Darko Cvijetić je rođen 11. januara 1968. godine u mjestu Ljubija Rudnik, Bosna i Hercegovina. Piše pjesme i kratke priče, režiser je i dramaturg u Pozorištu Prijedor. Pjesme su prepjevavane na francuski, engleski, njemački, slovenski, hebrejski, albanski, mađarski, poljski, makedonski i jidiš.
Od 2013. godine uređuje književni blog “Hypomnemata”. Član PEN Centra BiH i Društva pisaca Bosne i Hercegovine.
Objavio desetak knjiga poezije, kratke proze, eseja.
Režirao u Pozorištu Prijedor desetak pozorišnih projekata, te ostvario tridesetak premijernih uloga u rasponu od Raskoljnikova u Zločinu i kazni Dostojevskog, u režiji Gradimira Gojera, do Estragona S.Becketta, u Čekajući Godota, u režiji Radenka Bilbije…
Vrtlarstvo učio kod Majstora Ivana Obrenova.
Subota, 2. prosinca
Danas je 99 godina i jedan dan od nastanka prve Jugoslavije.
Otac ozbiljno boluje već treći mjesec. Tumor na mozgu (“benigan ali vrlo agresivan”) operiran, većina ga izvađena, ostatak nepristupačan, razliven iza sinusa i oka.
Ocu se kapak oka naglo počeo spuštati.
Od oftalmologa do onkologa i neurokirurga – kratak i brz put. Čini mi se da Mirko Kovač pominje dvoje mladih bolesnika koji se ljube na klupi u bolničkom parku, u istovjetnim pidžamama, dok im se cijevi infuzije upetljavaju; i više se ne zna što u što ukapljava, i s kojim povodom.
Otac se bori.
Brat doleti iz Amerike na desetak dana. Svih deset se nismo zapravo ni vidjeli. Noćna kiša spere posuđe zaboravljeno nakon slavlja u vrtu. Dvoje mladih s infuzijama doista se ljube i cjevčice se zapetljavaju.
Pada mrak. “Sunce visoko” (Damir Ovčina, “Kad sam bio hodža”)
Nekako se samo pogodilo da sam počeo čitati Igora Mandića “Predsmrtni dnevnik”, u samu zoru očevog obolijevanja.
Neumoljivo brutalan (prema sebi prvenstveno, a tek potom k vani), pomaže mi da se naoružan ironijom krećem po predvorju pakla – što su balkanske bolnice, dakako austrougarske konjušarnice, umrlišta i bernhardovske štale s mesarima.
Mandić detaljno opisuje Matoševo strašno umiranje u bolnici Sestara Milosrdnica 1914. usljed pogrešne dijagnoze tada poznatog stručnjaka.
Izvađeno Gustlovo grlo i nepredviđeno buđenje u zadnjem satu četverosatne operacije. Umiranje u četrdesetoj. Gotovo istodobno mladi Ivo Andrić u Zagrebu operira grlo, no operacija je bezazlena i uspješna, ništa ozbiljno, izuzev vremenske paralele o nožu u grlu.
Matoševo grlo, iz nekog razloga, još i danas čuvaju u formalinu, kao da misle da će jednom propjevati.
Vrtlar zemlji oblikuje vrijeme.
Zato vrijedi imati i vrtlarske i kirurške rukavice. Tu smo, koliko sunce odluči da nas vrijedi grijati. Ni tren više ili manje. Mala muzička kutija od gustolakiranog drva, puna čuda verglajućeg, čuvana dva života ili pustinja zapijeskana u sebe, dva vjetra.
Nedjelja, 3. prosinca
Ne škole i vrtići, nama su već i šatori prazni, govori gospođa koja u nedjeljno jutro posjećuje svoje pokojne.
I dalje sam kod grla. Kafka veli da nesreća Don Quijoteova nije mašta, već Sancho Panza. I kod Kafke tuberkuloza grla munjevito je napredovala. Prestao je uzimati hranu. Umro je zapravo od gladi, u 41. godini života, 1924. (deset godina iza Matoša).
Kafka je na češkom “čavka”, i toga se valja prisjetiti pri pogledu na svaku uspjelu šumu. Još malo da je poživio, Kafka bi i na Shoah stigao, i u dim bi se sasuo. Na kraju, kao i Matoš, komunicirao je ceduljicama.
Praznogrl. Tako su se Matoš i Kafka uvezali u istovjetnu pustovratu smrt. Ne znam još, čuvaju li i Kafkino grlo u kakvoj tegli, kao krastavce, ili kao Matoševe glasne žice s grkljanom?
Za Borgesom – moje rečenice ne znaju za mene.
Smrtnost za svoj tekst nastupa ispisivanjem. Živjeti ovdje jest postmatoševska ili postkafkijanska obezgrljenost, nemanje “Sredstava za pjevanje”.
Samo bez grla ovdje čavke opstaju. Bez grla si tih, bez grla si šaptav, a u zemlji ispražnjenih i škola i šatora, govoreća grla trebaju što manje.
Tako stižemo izravno u nepotrebnost pjesnika i pjevanja, u zemlji koja ubrzano radi na svojem postajanju pustinjom.
I, što čovjek još može, s grlom, ili bez? Umoriti svojeg marionetara, umoriti mu mišice i prste, olabaviti mu moć nad žicama, biti opet obećanje o podizanju, sjećanje na pun pokret, na puno grlo glasa.
Jeste, to je putrefakcija (što znači kvarenje, vrijenje, raspadanje, truljenje, nadimanje). Putrefakcija nije besmisleno truljenje radi nestajanja, ona je vrijenje i bujanje, zapravo čisto kompostiranje radi hranjenja novog.
Tako valja, dakle, ući u novi tjedan zalijevanjem komposta u vrtu, čuvanjem topline u zemlji, za neke nove ljude, manje zle od ovih koji su nam suvremenici.
Ponedjeljak, 4. prosinca
“Haškog sužanjstva” pun tjedan, pun staričjih mirisa, pun patetike i užasa. Vrtni patuljci okruženi vranama (Mladić/Praljak).
Kao da se iz tog kruga žrtvoslovnog ne može zauvijek izaći i kako je to moguće? Pokazuje se da je itekako moguće voditi državice rubom vječite prošlosti bez ikakve ideologije, izuzev kompradorskog sužanjstva sa zakonima ruljizirane elite ili elitizirane rulje.
Odlaženje odavde doseglo je razmjere cunamija, ali ovdašnji feudalci još uvijek o tome ni slova da zucnu. Ne razumiju da će im ostati samo strane banke koje su doveli, i zastave, koje su toliko zazivali u rukama golobradih mladaca, i maske, dakako, kojima neće moći ikoga više uplašiti.
Neće uskoro imati ni vozače svojih audija, samo im još to nije objašnjeno. Crkve su obesmislile pojam dobroga i vezale ga za materijalnu dobit. Njima čovjek samo može poželjeti susret s Bogom kojega toliko zazivaju, pa neka Svevišnjem pokušaju objasniti svoje praznovjerje i ljubav za zločince.
Očevo bolovanje bilo je izravan sudar sa sustavom koji izbjegava na sve načine da bude sustav, koji se samosabotira na svakom koraku, pokazao mi se svijet iz kojega se bježi, u svoj svojoj raskoši bijede. Bolnice s izgledom i vonjem austrougarskih konjušnica, otjerale bi svakog iole normalnog.
Kao četvrt stoljeća prošlo od rata? Ali ljudi jedu kao da je rat, ljudi imaju platežnu moć kao da je rat, umiru kao da je rat jer se nemaju čime liječiti, ljudi nose hranu u bolnicu kao da je rat, griju se kao da je rat, voze se putovima kao da je rat… pa kako onda nije rat!?
Na TV-u nedostaju samo izvešća s linija i brojevi mrtvih na dnevnom nivou.
Žene ginu kao da je rat.
Mladi bježe kao da je rat.
Njive nitko ne obrađuje kao da je rat.
Pa, gospodo, onda – rat je, zar ne?
Političari govore kao da je rat, kupuju i prodaju oružje, avione, proturaketne sustave, a djeca umiru jer nema novca za citostatike… Koliko je to zvjezdica, 12 ili 12.000? Kad uprosiš marku za recimo “malog Marka”, za liječenje u istokrvnom Beogradu, je li to zvjezdica više ili manje na nebu nad domovinom?
Onda je rat, gospodo!
Ljudi je sve manje, mape sve čišće i praznije, i sve uvježbanije ih iscrtavaju. Muholovke će postati jedino oružje staraca, bivših boraca svih armija, s penzijom u visini izdataka za ćuku onih koji su sada eleta, ruljizirana elita, rekoh.
Tako smo htjeli. Tako samo mi otpjevali o slobodi, sad je malo vrijeme da ona odćuti nas.
Utorak, 5. prosinca
Pričamo u Cvijetićima, onako, rodbinski, okupljeni usljed očevog bolovanja. Šutimo. Povremeno se pogledamo, pa opet u pod. Kažem naglas kako je djed Ostoja, ubijen u Jasenovcu, imao 35 godina. Svi me u tišini pogledaju.
Kažem – “mi smo ga svi, oduvijek, doživljavali kao djeda Ostoju i zamišljali starca, a on je još bio mlad čovjek kad je ubijen”.
Svi i dalje šute ili se prave da nisu čuli moje pojašnjenje djedovih godina. Tetku Dragutinu (90) ustaše su pred očima zaklali majku i oca. On jedini naglas kaže za djeda Ostoju – “dijete” !
“Dobro… Kad smo bili deca, Maruan je imao simpatične i zanimljive ideje. Jednom me je zamolio da mu pomognem u sakupljanju vremena. Sišli smo do reke, legli potrbuške i ne mičući se, zurili duže od sata u meku divlju travku. Ćutali smo kao dva kamena kipa. Maruan je bio uveren da ćemo, ako budemo nepomično gledali sat vremena u ma koju stvar u prirodi, sačuvati taj sat u svome umu. Dok ljudi gube vreme, mi ga sakupljamo. (Hassan Blasim, “Ukrštene reči”, preveo Srpko Leštarić)
Otac sve jači, sve stabilniji… Postoperativno oporavljanje napokon uzlazno. Kao da još nije siguran da li je u magnovanju nakon operacije vidio i čuo brata, ili je i to bila jedna od mnoštva komatoznih prevara. Moj otac, kao i otac Bruna Schultza, dijete jedno, ptica jedna.
Srijeda, 6. prosinca
S. mi objašnjava kako niti jedan osuđeni ratni zločinac iz Haaga nije bio – ateista. Svi su deklarirani vjernici, svatko svoje vjere dakako.
Da je Bog imao Sina bez ruku – ne bi ga mogli raspeti, i tko zna što bi kršćanstvu bio znak, kaže mi još. Ovi su napravili puno sinova bez glava, bez ruku, nogu, bez očeva, matera, braće i sestara… I, svi hoće u raj!
Bilo bi zanimljivo poslušati Isusov odgovor nakon što sasluša njihove brižljivo osmišljavane monologe prožete molitvom za oprost, i njihove odvjetničke prigovore. Na misao mi odmah nalijeće Saulov sin, Lasla Nemeša, dobitnika Oscara za najbolji strani film prije nekoliko godina, s nevjerojatnim Gezom Rohrigom.
I redatelju i glumcu bio je to jedini film. O Auschwitzu.
O pripadniku Sonderkommando imenom Saul, koji na hrpi leševa netom izvađenih iz gasnih komora prepoznaje dječaka – sina! Od tog trena Saul po cijelome Auschwitzu traži rabina, da mu sina pokopa po Zakonu i izmoli kadiš.
No, Saul kremira leševe, prelopatava tone pepela, iščupava zlatne zube i krunice, šmrkom čisti preostalu krv… Kako da jedan Sonderkommando u ludilu koncentracijskoga logora nađe rabina i pokloni se Stvoritelju. Pa mu i kažu da to nije njegov sin, da on i nema sina i da je to anonimni leš bilokojega dječaka. Tako Saul nosi sina umotanog u platno, da ga vidi Bog.
Isti je to Bog kojeg zazivaju Sheveningenski junaci?!?
A Sinišina majka? Siniša ima 25 godina i umire od metastaziranog raka s pluća na mozak. Leži na krevetu pored očevog, na odjelu banjolučke neurokirurgije, nakon operacije na mozgu. Sinišina je majka uz sina, u bolnici, po cijele dane
Iz Brčkog su, i ona je iznajmila hotelsku sobicu da može biti uz njega, ili u banjolučkoj crkvi Hrista Spasitelja, gdje se moli za umirućeg sina.
I onda danas slušam kako se medicinska sestra na nju izdere jer je tu 24 sata, jer im smeta da oni rade svoj posao, da “ona razumije” ali… da joj ne može dopustiti da bude uz sina kad ona to poželi, te da ona neprekidnom brigom o sinu maltretira i omalovažava sestre koje brinu o svima, pa tako i o umirućem malom Siniši.
Majka je Sinišina slušala izdiruću reakciju gl. sestre pognute glave, kao anđeo. Nije niti rječju progovorila. Stidjela se. Kao Sonja Marmeladova. Sestra je izašla i Sinišina majka je kazala da ide u crkvu da se pomoli za sve nas. (I da je Bog imao Sina s rakom, tko bi mu mijenjao pelene dok se raspada u polusvijesti? Saul, ili možda Savle-Pavle?) I za sestru ovu da se pomolim, sine moj, naravno, prvo za sestru, rekla je.
Četvrtak, 7. prosinca
Danas je 99 godina i sedam dana od nastanka prve Jugoslavije.
Tome didaskalija –
/Javljaju mi iz Beograda za Međunarodnu konferenciju – “Svedočenje.Poezija. Jezik.” od 14. do 17. 12. 2017. godine u organizaciji Centra za kulturnu dekontaminaciju. Jedna od tema jest Paul Celan, Paul Celan danas. Znanstvenica iz Hrvatske dr Andrijana Kos Lajtman, govorit će u Beogradu, u Srbiji, o bosanskohercegovačkom pjesniku: “Neodadaističko lice postmodernizma: MANIFEST MLADE BOSNE Darka Cvijetića kao protest protiv kulturnih i općedruštvenih defektnosti jugoslavenskoga prostora na prijelazu milenija.”/
Koliko nade, vjere, pregnuća, odricanja, želje, žara, smrti samo, koliko junaštava, hapšenja, mlaćenja, atentata, manifesta, vojski, deklaracija, koliko ljubavi, ponosa, zavoja i gaze, krvi i joda, štafeta i kokardi, petokraka i šahovnica, koliko zakletvi, straža, logorovanja, koliko radnih akcija, zastava, pjesama, tenkova i šljemova, brojeva pušaka, koliko mina i radničkih odmarališta na moru, sretnih rudara i stranih studenata, tamnovanja i avnojevanja, koliko mapa i naroda, koliko jezika u jednom velikom, koliko velikih pisaca na danas nepostojećem srpskohrvatskom/hrvatskosrpskom jeziku…
Nestao, kao latinski ili jidiš, sasuo se u dim druge bočice. Zemlja bila velika, a bila i Kraljevina i Republika, i svi narodi bili u jednoj državi…
Kako danas nekomu objasniti Jugoslaviju?
Ovako:
Kao kad se vraćaš iz kakve crkve ili drugoga kakvog hrama, pa te susretne neznanac i ispituje te da mu prepričaš svoju molitvu, i da mu potanko ispričaš i što ti je odgovoreno od onoga kome si se molio?
Možda čak i pokušaš da prepričaš, pa vidiš da se čarolije ne prepričavaju, jer trebaju drukčiji jezik da bi se govorilo o, recimo, zemlji koju su izdavali, izdavili, preorali i prodali njezini najlošiji pioniri, za malo titoističke imitacije u svojem sokaku.
Nemoguće je biti hladnoglav nad mladoudavljenom čarolijom, 99-godišnjom staricom čije kosti zatrpavaju pijeskom a one se iznova samoiskopavaju.
Samoiskopavaju se naše gadosti i buđenja, sve sa Radićem i Račićem, ubijenim Aleksandrom, nožekanjama i ofenzivama, Lolom i Starim koji 1943. ima 51. godinu, ali ga svejedno zovu Starim, sve sorbonski pjesnici i mladi komandanti, sve sa Omarskom, Dreteljem, Sarajevom, Vukovarom ili Briševom…
A W. Benjamin kaže da je prvo iskustvo djeteta spoznaja – da ono samo nije sposobno za čaroliju. Da nad čarolijom moć ima netko veći – Netko, kome dijete opetovano govori: Hajde opet, hajde opet…
I bude – opet!
Petak, 8. prosinca
Odavno već, svaki dan, jedan minut promatram nebo. Pustim pogled na lica koja promiču s oblacima, mjesečnih dobranih pola sata gledanja u ponor, naravno ničeanski ponor također zuri meni u bjeloočje. To je više od šest sati godišnje, 365 minuta.
Gledamo se tako ozbiljno, virimo jedan drugom u grobiće, on u moj plići, ja u njegov malo tamniji, i nije to nikako puno, kako naizgled sliči. Nema tamo zvijezde, izuzev one koju ću ja unijeti, da sijamo jedno drugome, kad ne bude oka da razmrsi toliki mrak.
Ali, još ne.
Ozemljen mesom – zurim u vedro noćno zimsko nebo sinoć, prosinački čisto. Ako je zvijezda koju upravo gledam odavno mrtva – onda se vidimo baš u gadnome trenu: mene za nju još nema (još se nisam niti zbio) a nje, pak, za mene još ima, eno je, svijetli (iako se davno završilo njezino zbivanje).
Točka u kojoj se sreće moj pogled na nju, koje nema, s njenim pogledom na mene, kojega još nema – mora da je sam Alef, ona svakovrsna nulta točka svega, impuls i dar, munja i svjetlosno rašivanje nebesa, početak i kraj i, dakako – Riječ!
Vjerojatno moj pogled traži točku, vrzma se po nebu da je ugledam, da vidim ima li je, traži li me?
Jer svaka stvar, svako biće, posjeduje, vele mudri, uz bjelodano i skriveno ime, ono na koje se pozvani nužno odaziva.
Bit, suština pjevanja jest dozvati skriveno ime. Ako se tko osvrne, ako se odazove, ako se sretnemo, onda… onda je… onda je to… za pozvati Sinišinu majku i Sinišu, da se za ruke držimo.
Preuzeto sa:
https://www.slobodnaevropa.org/a/dnevnik-darko-cvijetic/28904902.html
