Cahiers du Vertebrata

Prvo pismo, Béla Hamvas

Svojih posljednjih deset godina života želio sam proživjeti pokraj mora. A eto me ovdje. I u mladosti je bilo tako. Kada sam shvatio s kakvom ću se sudbinom morati boriti u ovoj zemlji, uzgajao sam ovu misao: otići ću. Želio sam živjeti u Engleskoj ili Njemačkoj. To bijaše još u ono doba kada je u meni gorjela herostratska žudnja za slavom. Sada već znam da je to bila slabost. Ne da bi svaka žudnja za slavom bila slabost. Ima i takvih koje ponosno cvatu. Plutarh govori kako je centurion našao u šatoru svojeg zaplakanog Cezara. Što ti je, zapitao ga. Dvadeset devet mi je godina, uzvikne Cezar, Aleksandar Veliki je u to doba već i Indiju osvojio. A što sam ja?

O, ja nisam bio Cezar. Ne znam čak ni što me je priječilo da palim crkve. Bila je to slabost. Čak ni žudnja za slavom. Ništa nisam postigao. I znao sam da nikada i neću moći ništa postići. Želja me je vukla za drugim zemljama. Ali zatim je uslijedio trenutak kada sam shvatio da je za to što želim prvi uvjet ostati ovdje. Svugdje bih bio bez korijena, upravo s tim i upravo tako. U inozemstvo može otići inženjer, liječnik, bankar, može čak i svećenik i vojskovođa. Ja sam pak bio netko tko nije mogao otići. Trebao sam ostati. Kao što trebam i sada, na kraju života, kada više i ne želim drugo nego potpuno sazreti. Tu sam u ovome narodu, na ovome tlu, svaka mi je namjera bezuspješna, svaka mi je riječ bila uzaludna, svaki mi se plan izjalovio, propao sam, neprimjetno, suvišan i neprepoznat. Ne vidim more na čijim sam obalama želio umrijeti, ne osjećam miris smokava i borova koji donosi maestral s obale i ne čujem šum valova s hridina. Čak je i tu poraz. Ne pušta me moj daimon. Niti imam ikakvu utjehu. Znam da neće uslijediti naraštaji koji će me poštovati. To što sam ja činio toliko je neljudsko da prema tome neće biti popustljiv ni jedan naraštaj. Nisam naklonjen nikomu, pa ni njima. Pozivajući se na moj primjer nitko ne može dokazati ispravnost svojih postupaka. Nikada ovdje nije bilo čovjeka koji je bio manje dostojan ljubavi. Ali i inače, ti novi naraštaji! Neće oni imati volje mučiti se s papirima. Dolaze takva vremena u kojima će se zaboraviti svu prošlost. Sadašnjost će natjerati ljude ad zaborave prošlost – ne zato što će biti jako sretni, nego naprotiv, jer će biti nesretni, toliko nesretni da im patnju nitko neće moći ublažiti. Zašto bi potražili baš mene, koji nimalo ne suosjeća s njima? Vrijeme slovâ ionako je prošlo. Pisanje je nesuvremena strast, i sve više će to i biti. Zaboravit će svakoga tko je pisao, čak i mene. Usuđujem se jasno izgovoriti, kako god bila teška presuda, posebice za mene u čijem je životu bio takav užasan nerazmjer između onoga što sam ostvario i onoga što su u meni primjećivali. Ovo, dakle, što sam učinio, zauvijek je izgubljeno. Čak i to. Jer, ostali? Tko može sebe mjeriti sa mnom? Kada ovo kažem, to ne govori iz mene oholost. Toliko sam sam da sam ne samo jedino ja znao učiniti ono što sam činio već sam jedino ja taj koji znam što je to što sam činio.

Béla Hamvas, Mađarski Hiperion, 1936

s mađarskog preveo Ivan Ladislav Galeta