Béla Hamvas, Pod tamarisom

by Vertebrata

Pod Tamarisom, Hvar 2016

                          Pod tamarisom, Hvar 2016

Malo sam sjeo tu, pod tamaris, da bih u sjeni na miru pojeo žutu medenu smokvu, tek ubranu. Bilo je oko podneva i nikoga u zaljevu. Više je to bila metafizika nego jedenje. Ponekad je čovjeku dopušteno tako jesti, kao da se moli. Nakon što sam došao do obale da bih s ruku oprao ljepljivi slad zrelog voća, morao sam se vratiti i blagdan posvetiti cigaretom.

Epiphoitesis, pomislio sam. Grčka riječ. Našao sam je u knjizi Dionizija Aeropagite, pisanoj o Božjim imenima, i znači: dječji odnos prema Bogu, Bogu koji je počinuo u čovjekovu srcu i dobrostivo se smješka čovjeku. Da postoji netko, ljudski Meštar koji bi me mogao naučiti vidjeti lice božanske dobrote što obitava u ljudskom srcu, pješice bih do njega, do nakraj svijeta. Onome tko bi me naučio tome da – kada putujem, kada se kupam i kada se igram, kada jedem smokvu, kada palim cigaretu – sve to ne mora biti olako gubljenje vremena. Može biti besciljna, iako ugodna, ali neodgovorna i tašta igra, ali može biti i božansko djetinjstvo. Sada nije riječ o tome da postoje patnja, bolest, hridi, grijeh, smrt. Jer postoje. Nije riječ o mukotrpnom ispaštanju koje godinama gori u mukama i pritom ne nalazi ni jedan svijetli trenutak. Epiphoitesis nije da čovjek, slomljen, stenje i cvokoće zubima od užasa jer mora do kraja izdržati svoju sudbinu. To je izuzetan trenutak, kada sam tako bezumno sretan da drhtim od bljeska golemosti bezgranične božanske dobrote i shvaćam da, ako se On tako neposredno očituje, ja ne mogu drugo nego se sa zgranutom radošću nijemo moliti: hvala.

Svi ljudi poznaju teški, mračni, patnički, asketski, samoprijegorni put vjere. Ali ponekad, na koji trenutak, zasja i sunce. Religion is not our burden, but our privilege – religija nije teret, nego povlastica. I ta je povlastica, u takvim trenucima, u najvećim religioznim vremenima, biti Božje dijete. O tome govore poneki mistici, bio je netko tko je u tom epiphoitesisu živio, jedno od najdraže Božje djece: sveti Franjo. On je shvaćao da jesti, spavati, kupati se, diviti se cvijeću, smješkati se lijepoj djevojci, šetati, igrati se – može biti molitva, i odista jest molitva ako je čovjek Božje dijete i ako ga u njegovu pomirenu srcu motri božanska dobrota.

Draga moja, ti koja ovo čitaš i koja misliš da hulim, vjeruj mi, u cijelom je mojem životu bio jedan jedini bitni, ozbiljni, odlučni i potresni doživljaj, kada sam rekao: Gospode, ne umijem biti kršćanin jer ne umijem mrziti svijet. I na to sam dobio sljedeći odgovor: Ne treba svijet mrziti, nego treba voljeti Boga, a onaj koji voli Boga, ništa ne može mrziti.

Vjeruj mi, draga, više od dvadeset godina pretražujem cijeli svijet da bih našao Boga.  Tu ne me chercherais pas, si tu ne me possedais, kaže Pascal: ne bi me tražio da nisam u tebi. Naći njega bio je jedini smisao mojega života. Tražio sam ga u filozofiji, mudrosti, umjetnosti, mitologiji, tražio u ljubavi, prirodi, ekstazi, a nisam ni primijetio da je tu, u mojem srcu. On. Bogova ima mnogo, Bog je samo jedan. Zašto mi je religija uvijek bila važna? Zašto nije bio važniji On? I ako sam ga već našao, nije li mi svejedno kakvim mu se riječima obraćam ako je Njemu svejedno? Jer on ne čuje riječi, nego srce.

Tajnu da sam stigao u vjeru u kojoj sam odrastao već sam dugo čuvao.  Tief is die Trauer, der mich umdüstert, eintrete ich wieder Herr in dein Haus – duboka tuga tamni oko mene, ulazim opet u tvoju kuću, Gospode. Vratio sam mu se u kuću, ali se nisam nikome usudio priznati. Stidio sam se. Reći će kao i o drugima: slomio se. Iskreno govoreći, ni tada nisam bio slomljen, kao što nisam ni sada. Dapače. Siguran sam da sam onda bio manji i otada sam narastao. Bojao sam se da će mi spočitavati ono što sam u apostatsko doba ja njima spočitavao. Bile su to strašne stvari. Užasnem se kad se sjetim. Mogu li to ikada popraviti? I jedina je mogućnost osloboditi se posljedica ako za njih prihvaćam odgovornost još i sada, kada od onoga što sam onda govorio, ne vjerujem ni riječi. Uostalom, mislim da se stvar ne lomi na religiji. To što se meni dogodilo, nije stvar religije, nego Boga. Dok sam tražio samo istinsku vjeru, lutao sam. Nema osamljene istinske vjere. Sve se lomi na tome: naći Boga i zavoljeti ga. Ili: zavoljeti i naći. Ostalo je samo teologija.

Ovaj trenutak pod tamarisom daj mi snage da više ništa ne tajim. Čak ni pred onima koje sam ja gurnuo u nevjerstvo. Jedino što još mogu učiniti jest da im govorim o epiphoitesisu i o tome da su njegova strpljivost i dobrota beskrajni. Odbjegli sin koji se vratio već može govoriti onima koji još lutaju vani: dođite jer On voli povratnike! I onaj koji se obrati može postati sudionikom božanskog djetinjstva. Ne ljuti se ako jedem svježu smokvu, ako pijem vino. O, vino jako volim, osobito crno, koje se ovdje spravlja. Ljutiš se zbog toga, Gospode? Je l’ da se ne ljutiš? Da ti živiš tu, i ti bi pio, i bio bi zahvalan da postoji tako uzvišeno piće. Kako je dobro biti dijete, kupati se, diviti se, rugati se glupanima, biti razuzdan, osjećati kao dar to što sam dobio: vino, radost, cvijet, jednako kao igru, izazovno, kaćiperno, i osjećati obješenjačko veselje i slatku vedrinu.

Opet misliš da hulim? Misliš da samo tražim profinjeno opravdanje za taj bezbrižni život koji tu živim, na tom blještavom moru, i da epiphoitesis nije drugo nego vrhunska laž frivolnog uživatelja? Zaboravljaš, draga, da religija nije moral. Moral može govoriti o dobru, zlu, grijehu, vrlini, laži, istini. Religija ne može govoriti o drugom osim o Njemu. I ako se On sada, u ovom satu, u mojem srcu očitovao, razriješio me morala jer me prihvatio kao svoje dijete i sada je meni kao djetetu sve dopušteno. Jer sada već postoji samo jedna važna stvar: da ga ja volim i da On voli mene. I ta ljubav posvećuje to da sam pomalo drzak, ironičan, rugalica, malo pohlepan, sladokusac, veseljak koji bi rado pomilovao svaku kovrčavu meku kosu, vitku žensku nogu, koji je brbljav, naklapalo, nestašan. To su darovi. Većina je ljudi u stanju ozbiljno uzeti svoju patnju, ali ne i svoju radost.

Sada, u svetim trenucima božanskog djetinjstva, znam da je čistome srcu svaki moral besmislica. Bog se zajedno veseli s tobom jer je on i u dostojanstvu mora i u blještavom nebu, u mirisnoj cigareti i u slatkoj smokvi. Ali to znaju samo njegova djeca, njegova djeca koja su ganuta kada ulaze u mora i kada se zapjeni svježa voda na njihovoj vreloj koži. O , u smijehu se moliti i viknuti u sjajno ljeto: kako je dobro biti Tvoje dijete – dragi moj Oče, kako bih Ti se rado objesio o vrat, kako bih rado da me zagrliš i da kažeš: Ako ti je srce prepuno i dosegne trenutke čistoće, smij se i veseli se, i onda idi i govori svijetu o tome veselju.

 

Béla Hamvas, Pod tamarisom

prijevod Jadranka Damjanov

 

Advertisements