Nikos Kazantzakis, Askeza: Šutnja

by Vertebrata

ŠUTNJA

 

Čovjekova je duša Plamen; žar-ptica koja skače s grane na granu, s glave na glavu, vičući: “Ne mogu se zaustaviti, ne mogu izgorjeti, nitko me ne može utrnuti!”

Svemir odjednom postaje ognjenim stablom. Smireno na vrhuncu požara, usred dima i plamena, držim neokaljan, svjež i miran plod vatre, Svjetlo.

S toga visokoga vrhunca promatram crvenu liniju koja se uspinje – drhtavo krvavo svjetlucanje koje puzi poput zaljubljenoga kukca po kišom ovlaženim vijugama mojega mozga.

Ja, soj, ljudi, zemlja, teorija i djelovanje, Bog utvare zemlje i mozga, dostatne priprostim uplašenim srcima, dostatne nadutim dušama koje si umišljaju da rađaju.

Odakle dolazimo? Kamo idemo? Koji je smisao ovoga života? – viču srca i pitaju glave udarajući kaos.

I oganj se u meni podiže da odgovori. Zasigurno će doći dan kad će oganj pročistiti zemlju. Zasigurno će doći dan kad će oganj uništiti zemlju. To je Sudnji dan.

Duša je plameni jezik koji oblizuje i nastoji zapaliti mračnu masu svijeta. Jednoga će dana sav Svemir postati požarom.

Oganj jest prva i posljednja obrazina mojega Boga. Među dvjema velikim vratima plešemo i plačemo.

Bliješte, zasljepljuju naše misli i naša tijela. Spokojan stojim među dvjema vatrama, moj je um postojan usred vrtoglavoga kovitlaca, i zborim:

Kratko je vrijeme, uzan je prostor među dvjema vatrama, prespor je ovaj ritam života – nemam ni vremena ni mjesta za ples! Hitam!

Odjednom ritam zemlje postaje vrtoglav, vrijeme iščezava, a trenutak se vrtloži i postaje vječnošću, svaka točka – kukac, zvijezda ili ideja – postaje plesom.

Točka bijaše tamnicom, tamnica se ruši i strašne se moći iz nje oslobađaju, te ona više ne postoji!

Ovome najvišemu stupnju vježbe ime je: Šutnja. Ne stoga štoje sadržaj krajnje neiskazivo beznađe ili krajnja neiskaziva radost i nada. Niti stoga što je potpuna spoznaja, koja ne pristaje progovoriti ili krajnje neznanje, koje to ne može.

Šutnja znači: Svatko, završivši svoje služenje u svim pothvatima, naposlijetku dospijeva na najviši vrh stremljenja – s onu stranu svakoga pothvata, ne bori se, ne viče; u potpunosti sazrijeva, ujedno sa  Svemirom, šuteći, neuništiv za vijek vjekova.

Već se vezao, srastao s Bezdanom poput sjemena muškarca s utrobom žene.

Bezdan postade mu ženom koju obrađuje, rastvara, izjeda joj utrobu, preobražava joj krv, smije se, plače, uzlazi i silazi s njome, ne napušta je!

Kako možeš dospjeti u utrobu Bezdana i oploditi ga? To se ne može reći, ne može se u zbor zbiti niti podvrći zakonima; svatko, potpuno slobodan, ima svoje vlastito iskupljenje.

Ne postoji poduka, ne postoji Iskupitelj da otvori put. Ne postoji put da ga se otvori.

Svatko, uzdižući se iznad vlastite glave, izmiče sitnom mu mozgu krcatom nedoumicama.

U dubokoj Šutnji, uspravan i neustrašiv, u patnji i igri, neprestano se uspinjući s vrha na vrh, znajući da visini nema kraja, pjevaj lebdeći nad bezdanom ovu čarobnu ponosnu zakletvu:

VJERUJEM U JEDNOGA BOGA, AKRITASA, DIGENISA, NEORUŽANOGA, PATEĆEGA, SILNO MOĆNOGA NO NE SVEMOĆNOGA, RATNIKA NA KRAJNJIM GRANICAMA, VOJSKOVOĐU SAMOVLADARA NAD SVIM SILAMA SVIJETLA, VIDLJIVIMA I NEVIDLJIVIMA.

VJERUJEM U NEBROJENE PROLAZNE OBRAZINE KOJE BOG UZE KROZ VJEKOVE TE IZA NEPRESTANOGA MU TIJEKA RAZABIREM NEUNIŠTIVO JEDINSTVO.

VJERUJEM U BUDNU MU I TEŠKU BORBU KOJA KROTI I PLODI TVAR – ŽIVOTVORNI IZVOR BILJA, ŽIVOTINJA I LJUDI.

VJERUJEM U ČOVJEČJE SRCE, TO ZEMLJANO GUMNO NA KOJEMU SE AKRITAS DANONOĆNO HRVA SA SMRĆU.

“U POMOĆ!” URLIČEŠ, GOSPODE. “U POMOĆ!” URLIČEŠ, GOSPODE, I JA ČUJEM.

U MENI SVI PRECI I POTOMCI, SVI NARODI I ČITAVA ZEMLJA, SVI SLUŠAMO, SA STRAVOM I S RADOŠĆU, TVOJ URLIK.

BLAŽENI SU ONI ŠTO TE ČUJU I SALIJEĆU SE ISKUPITI TE, GOSPODE, ZBOREĆI: “SAMO JA I TI POSTOJIMO.”

BLAŽENI SU ONI ŠTO TE ISKUPIŠE, SJEDINJUJU SE S TOBOM GOSPODE, ZBOREĆI: “JA I TI SMO JEDNO.”

TRI PUTA BLAŽENI SU ONI KOJE SE NE SAVIJAJU NOSEĆI NA RAMENIMA VELIČAJNO ČUDESNO ČUDOVIŠNO OTAJSTVO:

I TO JEDNO NE POSTOJI!

 

Nikos Kazantzakis, Askeza  (engleski prijevod ovdje)

 

 

O Askezi

 

Sam Kazantzakis ovo svoj djelo naziva Krikom kojemu su sva preostala djela, uključujući i Odiseju (nastavak Homerova epa), tek komentari. Čak i danas, gotovo devedeset godina od njena “rođenja” ova je knjiga u svojemu izvornome obliku, onome grčkom, najtraženije Kazantzakisovo djelo.

Djelo nastaje u Beču i Berlinu 1922. i 1923. godine, svoje prvo izdanje doživljava 1927. godine, isrpva u nastavcima u časopisu “Aναγέννηση” (Preporod), a odmah potom i kao zaseban svezak. Završno poglavlje “Šutnja” Kazantzakis dodaje naknadno, iznova ispravljajući već objavljeno djelo (kao što je činio sa svim svojim djelima), nazivajući ga bombom koja razara ustrojstvo čitavoga djela, no koja će “eksplodirati u srcima maloga broja ljudi.” U jednome od brojnih pisama supruzi Eleni Samiou ističe: “Askeza je stravičan krvavi krik koji će se čuti poslije moje smrti. Sada ljudi razumiju samo njegov pjesnički oblik. No unutar tih poredaba i pjesničkih izraza poskakuje vatren, do zuba naoružan, s onu stranu beznađa i nade, lik budućega Boga.” Taj Krik Kazantzakisova osobnog Vjerovanja svoj konačni oblik dobiva 1945. godine, kada ga i posvećuje mlađem prijatelju Krećaninu, književniku Pantelisu Prevlakisu.

Prvo grčko izdanje, ono iz 1927. godine, nosi latinski naziv Salvatores Dei, a grčki mu dio ‘Ασκητική stoji kao podnaslov. U drugom, izmijenjenom izdanju iz 1945. godine, i redoslijed se naslova mijenja.

Djelo koje je u cijelosti usredotočeno na to da iz čovjeka iscijedi božansku mu srž, kasnijim stranim kritikama označeno kao Evanđelje po Kazantzakisu, autora umalo nije dovelo do optužbe za ateizam – nakon višegodišnje istrage do podizanja optužnice nije niti došlo, no samom je autoru trajno utisnut pečat “bezbožnika”, kao prepreka “pobožnome” čitateljstvu da upravo na stranicama njegovih djela potraži i nađe, a u sebi otkrije tragove božanskoga čovjeka.

 

ASKEZA

U Askezi niz slika, istovremeno tamnih i sjajnih, čitatelju služe namjesto putokaza, no valja imati na umu i ne izgubiti iz vida složenost cjelokupnoga putovanja o kojemu Kazantzakis zapravo zbori. Djelo je podijeljeno u pet poglavlja, pet stuba uspona kao vježbe duha.

PRIPRAVA

Priprava se sastoji od triju dužnosti. Prva dužnost je shvatiti i prihvatiti grance uma koji je unutar pojava svemoćan, a van njih nemoćan. No srce želi raskidati mrežu nužnosti, razaznajući bitstvo što se skriva unutar pojava, a koje se i samo bori ne bi li es sjedinilo sa srcem. Druga je dužnost dakle, dužnost srca: odbaciti tijelo i um, ne bili čulo poziv Nevidljivoga i pohitalo. Na taj je način srce, koje je grumen što vrvi svim silama Svemira, mora dati ljudski smisao nadljudskoj borbi. Time se dolazi do treće dužnosti: svladati i prevladati veliko iskušenje, a to je nada. Čovjekova je svrha brodolom; treba se dakle usmjeriti prema bezdanu i uspjeti, barem jednom prije no što nestanemo, pogledom obgrliti cijelo golemo more bitka, bez ufanja u bilo što, bez straha od bilo čega, zadovoljni neizrecivom slobodom koju tražismo.

POHOD

U nama je samima jedan Krik. U nama je netko tko se guši u svakoj stanici tvari, u našemu tijelu, u svakome stanju našega duha. Taj netko zove upomoć i mi ga moramo osloboditi. Onaj tko čuje taj Krik kreće u tajanstveni Pohod; odabire uspon bez pobuda zasnovanih na razumu i razumom objašnjivih, no svjestan da je njegova bitka ujedno i bitka čitavoga Svemira. Bori se ne bi li oslobodio iskru Boga koja se guši u nama, u našemu rodu, u cjelokupnome čovječanstvu, koja tinja zatočena u svakoj molekuli Zemlje.

VIĐENJE

Već osjećamo kako je sve – naš vlastiti rod, cjelokupno čovječanstvo, sav svijet – pripijeno uz nas jer je dio nas samih. Svjesni smo univerzalnosti bitke. A bitstvo je svega jedna crvena krvava linija što se uspinje iz tvari prema bilju pa prema životinjama i naposljetku prema čovjeku. Onome koji već uživa u tome jasnom pogledu, dužnost je u riječi preoblikovati i njima utvrditi ono doživljenou ekstazi. U tome je nemoguće uspjeti no svejedno treba neprestano pokušavati, jednako kao što Bog kao Veliki Ekstatičar pokušava govoriti kroz mora, vjetrove i vatre.

DJELOVANJE

Moramo prionuti poslu Djelovanja kojim sve sazrijeva, ne zadovoljavajući se nikada onim što je već učinjeno. Na taj način – boreći se, stvarajući, preoblikujući tvar u duh – pobjeđujemo vrijeme i prostor u našoj vlastitoj malenoj točci vremena i prostora. Zahvaljujući toj nemilosrdnoj borbi, na koju nas tjera nešto od nas samih uzvišenije, naša smrt neće biti jalova, nego ćemo i svoj posljednji dah dati novim snagama koje dolaze za nama.

ŠUTNJA

Preostaju nam osnovna bitna pitanja: Odakle dolazimo? Kuda idemo? Čovjek, poslije borbe, doseže vrhunac pokušaja. Više se ne bori niti ne viče: sazrijeva u šutnji, vječno, zajedno sa Svemirom. Kako jedan čovjek može postići potpuno sjedinjenje s Bezdanom? To se ne da riječima izreći. U dubokoj šutnji čovjek se uspinje znajući da usponu nema kraja.

Dužnost je Spasitelja Boga, dakle čovjeka, pripremiti se prije no što se uputi prema vlastitome cilju. Nakon takve priprave, čovjek će živjeti i stvarati opijen tragičnom radošću – heroizmom koji niječe proturječnost pesimizma i optimizma. Krenut će u Pohod koji mu pripada, upirući se svim silama, slijedeći “praiskonski Krik” koje ga tjera na Uspon, sve više šireći vlastitu svijest. Tada će mu se razotkriti onaj “Nevidljivi” koji prožima svu tvar – od zrna pijeska do Mliječnoga puta – oslobađajući je nepokretnosti.

Tragovi nastajanja Askeze nalaze se i u Kazantzakisovim pismima prvoj supruzi Galatiji Kazantzaki; primjerice u pismu iz 1923. godine ističe:

“Jučer  napisah i završih Askezu. Je li ovo djelo dobro, ne znam. Pokušah jednostavnim riječima, poput ispovijedi, ispisati vježbu svoga života, odakle krenuh, kako prelazih prepreke, kako započe ta Božja borba, kako nađoh središnji pojam koji uređuje moje mišljenje, zbor i djelovanje. Ah, još ne uređuje u potpunosti, mnoštvo loših navika iz prošlih vremena priječi mi da se krećem u skladu sa strogom i nemilosrdnom zapovijedi svoga Boga. No borim se, sad već svjesno, da ostanem vjeran bitstvu svojega života.

Nalazim se na jednome novom početku. Krajnji, najsvetiji oblik teorije jest djelovanje. Bog je posvuda u pogibelj: u čovjeku, u politici, u svakodnevnome životu. Nije svemoćan, da bismo mogli prekriženih ruku očekivati njegovu sigurnu pobjedu. O nama ovisi Njegovo spasenje. Samo ako se On spasi i mi smo spašeni. Teorija je vrijedna tek kao priprava; presudan je okršaj u djelovanju.”