način, taj ne povređuje čovjeka, nego prijateljstvo.
17.
Prijateljstvo ima četiri oblika: junački, intimni, duhovni i zaigrani. Ali pravo prijateljstvo objedinjuje sva četiri, i zato se mirno može reći da su to četiri dimenzije prijateljstva. Junaštvo znači da za njega žrtvujem život; duhovni oblik znači da je ondje gdje smo zajedno svijet duha; igra znači da se igramo veselo kao djeca; intimni oblik znači da mu se otvaram.
18.
Goethe kaže da nije dovoljno ako je čovjek spreman žrtvovati život za prijatelja – treba se za njega odreći i svojeg uvjerenja.
19.
Koliko je Filija bila priznata u antičkom svijetu, pokazuje činjenica da je jedino tada imala spomenik. Kasnije su spomenici prikazivali ili jednog jedinog čovjeka, besmrtno Ja, ili skupinu, besmrtnu zajednicu. Zaboravljena su besmrtna dvojica. Spomenik Harmodija i Aristogitona, dvojice atenskih muževa, kip je prijateljstva. U njemu ima onoga što je u prijateljstvu bitno: tajanstveno udvostručenje postojanja, toliko da bi čovjek, ako bi se ondje nalazio samo jedan muškarac, znao da je taj samo polovica nečega.
Lawrence je o prijateljstvu lovca na medvjede i poglavice Indijanaca Delaware rekao: dublje je od srodstva, dublje od očinstva, dublje od majčinstva, dublje od ljubavi, duboko je toliko da u njemu više nema ni ljubavi – so deep that it is loveless. Iščezla je iz njega svaka privlačnost, simpatija, želja, žudnja, strast, duboka je toliko da čovjek već samo najdubljim žilama može doprijeti donde. U toj je dubini tišina, nepomućeni spokoj i nepomični mir. To je svijet idile. To je zlatno doba. Ono što se u ljubavi ispuni samo rijetko, na trenutke, ta sreća koja isijava iz bezgraničnog spokojstva, u prijateljstvu je neprestano prisutno. Prijateljstvo prepoznajem po tome što je idilično. Zajednica ne poznaje tu tišinu. Zajednica zlatnog doba se nije ostvarila na zemlji. Mir i usamljenik može jednom doživjeti, samo ako su mu bogovi posebno naklonjeni. U prijateljstvu to lebdi i onda kada dvojica prijatelja kreću u boj; i onda kada na rubu šume večeraju pokraj vatre, i onda kada se igraju, i onda kada jedan živi s ove, a drugi s one strane mora, udaljeni deset tisuća milja jedan od drugoga. Čini se da se u idilični bitak može i smije stupiti samo po božanskoj milosti; svi skupa, čini se, barem zasad ne možemo. Muškarac i žena nikada ne mogu toliko srasti da im se zlatno doba otvori duže od jednog trena. Prijateljstvo počinje time što obojica stupaju u idilu. I ovdje nema potrebe za žudnjom, željom, snagom, borbom; idila ne poznaje oskudicu, i svaka je strast zadovoljena. Zato je prijateljstvo dublje od ljubavi.
Ono što stupa u taj najviši krug bitka, koji se naziva zlatnim dobom, idilom, to je potpuno i savršeno cjelovito, bez nedostatka i gotovo. Što je pak potpuno, savršeno i gotovo, to je klasično. Prijateljstvo je klasično rješenje života. Zato se prijateljstvo toliko poštivalo u antička vremena, i zato se danas ne razumije. Klasično je ono gdje se temelj bitka objavljuje u kristalnoj svjetlosti. Zato je stvaratelj i čuvar klasičnog načina života: Filija.
20.
Postoji neka nerazumljiva veza između prijateljstva i zvijezde. Zašto je zvijezda prijatelj? I zašto je prijatelj zvijezda? Jer je tako daleko, a ipak živi u meni? Jer je moj, a ipak nedohvatljiv? Jer prostor gdje se susrećemo nije ljudski, nego kozmički? Jer ne želi ništa od mene i ja ne želim ništa od njega? Jer je samo to da postoji i to kako jest i kako on jest i ja jesam, nama dvojici sasvim dovoljno? Na to se ne može odgovoriti. Niti ne treba. Ali ako se i ne može, za prijatelja ću uvijek osjećati da je zvijezda, nedohvatljivo blistanje iz univerzuma prema meni.
21.
U ljudskom svijetu prijateljstvo je bilo klasični način života, bit će to i ostati. Iz pomućenog irealiteta humanuma, koji se na neobjašnjiv način naziva realitetom, prijateljstvo istupa i život razrješava na pjesnički način. Kažu, ljubav čini pjesnikom. Često. Prijateljstvo čini život pjesničkim i poezijom. Iz ljubavi se poezija brzo izgubi, jer je ljubav uvijek samo sredstvo da se dvije najveće suprotnosti univerzuma, muškarac i žena, stope. Prijateljstvo sâmo je ta poetska veza. I pjesme ne pišemo, nego živimo.
Moguće je da je to razumio Aristotel kada je rekao da je prariječ zajednice: Filija.
Béla Hamvas, Nevidljivo zbivanje
