Mario Kopić, Preludij – Etide o ljubavi i smrti

by Vertebrata

PRELUDIJ

U igru svijeta nikada ne stupamo ni prerano ni prekasno. Dok jesmo, dok obitavamo u svijetu, jesmo tu, u igri. U igri sa živima i u spomenu na mrtve.

Dijabolički bezdan između živih i mrtvih jest bezdan unutar svijeta. No nije na površini svijeta. Na površini svijeta postoji linija, linija koja povezuje i ujedno odjeljuje, linija između zemlje i neba. S našeg gledišta, gledišta kao stajališta, ta linija je granica horizonta. Zanemarimo li zemlju, ta linija je granica našega neba. Ali to je samo statički aspekt. Bitno za tu liniju jest da je nikada ne možemo dosegnuti, da nam upravo tada kad nam se čini da smo joj se približili, ona iznenada izmiče. Tako je i s vremenom kao horizontom bivstvovanja. Kako od tu možemo samo gledati na stjecište zemlje i neba, ne možemo ga dotaknuti, a nekmoli preći s onu stranu njega, tako ni sa svojim sada ne možemo nikada sustići, a nekmoli prestići svoje bivstvovanje, bivstvovanje samoga sebe kao bivstvujuću budućnost onog bilog. A u ono bilo, dakle u ono što nije pred očima, što nije nazočno, ali je prisutno, spadaju i naši mrtvi. Bogovi odista mogu pobjeći, ali mrtvi nas ne mogu napustiti. Napuštaju nas, svojom smrću, jedino i samo živi.

Veza između mrtvih i živih je snaga spomena što se rađa iz boli oproštaja. Kao što zemlja i nebo međusobno pripadaju, tvore sim-bol samo na liniji koja ih razdvaja, tako nas i spomen spaja s mrtvima. Spomen na mrtve ne bi bio tako živ ako u njemu ne bismo osjetili vlastitu smrtnost, ako u snazi spomena, u žudnji za (već) umrlima ne bi bila prezentna misao na vlastitu smrt, ako u ljubavi između živih i u ljubavi prema životu ne bi svagda već bio i rez želje za smrću. Želja za smrću ima dva istočnika: smrtni strah i žudnju za spajanjem (s)polova. Taj dvostruki žalac želje za smrti, zbog kojeg je spolna želja – a samo je spolna želja istinska želja – svagda već i smrtna želja, trajno je sjeme ljubavi kao erotske religioznosti i/ili religiozne erotičnosti.

Zato apsurdna nije religija, nije apsurdna vjera kao re-ligio, nego je apsurdno ono nagovještavanje kraja religije što proishodi iz pretpostavke o ukidanju straha pred „prirodnom pojavama“ i „osjećajem nemoći“, kao da ima išta strašnije od smrtnog straha i straha od nemoći što ga čovjek osjeća kao konačno i smrtno biće. Nedomišljenost i nedosljednost tih navjestitelja kraja religije jest u tome da istovremeno nisu navijestili i kraj erotike. Ukoliko su nešto više od ustanka poniženih i uvrijeđenih, komunistička revolucija (communitas kao bogata zemaljska zamjena za siromašni nebeski religiositas) i seksualna revolucija (sexus kao bogata čulna zamjena za nadčulni eros) ne mogu jedno bez drugoga. Dvije su strane istog meta-fizičkog stremljenja: stvoriti carstvo nebesko na zemlji, odnosno stvoriti savršenu zajednicu (komunu), ukinuti sve razlike i stupiti na mjesto Boga (Besmrtnika). Pobijediti ne samo smrtni strah, nego i samu smrt. Postaviti komunu kao vječnu kopulu i život kao permanentni koitus. Promijeniti svijet iz sim-bola u sferu bez dijaboličkog reza u sredini. Riječju, zaboraviti na smrt.

Taj proces, taj juriš u zaborav smrti, u zaborav čovjekova bivstvovanja kao konačna, kao vremenu izručena bivstvovanja, započeo je s platonizmom (→ PLATON). Platonistička Ideja, koja je s onu stranu bivstva/bivstvovanja (epekeina tes ousias) i koja je Pol bez protiv-pola, čisto je Svjetlo, sebe sama osvjetljujuće svjetlo. U tome je temeljna i neukidiva luciferičnost metafizike. Jer ako ukinemo Ideju kao filozofski sinonim za Lucifera, ukidamo i meta-fiziku. A s njom i pjesničku riječ kao poetsku metaforu. Metafore su moguće samo u sjenki Lucifera, odnosno kao čulno sijanje ili zračenje Ideje. Metafora postoji samo unutar metafizike. Metafora i metaforičko mišljenje pripadaju, dakle, bitno metafizičkom, onto-teo-loškom mišljenju, pretpostavljaju razlikovanje između čulnog (aistheton) i nečulnog ili nadčulnog (noeton). Ukoliko je poezija metaforička, a ne simbolička, tada zajedno s filozofijom kao metafizikom prinosi (čisto) Svjetlo i prenosi smrt, pretvara smrt u nešto drugo od smrti (→ DANTE). Kako filozofija tako i pjesništvo (umjetnost) u tom slučaju gube svoju rado-znalost, svoju ljubo-pitljivost i nastoje se preko glorificiranja života preobraziti u čistu volju za život. U volju za život (vječnog) života bez smrti.

Metafizički Bog, koji se među ljudima udomaćio kao Bog kršćanske teologije, Bog kao čisto Svjetlo, kao čista Neskrivenost (Istina), dakle kao posvemašnja negacija skrivenosti i skrovitosti (smrt smrti), nije ništa drugo nego svoj vlastiti Lucifer. U tom je smislu teologija od toga časa, kad je sveto pretvorila u epitet Boga kao najsvjetlijeg i najsvetijeg, kao Svjetla, uništavateljica svetoga kao tajne svijeta. Božje kao sveta, čista glorija nije nešto sveto, nego nešto što hoće biti s onu stranu svetoga kao onog skrivenog, skrovitog u neskrivenom. Želi biti s onu stranu skrivenosti i skrovitosti i svega smrtnog.

Metafizika i kršćanstvo, ukoliko se oslanja na metafiziku, nastoje horizont čovjekove dvo(s)polnosti prevladati i preobratiti čovjekovu horizontalnost, vezu među (s)polovima, u izražaj, u metaforu čiste vertikalnosti. Religija kao ujedinjujuća veza (s)polova tako se pretvara u predanost svetoj (čistoj) gloriji, odnosno božanstvu. U predanost koja uništava oba pola i oba spola. Uništava muškarca, jer nikad ne može dobiti ženu koja bi sasma odgovarala božanstvu, i uništava ženu, koja ne može odgovoriti „snovima“ muškoga i odista postati Ženom. Don Quijote de la Mancha kao Ideja, kao nositelj glorije o Dulcineji, doista nije mogao oživjeti sve dok nije umro kao Alonso Quijano, kao smrtnik. No ujedno je istina i to da kao smrtni čovjek, kao Alonso Quijano, nije mogao umrijeti dok je bio Lucifer (uključujući i ideju o Dulcineji) ili Lučonoša Ideje o Don Quijoteu de la Mancha.

U svjetlu Ideala ne možemo nikad ugledati drugoga kao drugoga, nego svagda i samo kao defektnogdrugog. U tome je luciferičnost sferičnog, odnosno meta-fizičkog pogleda na svijet, čije najstarije i najustrajnije opredmećenje jest pred-stava o Bogu. Vjera u Boga kao čisto Svjetlo ne može biti drugo nego slijepa vjera, vjera slijepa za ljepotu svijeta kao svijeta. Svijet u Svjetlu Boga već je unaprijed zatamnjen (→ DOSTOJEVSKI). Razočaranost nad tim da stvari nisu Stvar sama, to jest Bog, hodi pred vjernikom, pred čovjekovim čuđenjem nad tim da stvari jesu, pred njegovom očaranošću bivstvovanjem stvari kao stvari. Doista pravi vjernik zato želi na onaj svijet, u onostranstvo, k Bogu. Svjetuje mu sveti Augustin: „Ne ljubi u ovom životu, kako ne bi izgubio život vječni“.

No dok Bog znači otcjepljenje i osamostaljenje, zacjeljenje i ovjekovječenje jednog od polova svijeta kao sim-bola, u zrcalu Boga kao Svjetla sim-bolnost se svijeta pokazuje kao božje djelo (Zeus, na primjer, prvobitno ljudsko biće za kaznu siječe napola), a spajanje (s)polova kao nesretna posljedica otcjepljenja i kao vraćanje u prvobitnu cjelinu, ne kao sreća obitavanja na svijetu. Vertikala prema Bogu (ili njegovoj zamjeni, poput Žene), čovjeku njegovo obzorje ne samo da zasljepljuje, nego mu ga, usađujući mu ga u središte srca, i oduzima. S vjerom kao Vjerom u Boga čovjek gubi vjeru u svetu tajnu svijeta: veselje uživanja u svetoj igri svijeta preobraća mu se u potištenost i tjeskobu zbog rđave savjesti. Bog kao Sfera, kao umišljena cjelovita Cjelina, čiji Atmos (Eter) zacjeljuje sve rane svijeta, pa i smrtnu ranu čovjeka, čovjeku ne pruža vjeru, nego ga sili u nevjeru u svijet, u nevjeru u svjetskost svijeta kao svijeta, svijeta kao sim-bola s dijaboličkim rezom u sebi, rezom između suprotstavljenih (s)polova. Time čovjek preko Vjere u Boga, slijep za taj rez, utečući se nadi u besmrtnost i zatvarajući smrt kao škrinju ništine u kovčeg zavjeta s Bogom, oduzima čovjeku njegovu ljudskost, mogućnost „pjesničkog obitavanja na svijetu“ (Hölderlin). Biblijska Pjesma nad pjesmama nije eulogija Bogu, nego pjesma o tajnoj (s)polnosti svijeta kao svijeta.

Ljubav kao ljubav, kao ljudska ljubav, kao ljubav konačnog i smrtnog bića, a ne kao Ljubav, moguća je samo kao prihvaćanje drugog i kao predavanje drugome. U pristajanju na drugoga u njegovoj drugosti, u pristajanju na razliku, i time na dijaboličnost zajedničkog obitavanja, prebivanja, odnosno su-bivstvovanja (→ DERRIDA). Spolnost je ishodište i stjecište erotske religioznosti i/ili religiozne erotičnosti. Spolnost je obzorje unutar kojega mi se drugi i drukčiji pokaže ne samo kao stvar, nego kao lijepa stvar, kao lijepa žena ili lijep muškarac.

Ljubav povezuje, ljubav je religio, odnosno erotična je samo ukoliko je seksualna. Najtajanstvenija, najsvetija je zato seksualnost. Otvorenost u razrez čovjekova bivstvovanja kao su-bivstvovanja, u bezdan čovjeka kao smrtnog bića. Nezaboravnim riječima Georgesa Bataillea iz njegova eseja o Nietzscheu: „Moja mahnitost ljubljenja gleda na smrt poput nekog prozora na dvorište“ (ma rage d’aimer donne sur la mort comme une fenêtre sur la cour). Ekstaza spolnog spajanja nije prividna, zato vjera u ekstatičnost (spolne) ljubavi nije obmana. Obmana je Vjera u Ljubav. U vjeru u ekstatičnost ljubavi spada zato i nevjera u obećanje Ljubavi, u Boga.

Jer ne ljubi ljubav kao ljubav nego ljubim ja ili ljubiš ti. Ljubav je način bivstvovanja čovjeka, a ne same ljubavi, dakako niti način bivstvovanja stvari izvan čovjeka. Ljubav ne spada u kategorijalna određenja stvari, u određenja bivstvujućeg koje postoji unutar svijeta. Ljubav, naime, spada u bit, suštinu čovjeka, u bit čovjeka kao tu-bivstvovanja. Esencija čovjeka kao tu-bivstvovanja je njegova ek-sistencija, a ljubav kao element ek-sistencije je egzistencijal. Kao egzistencijal ljubav pripada jedino i samo čovjeku, bivstvujućem kojemu je zbog njegove smrtnosti u njegovu bivstvovanju stalo do samog tog bivstvovanja. Ljubav se rađa iz bivstvovanja prema smrti, iz bivstvovanja koje se raskriva kroz brigu za bivstvovanje: za vlastito bivstvovanje i bivstvovanje drugoga. Ljubav stoga ne pripada kamenju, ne pripada životinjama, ne pripada ni bogovima. Jer bogovi kao „besmrtnici“ ne poznaju brigu za svoje bivstvovanje. Ljube li, ne ljube na ljudski način. Sve ljudsko im je tuđe, sve ljudsko im je nesvojstveno.

Riječima sholije Maksima Homologeta, zvanog Ispovjednik (Confessor), uz spis Dionisija Areopagita (Dionysios Areiopagites) O mističnoj teologiji (Peri mystikes theologias): „Isus veli: ‘Nitko ne pozna Sina doli Otac, niti tko pozna Oca doli Sin’. Veliki Dionisije nastavlja suprotnošću i kaže da ni sam Bog ne pozna bivstvujuće stvari, ukoliko su bivstvujuće, to jest u svojemu znanju (episteme) on se ne susreće s čulno zamjetljivim stvarima na čulan način, niti s bivstvima kao bivstvima. To nije svojstveno Bogu. Mi ljudi dokučujemo što su čulno zamjetljive stvari pomoću vida, ukusa, dodira; samo one stvari koje su mislima dostupne poimamo preko izučavanja, učenja ili prosvjetljenja. Bog, međutim, ne pozna bivstvujuće stvari ni na jedan od navedenih načina, nego ima sebi primjereno znanje“. Bog, dakle, čulne stvari ne poznaje na čulan način. Čuvstva ne poznaje na čuvstven način. Čuvstva su ljudska, dočim Bog nije ništa čulno, ništa čuvstveno. Stoga i ne ljubi na način na koji ljubi čovjek. Ljubav kakva je svojstvena čovjeku, Bogu nije svojstvena. Ljubiti je, riječju, Bogu nesvojstveno. Govorimo li o božjoj ljubavi, tada moramo biti svjesni da ne govorimo o ljubavi Boga, nego samo o našem preslikavanju ljubavi, o preslikavanju naše ljubavi na Boga.

Znamenje je ljubavi kao ljubavi – nježnost. Bog ne poznaje nježnost, u najboljem slučaju poznaje milosrđe (caritas). Nježnost pak proishodi iz čuvstva ranjivosti drugog bića, iz čuvstvovanja vlastite ranjivosti i prvobitne ranjenosti oba bića: smrtonosne odvojenosti od drugog, od majke koja je dala život.

Znamo da smo svakim danom sve bliže smrti, no čudo da jesmo zbog toga nije ništa manje, dapače, ono svakim danom sve više i više raste. Nema radosti bivstvovanja bez užasa ništine. Čovjek je razapet između njih: ljudski biti znači biti između njih, gledati u bezdan užasa kao užas bezdana (smrt kao škrinju ništine) i radosno se čuditi čudu nad čudima: bivstvovanju. Izbavljenje u radost bez užasa, u područje čiste radosti, u krajolik blaženosti kao radosti s onu stranu bivstvovanja, radosti pod nebom Dobra, koja bi nastupila smrću smrti i uništenjem ništine, nije zato drugo do jedna od mase osionih ideja čovjeka koji neće da bude čovjek. „Nismo grešni samo zato što smo jeli s drveta spoznaje, nego i zato”, kaže Kafka, “jer još nismo jeli s drveta života”. Ne s drveta života kao drveta besmrtnosti, nego s drveta života kao života. Iluzija o Uništavatelju smrti korelativna je iluziji o Stvoritelju iz ništine. Prema riječima Meistera Eckharta: „Pitamo li nekog dobrog čovjeka: ‘Zašto živiš?’, odgovorit će: ‘Dragi moj prijatelju, to ne znam – volim živjeti!’ I ako bi tko pitao život sam: ‘Čemu živiš?’, dobio bi odgovor da se može reći samo Jedno: ‘Živim da bih živio’.”

Smisao života je u životu samom, a ne s onu stranu njega. Otuda potresnost ljepote. I razapetost sjedinjujuće ljubavi: nevjera ne navire odnekud odozdo, nego se nahodi u samoj srži vjere.

Pogledaj dom svoj, anđele. I postat ćeš Orfej.

„On je, naime, glasom pjesme sve veselosti vodio”  (Eshil, Agamemnon).

Mario Kopić, Etide o ljubavi i smrti: Platon – Dante – Dostojevski – Derrida

preuzeto s: https://libretto.rs/?p=92