Béla Hamvas, Mađarski Hiperion

by Vertebrata

O Némésis, entends-tu ce qu´il dit?

                                                                Chénier

 

-schwer ist zu tragen das Unglück, 

aber scherer das Glück

                                                            Hölderlin

 

Where’s the poet? …”This the man

who with a man is an equal, be

he king, or poorest of the beggar-clan.

                                                                    Keats

 

Prvo pismo

Sada me već čekaju spori i dugi dani u ovoj gustoj, mirisno rasprostranjenoj tišini, duboki i usamljeni dani. Nema više nikoga koga je teško ostaviti. I ovi moji bezbolni, vedri, čisti, samo što ne slatko sazreli dani prolaze mi, a s njima zajedno i sve ono što nam samo dragi život može pružiti. Dječačka nevinost, ali u njoj ima spoznaje. Mladenačka vatra, ali u kojoj gori cijeli čovjek. San i igra, vino i ljubav, pustolov i divlja snaga misli, svi su zajedno, svi, ali više ne u opijenosti i uzavrelosti, nego kao osmijeh koji ne mogu vidjeti, jer sam to ja sâm.

Nitko me nije ostavio, niti sam se izgubio. Prijatelj? Ljubavnik? Obitelj? Država? – Šutim. Kažem ti da je to tako dobro. Ovako. Šutim. Zato i nisam mogao biti prijateljem, ni ljubavnikom. I nemam obitelj, kao što nemam, niti sam imao, državu. Šutim, kao što šuti nebo, kao što šuti brdo, more, zvijezde, kamenje, kao što šuti sve u čemu ima spoznaje. Jer postoji jedan zakon – tko ga je uspostavio? Ne znam. Zakon je: ne izreći. Ne razdvojiti da od ne.  Ne imenovati. Nikada ne izgovoriti. Teško je. Znati, i nikada ne izreći. To je tako teško, mislim da je od te težine i samo kamenje tako teško, i ova spoznaja toliko peče da se od te vatre žare i dani. To što jest, i kako jest, zabranjeno je čak i bogovima izreći. Veliko iskušenje: reći. Ovako bezimene vlasti zavode sve one u kojima nema težine kamena i  vatre dana. Onaj koji šuti, taj je vječan. Koji se oglasi, izgubljen je. Tako nastaju od palih bogova ljudi, a od šutljivih ljudi ponovno mogu nastati bogovi. Ne izreći, ne imenovati, ne, nikada ne povrijediti svjetske, djevičanskom koprenom prekrivene tajne. Neka tako i ostane, tajna. Upravo kako je skrivena. Koja i mora ostati skrivena jer je samo tako, u dubini tajni, istinita, lijepa i veličanstvena, jedino tako ona je radost, osmijeh i beskraj. Neka ona ostane poezija, san, proricanje, predosjećaj. I neka ostane ono što nema imena.

Drugo pismo

Ono što ću sada reći suprotno je od svega onoga što su nekada nazivali priznanjem. Ovdje ne može biti riječ o grijesima i priznanjima, nitko ovdje, s ovom knjigom, ne želi stupiti pred nekakva suca. Ponekad se čudim Cezaru koji nikada o sebi ne govori u prvome licu. Napiše što je učinio u Galiji i za vrijeme građanskoga rata, i uvijek piše o sebi kao o nekakvu strancu. Gleda sudbinu u kojoj živi. Potrese se nad tajnom koja je u njemu oživjela i jedva dodiruje daimona kojega nosi u sebi. A daimon nije on. Zato ne kaže: ono ja. On je taj koji gleda i koji piše sudbinu. On je drugi daimon. Vojskovođa, državnik i osvajač različita su bića. I ja se čudim daimonu kojega nosim u sebi. Koji nosi mene. Kojega živim, i koji živi mene. To je najdublji užitak. Gdje je to od samoljublja? O, ovoga čovjeka tako volim, kao lijepu životinju ili biljku koju sam sam uzgajao, koja je uzgajala mene. Dakle, tako ga volim kao jednog boga.

Tkoj te taj bog? Čut ćeš još o njemu. Smatraš napuhanošću što tako govorim o sebi? Ne bi li prije bila napuhanost ono kada bih se ponizio? Poniženje je prikrivena napuhanost, koja sebe smatra zaslužnom poniženja. To ne želim, niti se želim uzvisiti. Ne smatram se vrijednim ničega. Koga to vidim u sebi? Oblik-formu. Jednu prelijepu pojavu svijeta. Ne zato što sam ja taj. Ionako bih od te pojave bio razdražen, ako bih bio i netko drugi. I zato što sam ja taj, da se odreknem uživanja?

Treće pismo

Otkrit ću ti svoju tajnu. U djetinjstvu sam mislio da ću biti kralj. Pripremao sam se za to, i vježbao kraljevske vrline. Tada nisam ni slutio da bih mogao biti potreban. Ova zemlja je imala vladare, prijestolonasljednike, i ludo bi bilo i zamisliti kako će ovi umrijeti i nestati i narod će ostati bez kralja. Ali ja sam se za to pripremao. I to je u meni bilo najozbiljnije. Vježbao sam u sebi iznimnu velikodušnost. Naučio sam ne žaliti ništa, ponajmanje sebe. Rado sam davao i već sam sljedećeg trenutka zaboravio komu i što. Nisam trpio oko sebe ljutita lica. Tako sam bio otmjen, kao osmijeh.

Jako se dobro sjećam da sam na srednjem putu vrta na jednoj okuci držao svoje konje. Među grmovima jorgovana živjelo je pet konja. Svaki sam dan išao u školu na konju druge boje. Najviše sam volio zlatnožutog. Sandec mu je bilo ime. Školski drugovi mi nisu vidjeli konje, niti su znali da se pripremam za kralja. Niti je to poslije itko vidio, osim jedne žene koju sam volio. U to sam doba morao nositi odjeću kao u nekog lutalice. Zakrpane, iznošene, poderane hlače, polovne cipele. A rekla mi je: izgledaš kao princ.

Stari kralj je umro, mladog su potjerali. Tada sam se sjetio, pa tu sam ja. Što bih trebao učiniti, nekako izreći, ali ne previše otvoreno? Grozio sam se nametljivosti. Kažem, odgajao sam se za kralja. Suzdržavao sam se od toga da se namećem. Nekako je to trebalo izvesti, kao s kraljem, kao s kraljem Davidom. Ili sam se možda trebao pojaviti kao kralj u snu glavnoga svećenika? Gdje su veliki svećenici, i gdje su snovi?

Četvrto pismo

Sada već vidiš kako sam nesuvremen. Valjda i to zbog čega sam takav. Nesuvremeni moraju biti svi oni kojima je daimon čist i lagan, kao spavajući san na cvjetnoj livadi. Što ja imam tražiti među sumornima i ogorčenima koji samo jedno vole: patiti. Na to ćeš reći da nisam realan. Ali ne razmišljaš to koliko je stvarnija radost od patnje i koliko je veselje stvarnije od gorčine. Ne, veselje ne leži na onom putu koji odvodi od svijeta. Nije nestvarno. Kao da bi se znao veseliti samo onaj komu je uspjelo pobjeći od stvarnosti. Nisam radostan kada se zatvorim. Veselje je najstvarnije, u smislu stvarnosti srca svih stvari, jer to je najdublje. Nisam radostan onda kada se skrivam, nego kada se otvorim, i ne onda kada pobjegnem od svijeta, nego kad krenem u njega sve do same njegove srži.

Upravo sam baš zato sada nesuvremen. Bilo je vremena kao ono kada bi glavni svećenik odsanjao zlatnožutog konja. I mislim da je to i sada odsanjao, jer je morao odsanjati. Život nikada ne propušta upozoriti čovjeka. Samo što on nije saslušao to upozorenje. Sanjao je o tome, ali je ili zaboravio, ili porekao. Zbog toga nisam mogao postati kraljem. Ali, vjeruj, svi bi imali koristi od toga. Nikada ne bih dopustio da dođu do riječi oni prljavih ruku. Narod ne bi mogao biti plijenom. Jedino bi se smjelo graditi lijepu kuću. Pokazao bih radost svakodnevice, onu koja je na ovoj zemlji najveća. U ponedjeljak ujutro prikazali bi žrtvu bijesnom bogu, koji bi smijući se gledao kako ljudi jure – na posao? Ne! svaki prema svojoj najvećoj strasti.

Koliko samo ovisi o kralju  to kakvu mu volju ima narod! Ta ne zavisi li sve od volje? Kažeš, ljudi su zli. Ljudi nisu zli, samo su loše raspoloženi. Ja znam da raspoloženje zavisi od toga tko je kralj.

Nisam imao nikakav plan, niti sam imao ikakva cilja. Nisam želio biti otkupiteljem. Kao što sam već rekao, samo sam htio donijeti veselje svakodnevice, sreću zbog najobičnijih stvari, jednostavnost, ono kako je neizreciva radost piti mlijeko i orati i izići na sunce i odlaziti na sajmove, i kako je fantastično pogađati se i prepirati i prekapati vrt i kuhati i graditi kuću i lijevati kovinu. Samo jedan grijeh poznajem, a to je briga. Ja kao kralj ovaj grijeh nikada ne bih počinio. Ako bi mi netko i došao na preslušavanje, ponudio bih ga vinom, sjeli bismo na mekani tepih prostrane terase pune cvijeća i razgovarali bismo. Više nas zajedno. Sve bi se odvijalo polako. Samo se briga uvijek žuri. Kamo jurimo? Sjednimo i pojedimo po jednu jabuku.

Béla Hamvas, Mađarski Hiperion, Drugi dio

Advertisements