Cahiers du Vertebrata

a human being is never what he is but the self he seeks

Month: May, 2015

John Williams, Stoner

In his extreme youth Stoner had thought of love as an absolute state of being to which, if one were lucky, one might find access; in his maturity he had decided it was the heaven of a false religion, toward which one ought to gaze with an amused disbelief, a gently familiar contempt, and an embarrassed nostalgia. Now in his middle age he began to know that it was neither a state of grace nor an illusion; he saw it as a human act of becoming, a condition that was invented and modified moment by moment and day by day, by the will and the intelligence and the heart.

stoner

Dispassionately, reasonably, he contemplated the failure that his life must appear to be. He had wanted friendship and the closeness of friendship that might hold him in the race of mankind; he had had two friends, one of whom had died senselessly before he was known, the other of whom had now withdrawn so distantly into the ranks of the living that…

He had wanted the singleness and the still connective passion of marriage; he had had that, too, and he had not known what to do with it, and it had died. He had wanted love; and he had had love, and had relinquished it, had let it go into the chaos of potentiality. Katherine, he thought. “Katherine.”

And he had wanted to be a teacher, and he had become one; yet he knew, he had always known, that for most of his life he had been an indifferent one. He had dreamed of a kind of integrity, of a kind of purity that was entire; he had found compromise and the assaulting diversion of triviality. He had conceived wisdom, and at the end of the long years he had found ignorance. And what else? he thought. What else?

What did you expect? he asked himself.

Advertisements

Béla Bartók, String Quartet No. 1 in A minor, Takács Quartet

O prvoj zapovijedi svih dužnosti prema samome sebi, Immanuel Kant

   Ona glasi: spoznaj (istraži, dokuči) samoga sebe,  ne s obzirom na svoje tjelesno savršenstvo (sposobnost ili nesposobnost za svakojake svrhe, proizvoljne ili pak one koje su ti određene), nego s obzirom na ono moralno, prema svojoj dužnosti – svojem srcu – prema tome je li ono dobro ili zlo, je li izvor tvojih postupaka čist ili nečist i prema tome što se njemu samome može pripisati, bilo kao iskonski pripadno čovjekovoj supstanciji  ili kao izvedeno (stečeno ili poprimljeno), i što može pripadati moralnom stanju.

    Moralna samospoznaja koja teži za tim da prodre u teže dokučive dubine (ponor) srca početak je svekolike ljudske mudrosti. Jer za potonju, koja se sastoji u suglasju volje nekog bića s krajnjom svrhom, potrebno je da se u čovjeka najprije uklone unutrašnje zapreke (zla volja što se u njemu ugnijezdila), a zatim da se u njemu razvije neizgubivo prirodno svojstvo dobre volje (tek propast samospoznaje utire put obožavanju samoga sebe).

    Ta moralna spoznaja najprije će prognati zanesenjački prezir prema sebi kao čovjeku uopće (prema cijelom rodu); jer taj prezir sam sebi proturječi. – Samo zahvaljujući divnoj našoj sklonosti dobru, koja čovjeka čini dostojnim štovanja, može se onaj čiji joj se postupci protive smatrati dostojnim prezira (takvim čovjek može smatrati samoga sebe, ali ne i čovječanstvo u sebi). – No zatim se ta spoznaja također opire samoljubivom  samocjenju, tome da se puke želje drže dokazima dobra srca, ma kolika bila čežnja iz koje proizlaze, jer one po sebi jesu i ostaju bez čina (molitva je također samo želja izražena u sebi pred nekim bićem upućenim u dubine ljudskog srca). Nepristrano prosuđivanje samoga sebe i uspoređivanje sa zakonom te iskreno priznavanje vlastite unutrašnje moralne vrijednosti ili bezvrijednosti pred samim sobom čovjekove su dužnosti prema samome sebi što neposredno proizlaze iz prve zapovijedi samospoznaje.

Immanuel Kant, Metafizika ćudoređa

O ulizivanju, Immanuel Kant

    immanuel_kant_

        Čovjek u sustavu prirode (homo phaenomenon, animal rationale) jest biće koje nema veliku važnost te poput ostalih životinja kao proizvoda tla ima običnu vrijednost (pretium vulgare). Čak i to što je u prednosti pred njima jer ima razum i što može sam sebi postavljati svrhe daje mu u razmjeni s tim životinjama kao stvarima samo izvanjsku uporabnu vrijednosti (pretium usus), naime jednom čovjeku veću nego drugome, tj. cijenu poput kakve robe, pri čemu on ipak vrijedi manje od općeg sredstva razmjene, novca, čija se vrijednost stoga naziva odličnom (pretium eminens).

        Samo čovjek kao osoba, tj. kao subjekt moralno-praktičnog uma, uzvišen je iznad svake cijene; jer kao takav (homo noumenon) on se ne može cijeniti kao puko sredstvo za tuđe, pa čak ni za svoje vlastite svrhe, nego kao svrha sama po sebi, tj. posjeduje  dostojanstvo (apsolutnu unutrašnju vrijednosti), čime sva druga umna bića na svijetu primorava da ga štuju, te se može mjeriti sa svakim drugim takvim bićem i biti s njim na ravnoj nozi.

         Čovječanstvo u njegovoj osobi je objekt štovanja koje on može zahtijevati od svakoga drugog čovjeka, ali koje također ne smije izgubiti. On dakle može i treba cijeniti sebe kako prema malom tako i prema velikom mjerilu, ovisno o tome da li se promatra kao osjetilno biće (prema svojoj životinjskoj naravi) ili kao inteligibilno biće (prema svojemu moralnom ustroju). No budući da sebe mora promatrati ne samo kao osbu uopće nego i kao čovjeka, tj. kao osobu koja ima dužnosti što ih joj nameće njezin vlastiti um, njegova neznatnost kao čovjeka-životinje ne može umanjiti njegovu svijest o vlastitom dostojanstvu kao umnog čovjeka, te se on u pogledu na potonje ne treba odricati moralnog samocjenja, tj. za svojom svrhom koja je sama po sebi dužnost ne treba težiti ulizički, ne sluganski (animo servili), kao da traži kakvu milost, ne treba se odricati svojeg dostojanstva, nego uvijek treba biti svjestan uzvišenosti svojega moralnog ustroja (što je već sadržano u pojmu kreposti); a to je samocjenje čovjekova dužnost prema samome sebi.

         Svijest i osjećaj neznatnosti njegove moralne vrijednosti u usporedbi sa zakonom jest poniznost (humilitas moralis). Uvjerenost u veličinu te njegove vrijednosti, koja međutim proizlazi samo iz nedostatka usporedbe sa zakonom, može se nazvati kreposnom uznositošću (arrogantia moralis). – Nijekanje bilo kakve vlastite moralne vrijednosti, u uvjerenju da će se upravo time steći neka posuđena, jest ćudoredno-lažno ulizivanje (humilitas spuria).

        Poniznost u usporedbi s drugim ljudima štoviše, s bilo kojim konačnim bićem općenito, pa bio to i kakav serafin) uopće nije dužnost; nasuprot tome, nastojanje da se u tom odnosu bude jednak drugima ili da se oni nadmaše, u uvjerenju da će se time također postići veća unutrašnja vrijednost, jest oholost (ambitio) koja se upravo protivi dužnosti prema drugima. Ali umanjivanje vlastite moralne vrijednosti (licemjerje i laskanje) koje se izmišlja samo da bi se zadobila nečija naklonost (tko god to bio) jest lažna (hinjena) poniznost, te se kao ponižavanje vlastite osobnosti protivi dužnosti prema samome sebi.

        Iz naše iskrene i točne usporedbe s moralnim zakonom (njegovom svetošću i strogošću) neizbježno mora proizaći istinska poniznost; a iz toga što smo sposobni za takvo zakonodavstvo, što se (tjelesni) čovjek osjeća prisiljenim štovati (moralnog) čovjeka u svojoj vlastitoj osobi, proizlazi ujedno uzvišenost i najviše samocjenje kao osjećaj čovjekove unutrašnje vrijednosti (valor), u skladu s kojim se on ne može kupiti ni po koju cijenu (pretium) i posjeduje neizgubivo dostojanstvo (dignitas interna) koje mu ulijeva poštovanje (reverentia) prema samome sebi.

      Ta se dužnost prema dostojanstvu čovječanstva u nama, dakle i prema nama samima, može više ili manje razabrati na temelju sljedećih primjera.

         Ne postanite sluge drugih ljudi. – Ne dajte da drugi nekažnjeno gaze vaše pravo. – Ne pravite dugove za koje ne možete u potpunosti jamčiti. – Ne prihvaćajte dobročinstva bez kojih možete i ne budite gotovani ili laskavci ili čak prosjaci (što se doduše od prethodnoga razlikuje samo po stupnju). Budite stoga štedljivi da ne biste spali na prosjački štap. – Jadikovanje i cviljenje, čak puko vikanje zbog neke tjelesne boli već vas nije dostojno, a ponajmanje kada znate da ste je sami skrivili: tako se smrt nekog prijestupnika oplemenjuje (gubi svoju sramotnost) čvrstinom kojom on umire. – Klečanje ili padanje ničice protivi se čovjekovu dostojanstvu, čak i kao simbol obožavanja nebeskih predmeta, a tome se protivi i to da se oni zazivaju pred svojim slikama; jer tada se ne ponizujete pred idealom što vam ga predočuje vaš vlastiti um, nego pred idolom  koji je vaša vlastita tvorevina.

Kazuistička pitanja

       Nije li u čovjeku osjećaj uzvišenosti njegova određenja, tj. duševna uznositost (elatio animi) kao cijenjenje samoga sebe, u suviše bliskom srodstvu s umišljenošću (arrogantia) koja je upravo oprečna istinskoj poniznosti (humilitas moralis) da bi bilo preporučljivo poticati nekoga na nju; čak i u usporedbi s drugim ljudima, a ne samo sa zakonom? Ili bi takva samozatajnost naprotiv navela druge da podcjenjuju našu osobu i tako se protivila našoj dužnosti (poštovanja) prema sebi samima? Čini se da je klanjanje i ulagivanje nekome u svakom slučaju nedostojno čovjeka.

       Izražavanje osobitog štovanja riječima i ponašanjem, čak i prema nekome tko u građanskom uređenju ne zauzima nadređeni položaj – reverencije, nakloni (komplimenti), dvorske fraze koje s brižljivom točnošću označuju stalešku razliku – što je potpuno različito od uljudnosti (nužne i među onima koji se podjednako štuju) – oslovljavanje s ti, on, vi i oni ili vaša plemenitosti, visosti, vaše blagorođe, visokoblagorođe (ohe, iam satis est!1) – a u toj pedanteriji prednjače Nijemci pred svim narodima na Zemlji (izuzevši možda indijske kaste), nisu li to dokazi raširene sklonosti ulizištvu među ljudima? (Hae nugae in seria ducunt.2)

Tko pak od sebe učini crva, poslije se ne može tužiti što ga gaze.

1 “Jao, sad je dosta!”

2 “Te šale vode u ozbiljnost.”

Immanuel Kant, Metafizika ćudoređa (Metafizička počela kreposnog nauka, Etički elementarni nauk) 

3.17.

Pomislio sam reći kako je već kasno, kako su svi već otišli, ili odustali, ili zaboravili. Umalo mi je cijeli svijet ostao nešto dužan.

Ali nije. To sam bio ja. Ja sam zakasnio. Ja sam otišao. Ja sam odustao. Ja sam zaboravio. Ja sam bio jedini odgovoran.

Nakon takve gorke spoznaje, začudo, nestala je svaka malodušnost.

§

I wanted to say that is too late, that everyone was already gone, or have given up, or  have forgotten. Almost the whole world owed me something.

Except it didn’t. It was me. I have been late. I went away. I have given up. I have forgotten. I solely was responsible.

After this bitter truth, surprisingly, all dispiritedness has disappeared.

§

Ich wollte sagen dass ist schon zu spät, dass alle anderen schon gegangen sind, oder haben aufgegeben, oder vergessen. Fast die ganze Welt shuldet mir etwas.

War es aber nicht. Das war ich. Ich habe mich verspätet. Ich bin gegangen. Ich habe aufgegeben. Ich habe vergessen. Ich war allein verantwortlich.

 Nach diese bittere Erkentniss, erstaunlich, jeder Niedergeschlagenheit ist verschwunden.

§

 Je voulais dire que est trop tard, que tout le monde était déjà parti, ou ont renoncé, ou oublié. Presque la terre entière me devait quelque chose.

Mai, il n’as pas. C’était moi. J’ai retardé. Je suis parti. J’ai renoncé. J’ai oublié. J’ai été le seul responsable.

Après cette réalisation amère, étonnamment,  le tout découragement a disparu.

Marjan Mozetich – Affairs of the Heart

Blue Labyrinths

An online magazine focusing on books, philosophy, critical theory and a collection of interesting ideas. Don't get lost.

A little tea, a little chat

notgettingenough's book reviews

Discordō

I disagree.

heteroglossia

poetics and poststructuralism

fragilekeys

"It’s always with another key that you unlock the house—inside: the snowdrifts of what’s never spoken." —Paul Celan

Symblogia

Blog za rasprave o filozofiji, znanosti i kulturi

History of Our World

Life, Death and Basinski.

jovanovicluna.wordpress.com/

FineArt Photography & FoodStyling by Luna Jovanovic

nagovor na filosofiju

sabiranje putokaza

Teatarski osvrti

regionalni magazin izvedenih umjetnosti

John Tottenham

Failed Visionary

Diálogos

From διά (dia, “through, inter”) + λόγος (logos, “speech, oration, discourse”).

5 minutes of sleep, less

..the picture diary from/of/by l.k.j. Lil..

Izrječiti se iz Stvari - poezija

a human being is never what he is but the self he seeks

roškofrenija

a human being is never what he is but the self he seeks

Sve ostalo su priče

a human being is never what he is but the self he seeks

six glasses of water

I could afford to be good, kind, generous, loyal and so forth, since I was free of envy. Envy was the one thing I was never a victim of.