Nepodnošljiva lakoća postojanja, Milan Kundera
I.2.
Ako se svaka sekunda našega života bude bezbroj puta ponavljala, bit ćemo prikovani za vječnost kao Isus za križ. Takva je pomisao užasna. U svijetu vječnog vraćanja svaka je gesta opterećena težinom nepodnošljive odgovornosti. Zbog toga je Nietzsche misao o vječnom vraćanju nazvao najtežim teretom (da schwerste Gewicht).
A ako je vječno vraćanje najteži teret, naši životi mogu se na njegovoj pozadini ocrtavati u svoj svojoj predivnoj lakoći.
Samo, je li težina doista strašna, a lakoća divna?
Najteži teret nas lomi, posrćemo pod njim, potiskuje nas prema zemlji, ali u ljubavnoj poeziji svih vremena žena čezne za tim da bude pritisnuta težinom muškog tijela. Najteži teret je, prema tome, ujedno i slika najintenzivnije ispunjena života. I što je teret teži, što je naš život bliži zemlji, to je stvarniji i istinitiji.
Nasuprot tome, apsolutna odsutnost tereta čini da čovjek postaje lakši od zraka, uzdiže se u visine, udaljava se od zemlje i ovozemaljskoga postojanja, postaje tek napola stvaran, a njegovi pokreti su koliko slobodni toliko i nevažni.
Pa za što se onda odlučimo? Za težinu ili lakoću?
III.10
Životna drama se uvijek može opisati metaforama težine. Kažemo kako je čovjeka pritislo breme. Čovjek taj teret nekad može, a nekad ne može podnijeti, pada pod njim, bori se s njim, pobjeđuje ili gubi. Ali što se, zapravo, dogodilo Sabini? Ništa. Napustila je jednog muškarca zato što ga je željela napustiti. Jeli ju progonio? Je li joj se osvećivao? Nije. Njena drama nije bila drama težine, nego lakoće. Sabinu nije pritiskao teret, pritiskala ju je nepodnošljiva lakoća postojanja.