Nicolas Bouvier, Riba-škorpion, ulomak

by Vertebrata

… Drugo pismo – te velike nehajne petlje koje galopiraju preko omotnice – šest mjeseci ga čekam. Što ona čini sa svojim životom? u kakvom društvu? koga je dovela u svoju goruću postelju od trava i lišća? hoćemo li se naći sljedeće godine u Kaliforniji gdje mi je “Harper’s Magazine” ponudio posao? To je debelo pismo koje sadrži neki mali tvrdi predmet. Nisam ga se usudio otvoriti prije nego što sam pokušao zaljuljati dan u svoju korist. Putovanje, kao i skroman život, stvorili su u meni malu sklonost obredima. Obrijao se, istuširao. Pomeo svoju sobu kao što redovničić čisti ćeliju prije nego što će otvoriti misal. Čak sam i palminim uljem istrljao Buddhu koji stoji na mom kredencu, nahranio drvo tako da je njegova mala njuška koju su načeli termiti zasjala od zadovoljstva. Otišao do tržnice i vratio se s pakiranjem crnog čaja dugih listića, pola kile malih zelenih limuna, limenkom piva, odreskom igluna obrubljenim kožom plavom poput škriljevca i debelom poput goveđe. Kutijom cigareta “Peacock”. Sve te stvari, raspoređene oko mog primusa, prizivaju ideju čovjeka koji je siguran u ono što radi, čvrst u svojim namjerama. Radio cijelo popodne na opisu bitke kod Kadesha (1286. prije Krista). Volim Hetite, tu seosku i tako milostivu civilizaciju koja spava ispod tri tisuće godina humusa od lišća anatolijskih vrba. Ovdje je to za mene protuteža svježine, a i trenutak je da zabilježim slike dok su još jasne u mom duhu. Nadam se i da ću prodati taj članak. Volim Hetite zato što su mrzili šikaniranje. Sve što znam o njima samo je neumorno poticanje na zdrav razum. Ako se baš moralo ratovati, oni su pobjeđivali, zahvaljujući neusporedivim bojnim kolima i taktici punoj čuvenog lukavstva. Ramses II. je pogriješio kad je zametnuo kavgu s njima. Usprkos svim njegovim pobjedničkim reljefima, zapravo su ga lijepo isprašili. Gledao sam opet tu bitku pokraj rijeke Oronta kao da sam tamo bio: prašina koju podižu kola, tijare, krici agonije, grčke i filistejske trupe koje se bore protiv Egipta, zveckav nakit kurvi koje promatraju obje vojske. Glava mi je bila bistra; riječi koje su dolazile imale su težinu oblutka u džepu, kalibriranog za Davidovu praćku. “David uvrijedi Nebo dovevši u svoju postelju Batšebu, ženu Hetita Urije, koja bijaše vrlo lijepog lika” (Knjiga Kraljeva). I poslavši njenog muža u najgoru bitku kako bi ga se riješio. Stari Zavjet obiluje Hetitima – tu prodaju neki  grob, tamo kupuju neki vinograd – a biblijski citati zlata vrijede za američkog urednika, naročito liberala. Sjajno.

Ispisao sam tri velike stranice kad se sa stropne grede u moju šalicu čaja survao neki crni škorpion. Onesvijestio se? Gurnuo ga neki braco šaljivđija? Po njegovoj veličini vidim da je žutokljunac od posljednje kiše, apsolutno u panici. Sad znam kako treba postupati s tim malim heraldičkim draguljima: uhvatiti ih palcem i kažiprstom točno iza kliješta. Spustio sam ga na pod koji je pretrčao kao munja, da bi nestao u pukotini na zidu gdje će čekati da mama dođe po njega.

A ona je zaista Škorpion i “vrlo lijepog lika” – ovo je, dakle moj dobar dan.

Spremam što sam napravio i nosim stolac na balkon jer želim gledati veliku sjajnu litografiju zalaska dok se moj iglun krčka u limunu. Sanjariti, s bradom na rukama …

… Zašto se na zapadnim jezicima kaže “pasti u zaljubljenost? (tomber amoureux, fall in love) Bilo bi prikladnije “uspeti se”. Ljubav uzdiže kao i molitva. Uzdiže i zanosi. Kod kukaca istokrilaša sve spolno razvijene jedinke odmah dobiju i svoj par krila. Ponovno sam je gledao uza se jedne noći na pristaništu u mom rodnom gradu. Ljeto, tišina, zora se bliži. Poznavao sam je tjedan dana (Kant, Hermann Hesse, tenis). Smatrao je divnom. Hodali smo jednakim korakom, bez ikakvog šuma. Bez poteškoća bih prepoznao mjesto na kojemu sam osjetio nešto poput zasljepljujuće razderotine u noći, na kojemu mi je sreća proždirala pluća. Odjednom je život izoštren, muzikalan, razumljiv. Samo ništa ne govoriti. Krajičkom oka pokušao sam vidjeti kako s njom stoje stvari. Poluosmijeh otkriva bijele zube, dug korak, krijesta vala. Ni riječi. Ipak je trebalo nešto učiniti. Zagrlio sam veliki lakirani jarbol koji se uzdiže na molu i uzverao se do vrha ne osjetivši napor. Gore, posljednja svjetla luke odražavaju se u tamnoj vodi. Ona – nije veća od mladice ruže. Treba vjerovati da i ovaj oblik očitovanja ima svoju rječitost: kad sam se spustio, bez daha, ruku punih špranja, našao sam je kako se ludo smije, očiju sjajnih od nestrpljenja, već napola razodjevena. Uspeti se…

Pismo poslano prije dva mjeseca morskom poštom iz Hamburga sadržavalo je pozivnicu za njeno vjenčanje na čijoj je poleđini napisala “žao mi je, ciao i sretan put” i zlatnu ribicu – ja sam Riba u horoskopu – dugačku kao nokat malog prsta. Na debelom bijelom papiru je otisnuto Dr. phil. M…  dakle, završila je doktorat u Renanu. Već dvije godine. Bože, kako vrijeme prolazi! Je li Laclos napisao da je “najgore u vezi s ljubomorom to što živi mnogo duže od ljubavi”? Pomislio sam da će ovaj put biti obrnuto. Nisam bio ljubomoran. Otišao sam previše daleko i prije previše vremena. Sve što sam joj mogao napisati nije moglo spriječiti da postanem sjena. Izvadio sam iz kovčega fotografiju koja mi je toliko često pomogla i posljednji put gledao to zanosno lice prije nego što ću je zapaliti upaljačem. Zatim sam sišao i darovao ribicu vlasniku svratišta objašnjavajući mu da je to zapadnjački zodijački znak pun blagoslova, koji je otporan na sve postupke crne magije. Provukao je crvenu svilenu nit kroz sićušni prsten kojim je završavao rep i objesio amulet svom sinu Puthahu oko vrata. Puthah je veliki trogodišnjak izbočenih očiju koji kaka pomalo posvuda po svratištu pod popustljivim pogledom stanara. Na čelu ima malu mrlju kakvu nose sljedbenici Šive i srećom je previše lijen da bi se penjao uz pet stepenica koje vode do moje sobe.

“Žao mi je” – a tek meni! Razlog manje za povratak u Europu. Odsad svakom svoj život, svakom svoja glazba; na neko vrijeme moja će biti samo škripanje. Svakome i svoj rat; moj – koji nikada neće biti dobiven – neće zbog toga biti nimalo lakši. Krpe vinske crvene boje još su se raščinjale na gotovo crnom nebu. Dolazi kraj velikom neredu boja. I sâm sam bio kao neki general koji uzmiče u neredu, čije su se vojske zagonetno rasule u bljesku.

Pokušao se vratiti na posao kako bih uzvratio istom mjerom slikama koje su me spopale. Kad bismo znali čemu se izlažemo, nikada se ne bismo usudili biti zbilja sretni. Posegnuvši ponovno za Starim Zavjetom nabasao sam na sljedeće tri riječi: “Jakob ostade sam”. I još k tome iščašena boka, jer se hrvao s Anđelom! Ovdje nema ni sjene nikakvog anđela, prošao sam bolje od njega. Saberi se, Kalibane, probudi se Gribouillle*, sa svim svojim vožnjama, planovima, tom manijom odlaženja i dolaženja, neprestanog mijenjanja obzorja. Ono što nikada nisi prestao tražiti možda je ovdje, sada, u ovoj vreloj sobi, nadohvat ruke, šćućureno u mraku i samo u mraku.

*Kaliban – lik iz Shakespearove drame “Oluja”; Gribouille – lik iz romana “Gribouilleova sestra” grofice de Segur

 

Nicolas Bouvier, Riba-škorpion

s francuskog prevela Sanja Lovrenčić

Advertisements