Uspeti se…

…Zašto se na zapadnim jezicima kaže “pasti u zaljubljenost? (tomber amoureux, fall in love) Bilo bi prikladnije “uspeti se”. Ljubav uzdiže kao i molitva. Uzdiže i zanosi. Kod kukaca istokrilaša sve spolno razvijene jedinke odmah dobiju i svoj par krila. Ponovno sam je gledao uza se jedne noći na pristaništu u mom rodnom gradu. Ljeto, tišina, zora se bliži. Poznavao sam je tjedan dana (Kant, Hermann Hesse, tenis). Smatrao je divnom. Hodali smo jednakim korakom, bez ikakvog šuma. Bez poteškoća bih prepoznao mjesto na kojemu sam osjetio nešto poput zasljepljujuće razderotine u noći, na kojemu mi je sreća proždirala pluća. Odjednom je život izoštren, muzikalan, razumljiv. Samo ništa ne govoriti. Krajičkom oka pokušao sam vidjeti kako s njom stoje stvari. Poluosmijeh otkriva bijele zube, dug korak, krijesta vala. Ni riječi. Ipak je trebalo nešto učiniti. Zagrlio sam veliki lakirani jarbol koji se uzdiže na molu i uzverao se do vrha ne osjetivši napor. Gore, posljednja svjetla luke odražavaju se u tamnoj vodi. Ona – nije veća od mladice ruže. Treba vjerovati da i ovaj oblik očitovanja ima svoju rječitost: kad sam se spustio, bez daha, ruku punih špranja, našao sam je kako se ludo smije, očiju sjajnih od nestrpljenja, već napola razodjevena. Uspeti se…

(Nicolas Bouvier – Riba-Škorpion)