Cahiers du Vertebrata

a human being is never what he is but the self he seeks

Month: December, 2015

Apolonov arhajski torzo, Rilke

Apolonov arhajski torzo

Za glavu čuo nije nitko
ni oko zrelo se ne žari,
al trup zato dobro stari,
prati, gleda, nikad plitko,

tek suzdržano. Jer grud stara
kako te je takla, smiješak zaigrao
čim pogled ti na prazno pao,
tamo niže gdje se život stvara.

Inače sve samo sirov bi kamen
pod ramenom bio, zbiti grumen,
a ne svjetlucav ko grabljivice krzno;

i bio ne bi svud gdje gledaš
kao zvijezda: ta mjesta na njem nisi pozno
koje ne vidi te. Svoj život promijeniti moraš.

 

Male torso, marble (perhaps Parian), from the island of Miletos, “Severe” early classical style. c 480-470 BC. The Louvre, Paris

 

ARCHAÏSCHER TORSO APOLLOS

Wir kannten nicht sein unerhörtes Haupt,
darin die Augenäpfel reiften. Aber
sein Torso glüht noch wie en Kandelaber,
in dem sein Schauen, nur zurückgeschraubt,

sich hält und glänzt. Sonst könnte nicht der Bug
der Brust dich blenden, und im leisen Drehen
der Lenden könnte nicht ein Lächeln gehen
zu jener Mitte, die die Zeugung trug.

Sonst stünde dieser Stein entstellt und kurz
unter der Schultern durchsichtigem Sturz
und flimmerte nicht so wie Raubtierfelle;

und bräche nicht aus allen seinen Rändern
aus wie ein Stern: denn da ist keine Stelle,
die dich nicht sieht. Du musst dein Leben ändern.

“Dedicated to my great friend, Auguste Rodin”
from Neue Gedichte, 1908

Rainer Maria Rilke

“Naredba iz kamena” Peter Sloterdijk, Svoj život promijeniti moraš. Peščanik

Advertisements

Strpljivost, Maurice Blanchot

Vincent van Gogh, Almond Blossom, 1890. Van Gogh Museum, Amsterdam.

To je zadatak. Još nas jednom poziva da se približimo pjesničkom radu i naporu putem kojeg umiremo, ali nam ne objašnjava ni jedno ni drugo. Ostaje samo dojam jedinstvene, jedva uhvatljive aktivnosti, temeljno različite od onoga što uobičajeno nazivamo djelovanjem i radom. Slika polaganog sazrijevanja ploda i nevidljivog rasta drugog ploda koji predstavlja dijete sugerira nam ideju rada bez žurbe u kojemu su odnosi s vremenom duboko izmijenjeni, jednako kao i odnosi s našom voljom koja namjerava i stvara. Premda je perspektiva drukčija, i ovdje pronalazimo istu osudu nestrpljivosti kao i kod Kafke: osjećaj kako je najkraći put uvreda neodređenosti ako nas odvodi prema onome što želimo dosegnuti, a da nas pritom nije prisililo dosegnuti ono što nadilazi svaki oblik volje.*

Vrijeme izraženo u našim dnevnim aktivnostima je odlučno i niječno vrijeme, žuran prolaz kretnje između točaka koje ga ne smiju zadržati. Strpljivost izriče drukčije vrijeme, rad čiji kraj ne vidimo i koji nam ne dodjeljuje cilj prema kojemu se hitro može vinuti. Tu je strpljenje temeljno jer nestrpljenje je neizbježno u tom prostoru (prostoru prilaženja smrti i djela) u kojemu nema ni granica ni oblika i u kojemu moramo podnijeti razuzdan poziv daljine: neizbježna i nužna strpljivost. Kada ne bismo bili nestrpljivi, ne bismo imali pravo na strpljivost; ne bismo poznavali veliki smiraj koji u najvećoj napetosti više ne stremi ničemu. Strpljivost je kušnja nestrpljivosti, njezino prihvaćanje i doček, sklad koji teži opstanku u krajnjoj pomutnji.**

Iako nas ta strpljivost udaljava od svakodnevnih radnji, ona nije nepokretna, ali je njezin način djelovanja tajan. Ostaje nam odgonetnuti zadaću oblikovanja naše smrti: izgleda kako moramo učiniti nešto što ipak nismo u stanju, što ne ovisi o nama, ali o čemu mi ovisimo, o čemu čak niti ne ovisimo jer nam izmiče kao što mu i mi izmičemo. Ispravno je reći da Rilke potvrđuje imanentnost smrti u životu, ali je istovremeno to tek jedno lice njegova mišljenja: imanentnost nije dana, nju treba postići, ona je naša zadaća, a takva se zadaća ne sastoji samo od humaniziranja nepoznatosti naše smrti ili od njezina ovladavanja strpljivim činom već od poštivanja njezine “transcendencije”. U njoj moramo shvatiti ono što je apsolutno nepoznato, pokoriti se onome što nad nadilazi i ostati vjeran onome što nas isključuje. Što je potrebno učiniti kako bi se umrlo, a da se ne izda viša sila, smrt? Sada vidimo dvostruku zadaću: umrijeti smrću koja me ne izdaje i umrijeti bez izdaje istine i bîti smrti.

___________________

* Van Gogh neprestano traži strpljivost: “Što nacrtati? Kako do toga doći? To je čin probijanja prolaza kroz nevidljivi željezni zid koji se naizgled nalazi između onoga što osjećamo i onoga što možemo. Kako proći kroz njega? Po mom mišljenju, nema smisla snažno ga udarati već je nužno potkopati ga, postojano i strpljivo turpijati kako bi ga se prošlo”. “Nisam umjetnik, neuljudno je to za sebe čak i pomisliti. Ne bismo li mogli imati strpljenja, od prirode naučiti raspolagati njime; biti strpljiv i u tišini gledati prešnicu kako raste, promatrati stvari kako se razvijaju. Kako se možemo smatrati toliko mrtvim da više nismo u stanju niti rasti… Govorim to da bih pokazao kako smatram glupim razgovore od umjetnikovoj nadarenosti.”

** Ako usporedimo tu strpljivost s opasnom pokretljivošću romantičarske misli, čini će nam se poput njezine intimnosti, ali i unutarnje stanke, pokore u samom srcu krivnje (premda kod Rilkea strpljivost često znači skromniji stav, povratak tihoj mirnoći stvari nasuprot grozničavosti zadataka ili pak predstavlja poslušnost padu koji stvar privlači prema središtu gravitacije čistih sila postavljajući je tako u nepomičnu punoću u kojoj prebiva).

ulomak iz “Rilke i zahtjev smrti”

Maurice Blanchot, Književni prostor 

3.29.

Čovjek nikad ne gubi svoju religioznost. Samo se bogovi mijenjaju.

3.28.

Svi moji porazi doživljeni su kad u odlučujućem trenutku nisam bio dovoljno hrabar vjerovati u svoju snagu – kad nisam imao hrabrosti preuzeti odgovornost.

Dürer, Stanko Andrić

Albrecht Dürer , “Visio” , Kunsthistoriches Museum, Beč

 

DÜRER. Njemački umjetnik koji je jednom usnio jezoviti san; kad se probudio, nacrtao je tušem ono što je vidio i crtež popratio ovom bilješkom: “U noći sa srijede na četvrtak iza Duhova (7-8. lipnja 1525.) ugledah u snu ono što je predočeno na ovom crtežu: mnoštvo vodenih stupova gdje padaju s nebesa. Prvi je pogodio zemlju na udaljenosti od četiri milje: potres i buka bijahu strašni, a čitav je kraj bio poplavljen. Osjetih to takvom silinom da sam se probudio. Zatim i ostali stupovi, strahoviti sa svojom razornošću i svojom množinom, udariše zemlju, jedni dalje, drugi bliže. A padali su s tolike visine te se činilo da silaze posve polagano. Ali kad je prvi stup bio posve blizu zemlje, njegov se pad vrtoglavo ubrzao, praćen tolikom bukom i tolikim vihorom da sam se probudio, tresući se svim udovima; dugo mi je trebalo da se priberem. Kad sam napokon ustao, naslikao sam to što vidite povrh zapisa. Božja promisao upravlja sve stvari put najboljega ishoda.”

Tekst se s crtežom naslovljenim “Visio” čuva danas u Kunsthistorisches Museumu u Beču; ondje ga je iskopala jedna plemenita gospođa i smjesta objelodanila, sa svojim komentarima: M. Yourcenar, “Sur un rêve de Dürer”. Iako nam neće biti od osobite koristi, počujmo što ona veli o tim neobičnim svjedočanstvima.

“Psihoanalitičar bi pretpostavio da je velikoga slikara opsjedala voda; ostaje, međutim, da se to dokaže. (…) Ne samo da je slika silovite vode skoro posve odsutna iz njegovih djela, nego štoviše taj povodanj što ga je vidio u snu ni po čemu ne korespondira s Potopima biblijskog tipa, u kojima dramatično dominiraju ljudski strah i očaj. Ona jedina kiša koja pada u njegovoj Apokalipsi, načinjenoj petnaestak godina ranije, sastoji se od krupnih kaplji što ih rosi jedan oblak sred kojega se pomalja zmaj s glavom janjeta (itd., itd.). U svom oniričkom croquiju naš vizionar je, naprotiv, realist; to što on promatra jest jedna kozmička drama. Njegova je preciznost preciznost fizičara. (…) Nije mu izmakla iz vida prividna sporost, a potom vrtoglavo rastuća brzina tih bujica što provaljuju iz silnih visina (itd., itd.). Razmotrimo taj croquis, ili radije crtež u tušu, u kojemu se reproducira san. Vodeni stup sličan gomili tamnoplavih oblaka navodi današnjeg čovjeka na nehotičnu pomisao o atomskoj gljivi; odbacimo tu prelaku anticipaciju. Krajobraz se domilje već uništenim pod prljavobijelim bujicama što se okomito obaraju s nebesa; zemlja i već razlivena voda miješaju se u nekoj blatnosmeđoj suroj boji; kad bi to mjesto trebalo precizno identificirati s određenim svjetskim predjelom, čovjek bi pomislio na lobardsku nizinu…”

Ja nisam pomislio na lombardsku nizinu nego na nešto što bih nazvao jukstapozicijom posve različitih registara stvarnosti. To se drukčije može izraziti ovako: nezbrinuta slika, izložena kiši. Dakako da to ne mislim doslovce; ali ideja je upravo u tome. Već na prvi pogled ta dva sastojka slike doživljavate odvojeno, svaki posebno. Kao da je najprije nacrtan pejzaž ravnice, a kasnije su posve neovisno dodane te duguljaste mrlje koje se s gornjeg ruba spuštaju prema nacrtanom tlu; kao da su, da tako kažem, te dvije stvari proizvodi posve različitih duhova. Konačni je prizor rezultat suradnje dvaju raznorodnih elemenata, djelo do kojega biste došli tako da početnu tabula rasa najprije izložite u mimetičkoj, a potom u meteorološkoj dimenziji svijeta. Ali, kao što sam rekao, očito je da sâm Dürerov crtež, onaj koji se čuva u Beču, nije to kompleksno djelo. S njime bi ga tek trebalo povezati. Moja rekonstrukcija izgleda ovako.

Prvi korak sastoji se u inspiracijskom povezivanju na Edgara Poea. On je napisao priču pod naslovom “Sfinga”. U njoj se, za vrijeme neke epidemije, glavni lik sklanja kod svog prijatelja koji živi u nekoj zabiti. Ondje svake večeri, o zalasku Sunca, promatra žuta jesenja brda; jednom ga prestraši prizor nekog čudovišta koje silazi padinom; pomišlja da halucinira; to se ponavlja sve dok, uz pomoć svog oštroumnog prijatelja, ne dokuči da je čudovište zapravo kukac koji mu pred nosom plazi po paučini.

Ta se priča može sažeti u jednu formulu. Ono što je veliko i daleko lako se brka s onim što je maleno i blisko. Ili preglednije: veliko x daleko = maleno x blisko. Kome to nije dovoljno očevidno, neka podijeli jednadžbu s “maleno x daleko”, pa će dobiti ovu:

veliko / maleno = blisko / daleko

što je možda očevidnije.

Kao što desna strana može zamijeniti lijevu, kako se to dogodilo u Poeovoj priči, tako san lako zamjenjuje stvarnost. Ali su pritom strane strogo podijeljene. San je uvijek i isključivo ono “maleno i blisko”, a stvarnost je “veliko i daleko”. Mi nikako ne možemo sanjati svijet, s njegovim velikim prostorom, s neopozivim predmetima, s drugošću koja se tvrdoglavo opire. Sanjamo malu sobu, maleno kazalište, sa slabim predmetima, podatljivim stvarima, papirnatim obzorjem, surogatima ili kazališnim rekvizitima.

Dürerova je pustolovina započela možda onda kad je vidio neku sliku kako kisne. On je u svijetu, kiša pada, šumna kiša u svijetu; odjednom, vidi tu sliku koju nisu na vrijeme unijeli pod krov. Kapi teku niz platno, one žive brze kapi. Dürer ih gleda i onda, polako, razabire samu sliku. To je neki krajobraz, zelenkasta ravnica, mjestimice poneko stablo… Najednom, svijeta nestaje, svijet se povlači, kišoviti šumni svijet jenjava. Ostaje krajobraz ravnice, na nju se odozgo spušta nešto živo i brojno… (Dürer sad već sanja.) To je voda, vodeni potoci koji teku iz neba; Dürer smjest uviđa kako je prostrana ravnica malena spram tih potoka; spopadne ga jeza pri pomisli kako mora da su golemi: kolika masa vode, teške vode! Gospode, što će se dogoditi s tom zemljom kada je pogode?! Ne padaju li tako polagano? Ali ne, učenjak Dürer znade da je to opsjena, ta sporost je prividna jer su potoci tako daleko, “jer padaju s tolike visine”. Kad se približe zemlji, tek će se onda pokazati njihova strašna brzina; i doista, “kad je prvi stup bio posve blizu zemlje, njegov se pad vrtoglavo ubrzao..” Još trenutak i – Bože, što li će zadesiti svijet, koje strahote? Evo ih, već su tu, udara prvi vrtlog, “potres i buka strašni, a čitav je kraj poplavljen…

Razum je sve. Dürer sanja posve sam, ničija mu pomoć nije potrebna. Čujete li kako on neprestano zapitkuje, predmnijeva, naslućuje? To Dürer diktira svoj san. Rekviziti sna su uvijek pri ruci i pred nosom; svaki pojedinačno, Dürer ih transformira u ono što u tom času hoće. Tako on luta, krivuda, bunca, bulazni; nema nikakve priča koja bi prethodila onome što će on ispripovijedati; nema nikakva duha u kojemu bi se sagledavala cjelovita ta priča.

 

Stanko Andrić, Enciklopedija ništavila

Slika, Cees Nooteboom

rubens

Peter Paul Rubens, Neptun i Amfitrita, oko 1615., Gemäldegalerie der Staatlichen Museen zu Berlin. Slika je nestala u Drugom svjetskom ratu.

Berlin, 30. prosinca 1936. Visok, mršav, još prilično mlad muškarac stoji pogleda prikovana za sliku Petera Paula Rubensa u Kaiser Friedrich-Museumu. Zapravo ne voli Rubensa, ali od ove se slike ne može odvojiti. Bilježi da se Posejdon i Amfitrita prikazuju “uz životinje iz basni, krokodila, lava, tigra, nosoroga itd.” Slika je opljačkana u ratu koji tih dana već prijeteći visi u berlinskom zraku, ostala je jedna crno-bijela reprodukcija. On pažljivo upija sliku pogledom. Bog sjedi, nemarno prebacivši desnu nogu preko lijeve, s jednim stopalom u vodi. Ne obraća pozornost na krokodila blizu svog stopala, kao ni na lava i tigra koji reže jedan na drugoga s opasno razjapljenim raljama, niti na golu vodenu nimfu koja se, čvrsto flamanski popunjena, podatno opružila nad krokodilom. Bog je zaljubljen. Bijela mu se dugačka brada povija preko grudi, smjer njegova pogleda neupitan je, sjetan i prepun žudnje. Lijevim ramenom gotovo dotiče desnu dojku božice koja ga ne gleda. U vrlo neobičnom društvu. Jedan muškarac uhvatio je rukama drugoga koji prolijeva vodu iz goleme indijske lađice, božica svoju ruku lagano oslanja na divovsku školjku u kojoj jedna manja indijska lađica boje bisera leži uz cypraeu i druge školjke, atribute morskog boga. Uživa u nečemu što ne vidimo, s poluotvorenim ustima, oči su joj također otvorene, ali zapravo ne vide ništa. Gornji dio njegova trozuba zalutao je negdje izvan slike, Rubens je znao da će si svatko moći sam predočiti ono što nedostaje. To je znao i mladić koji će poslije od sve više ispuštanja napraviti glavni sastojak svoje umjetnosti, posljednja mu knjiga ima samo deset stranica i opisuje ga kako doživljava svoj vlastiti kraj.

Već je tjednima u Berlinu. Jede malo i spava po jeftinim prenoćištima, čovjek sâm na zadatku. Iz njegovih tadašnjih pisama znamo da izvrsno vlada njemačkim jezikom.

Može čitati nacističke novine, zastave s kukastim križevima dio su svakodnevne gradske slike. Vidi sve, i sve pohranjuje u pamćenje. Prelazi kilometre po mrzlom gradu, čeličnom disciplinom obilazi muzej za muzejom i svakoga dana piše bilješke, kratke opise i prosudbe. Najdraži mu je Adriaen Brouwer*, tmuran krajolik, tri muškarca potpuno zaokupljena nekom igrom, nekoliko kuća u sumraku, na mračnom nebu razigrano svjetlo. U kasnijim komentarima spominjat će se da su se Caravaggiov tenebrizam i Rembrandtov chiaroscuro odrazili u njegovim kazališnim scenama. Četrdeset godina poslije režirat će u istom gradu svoju dramu Čekajući Godota. Sliku s morskim bogom tada više neće moći vidjeti.

____________________________

* Adriaen Brouwer (1605. – 1638.), flamanski slikar, pod utjecajem Pietera Breugela i Fransa Halsa, što se vidi po načinu na koji slika tučnjave u krčmama (Breugel) i po nevjerojatnoj sposobnosti upotrebe svjetla i kontrasta između tamnih zemljanih tonova i različitih nijansi sive (Hals). Poslije će u njegovu kratkom životu prevladavati krajolici u sumraku i mutnoj mjesečini, s ljudskim prilikama koje kao da su prepuštene surovoj, katkad zlonamjernoj prirodi. Zapravo nije ni čudo da je bio Beckettov omiljeni slikar, neki njegovi komadi izvrsno bi pristajali u takve krajolike, isto kao što bi se ti krajolici mogli nalaziti i u zemlji Beckettova podrijetla.

Adriaen Brouwer, Landschap met balspelers, 1635.-1637., Gemäldegalerie der Staatlichen Museen zu Berlin.

 

Cees Nooteboom, Pisma Posejdonu

Blue Labyrinths

An online magazine focusing on books, philosophy, critical theory and a collection of interesting ideas. Don't get lost.

A little tea, a little chat

notgettingenough's book reviews

Discordō

I disagree.

heteroglossia

poetics and poststructuralism

fragilekeys

"It’s always with another key that you unlock the house—inside: the snowdrifts of what’s never spoken." —Paul Celan

Symblogia

Blog za rasprave o filozofiji, znanosti i kulturi

History of Our World

Life, Death and Basinski.

jovanovicluna.wordpress.com/

FineArt Photography & FoodStyling by Luna Jovanovic

nagovor na filosofiju

sabiranje putokaza

Teatarski osvrti

regionalni magazin izvedenih umjetnosti

John Tottenham

Failed Visionary

Diálogos

From διά (dia, “through, inter”) + λόγος (logos, “speech, oration, discourse”).

5 minutes of sleep, less

..the picture diary from/of/by l.k.j. Lil..

Izrječiti se iz Stvari - poezija

a human being is never what he is but the self he seeks

roškofrenija

a human being is never what he is but the self he seeks

Sve ostalo su priče

a human being is never what he is but the self he seeks

six glasses of water

I could afford to be good, kind, generous, loyal and so forth, since I was free of envy. Envy was the one thing I was never a victim of.