3.50.

by Vertebrata

Tiho sam. Sjedim mirno za stolom i slušam, Franz, ali ne otvara mi se svijet kako si bio rekao. Možda jer je već konačno skroz otvorena ta pukotina u bezvremenost. Približili smo udaljenosti a vrijeme odmakli u beskonačnost. Nema više vremena, Franz. Nema više obećanja trajanja, nema više supstancije. Nakon katastrofe obično sve postane neobjašnjivo tiho, osim ptica koje i daje pjevaju. Kavezi, čekajući ptice, Franz. Tiho sam i osluškujem kako se u vremenu i s vremenom sve udaljava od mene. Umjetnik u gladovanju, Franz. Sanjao sam je kako se sjedinjujemo i postajemo jedno. Na kraju je nju nekako zahvatio požar, Franz. Kažeš postoji cilj ali nema puta. Ono što zovemo putom jest oklijevanje. I žališ se na tu mirnoću, na beznadnost te mirnoće, zid Dobrog. Na zaborav i umor. I tišinu sirena, koju nitko još nije uspio izbjeći. Jedna rana se umorno zatvori.