Octavio Paz, Lakoća govora

by Vertebrata

 

 

Lakoća govora

 

Ispod kiše bubnjevi

Zelenilo crne flaute

Izniklo i raspršeno i životno

Stvari rastapaju njihova imena

Uz bok moga tijela

Tečem

Između raspojasanih elemenata

 

 

Izgovorena riječ

 

Riječ se uzdiže

S napisane stranice.

Riječ,

Obrađeni stalaktit

Zapisani stupac,

Riječ jedna do druge.

Odjek se zaleđuje

Na stranici kamenoj.

 

Duša

Bijela poput lista papira,

Uzdiže se riječ.

Hoda

Iznad razapeta užeta,

Od tišine do krika,

Iznad oštrice

Strogo izraženog

 

Uho: gnijezdo

Ili labirint zvuka.

 

To što kaže ne kaže

To što kaže: kako se kaže

To što se ne kaže?

      Rekoh,

Možda je surovo vestalinski.

 

Krik

Je krater ugašeni

Na drugoj galaksiji,

Kako se kaže ataraxia?

Što se kaže kaže se,

Ispravno ili obratno.

Duh žalopojku zbori

O duhu zaleđenom:

Groblje je stijenje,

Tko sije ne laže.

 

Labirint uha

To što kažeš ne kažeš,

Od tišine do krika

Neslušano.

 

Nevinost a ne znanost:

Da bismo govorili,

Uči nas šutjeti.

 

 

Riječ

 

Riječ, točan glas

i nedvojbeno zbunjujući;

mračna i blistava;

ranjena i izvorna: zrcalo,

zrcalo i blistavilo,

blistavilo i bodež,

živi bodež voljeni,

sada ne bodež, ruka nježna;

plod.

 

Zov što me izaziva;

okrutna tiha zjenica

na vrhu vrtoglavice;

hladna nevidljiva svjetlost

zabijajući me u moje bezdane,

ispunjavajući me ništavilom,

riječima, bježećim kristalima

što u svojoj žurbi pokoravaju

moju sudbinu.

 

Riječ sada bez mene, ali moja,

poput posljednje kosti,

bezimena i stasita, tijela mog;

ukusna sol, dijamant zamrznuti

moje suze tamne.

 

Riječ, jedna riječ, napuštena,

nasmijana i čista, slobodna,

poput oblaka, vode,

kao zrak i svjetlost,

poput oka što zemljom luta

poput mene, ako se zaboravim.

 

Riječ, jedna riječ,

posljednja i prva,

ona što je uvijek prešućujemo,

što je uvijek izgovaramo,

sakrament i pepeo.

 

 

Rukopis

 

Kad pero po papiru piše,

u bilo kojem samotnom trenu,

tko li ga usmjeruje?

Kom piše onaj koji piše iz mene,

obali sazdanoj, od usana i sna

tihom brežuljku, zaljevu,

ramenu da se zasvagda svijet zaboravi?

 

Netko u meni piše, ruku mi pokreće.

odabire neku riječ, zaustavlja se,

koleba se između plavog mora i zelena brda.

Zaleđenim žarom

promatra ono što pišem.

Pravedni ga oganj svega žeže.

Ali ovaj je sudac također žrtva

dok osuđuje mene i sebi sudi:

nikome ne piše nit’ koga zove,

sebe sama ispisuje, u sebi se zaboravlja,

iskupljuje se i postaje ja.

 

 

Tišina

 

Izvire kao s dna glazbe

jedna nota koja zvoni,

cvjeta i pomalo zamire

sve dok u drugoj glazbi ne zanijemi,

rađa se iz dna tišine,

druge tišine, oštri toranj, sablja,

i penje se, i raste, i vješa nas,

i dok se podižu i spuštaju

sjećanja, nadanja,

male i velike laži,

i želimo kriknuti, al’ u grlu

krik zamire:

provlačimo se tišinom

u kojoj su tišine zašutjele.

 

 

izbor pjesama iz: Jordan Jelić – Octavio Paz, pjesnikov labirint samoće

Advertisements