Milan Kundera, Iznevjerene oporuke

by Vertebrata

Original image- 1920x1280

Kada mi je bilo trinaest, četrnaest godina, dobijao sam lekcije iz glazbene kompozicije. Ne zato jer sam bio čudo od djeteta već zbog stidljive osjetljivosti mog oca. Bio je rat i njegov prijatelj židovski skladatelj morao je nositi žutu zvijezdu; ljudi su ga počeli izbjegavati. Moj otac, ne znajući kako bi izrazio svoju solidarnost, dosjetio se da ga zamoli da mi daje lekcije. Židovima su, u to vrijeme, oduzimali stanove i skladatelj se morao stalno seliti u nove, sve manje i manje prostore da bi, prije odlaska u Terezin, završio u malenom stanu u kojem se u svakoj sobi tiskalo više osoba. Svaki put bi zadržao svoj glasovir, na kojem sam ja svirao vježbe iz harmonije i polifonije, dok su neznanci oko nas obavljali svoj poslove.

Od svega toga ostalo mi je u sjećanju moje divljenje prema njemu i tri ili četiri slike. Posebno ova: prateći me nakon lekcije, zaustavio se pokraj vrata i iznenada mi rekao: “Mnogo je začuđujuće slabih stranica u Beethovena. Ali ti slabi dijelovi ističu vrijednost snažnih. Nalik je to na livadu bez koje ne bismo mogli uživati u lijepom stablu koje raste na njoj.”

Čudna misao koja mi se urezala u sjećanje. Možda sam se osjetio počašćenim povjerljivim priznanjem učitelja, tajnom, velikom mudrošću koju samo upućeni imaju pravo saznati.

Bilo kako bilo, ta kratka napomena mog učitelja pratila me cijeloga života (branio sam je, borio se protiv nje i nikad joj nisam došao kraja); bez nje ovaj tekst sigurno ne bi bio napisan.

Ali mi je još milija od same misli slika čovjeka koji malo prije svog užasnog putovanja, razmišlja glasno, pred djetetom, o problemu kompozicije umjetničkog djela.

 

Iznevjerene oporuke, Djela i pauci, XVII.