Cahiers de paléontologie – Section Vertébrés

Odbljesci (predasi bivanja)


2.11

Prisjećam se života kad sam mogao snatriti o budućnosti, živjeti korak unaprijed. Bilo je vremena za jučer i za sutra, za planove i za želje, za pokušaje i pogreške. Bili su to, naravno, sasvim osobni snovi. Želio sam jako, snažno i daleko, razbacivao sam se odvažnošću i htijenjem da ostvarim sebe, postanem taj Ja, dozovem onog pravog i jedinog mene,… ah…

Kakva je lakoća bila tada i patiti i plakati i mrziti i voljeti. Padati i dizati se. Kako je lako bilo sebi raditi svašta i od sebe raditi bilokog. Kako je tek lako bilo reći nešto i ne utopiti se u močvari banalnosti. Odviše lako.

Sada, kada žrvanj života melje neumitno snažno – postajem tiši. Ona lakoća stropoštala se do nogu poniznosti; postala težom. Nikakve krive riječi više nema. Neodlučnog poteza. Više se ne radi o meni. Nosim život kao ranjenika na rukama kroz pustinju a imam vremena samo toliko da nađem vodu.

Moje ruke sada govore. Ja šutim. Život počinje brigom o drugome.

2.10

Neko izvjesno vrijeme je prošlo te sad mogu sa određenim samopouzdanjem tvrditi kako sam odnos sa sobom – izgubio.

Dalek sam si.

Daleko sam si ja. Daleko su drugi. Daleko su svjetovi. Daleko su odmakle želje. Daleko je entuzijazam splasnuo i daleko su sjećanja rasprsnuta. Daleko je i budućnost odmakla. I sve ono što je nekoć u meni tako živo plamtjelo danas je tako daleko i strano postalo.

Jedino ona koja nikad stvarno nije bila tu, još uvijek ostaje neposredno blizu.

2.9.

…I što će biti od nas nakon svega? Koliko toga se u ovom trenu otkriva a koliko sakriva? Koliko ih se sad tek budi? A koliko njih neumorno traga za nečim većim od njih samih? Što će ostati od naših ljubavi? Što od naše tjelesnosti? Kamo će nas sahraniti? Koliko ćemo toga propustiti? Koliko mirna srca zaobići? Koliko ćemo neznajući imati? Koliko ćemo misli odbaciti a koliko košulja promijeniti? Koliko inspiracije pružiti a koliko loš primjer biti? Koliko ću voljeti, koliko povjerenja imati, koliko ću od sebe dati, koliko će se trud isplatiti, koliko puta oprostiti i čime ću, pobogu, sve to izmjeriti? Da li ću imati snage sve opet iznova, ako zatreba?  Gdje je sad i što li radi? Lakira li nokte možda? O čemu li razmišlja i čemu li teži? Hoće li me neka sporadična katastrofa naći? Hoće li mi se kompletan život nakon toga stubokom promijeniti? Kako ću skončati? Hoću li jednom od velebnosti trenutka pred svima zaplakati? Hoću li imati potomaka i da li ću dati ostatak svog života njima? Hoću li ispunjen izdahnuti? Koliko ću još ovakvih pitanja sebi postaviti? I kakve ću si sve odgovore dati? I nakon koliko ću opet sve to opet zaboraviti? I što će biti od nas nakon svega?…

2.8.

Tvoji bližnji, za razliku od knjiga, nisu na istoj stranici od vašeg zadnjeg susreta.

Možda su već pročitali tu knjigu, prešli na neko novo područje, počeli čitati strane jezike sa stručnom terminologijom, možda su se vratili na slikovnice, možda vole prazan papir, možda su počeli svojim jezikom pisati, i nove svjetove graditi,…puno toga je moguće, ali nisu više tamo gdje si ih ostavio.

Uvijek iznova čitati bližnje. Sa novim očima. Ne naviknuti se na staru istu sliku, jer već su se odmakli dalje, već ih gubiš.

Navika od strane ljubavi ostaje nepoznata. Voljeti kao četverogodišnje dijete.

Tko ste vi, moji bližnji, što putujete kraj mene sve ove godine?

Tko sam ja, sebi stran, koji se toliko godina pokušavam pročitati?

2.7.

Možda da se ostavim eksternaliziranja unutarnjih zahtjeva. Racionalizacije ionako negdje uvijek prestaju. (Zašto baš na tom mjestu?) Želje su tu da nas održavaju živim, zbog želja trajemo. Želje nas vode nekamo, do nečeg, do nekog. Prirodne su i nepotrebno ih je skrivati, kao i sve ostalo što srce govori. Ionako je teško razaznati što doista želimo. Nešto što nije slučajnost okolnosti. (Zašto baš to ili zašto baš ona?).

Postoji nešto u nama koje zna bolje od nas samih. Neka prirodnost. Nešto ne odviše komplicirano. Možda tek nekoliko riječi. Kad smo blizu nje onda jedino znamo. Onda bivamo dodirnuti, onda se primirimo, slušamo jedan sasma drugi ritam – svoj ritam. To oduvijek znaš. Ali nekim strahovima preprečuješ prolaz pa se koristiš umom kako bi zavarao samog sebe. Tako se vrtiš u krug. Tada si besmislen i frustriran. Jer gubiš sebe. Jer ne rješavaš emocionalno već racionalno. Sad si se sjetio: Emocionalni problemi rješavaju se emocionalno; racionalni problemi racionalno!

Možda je to ta elegancija koju si tražio.

2.6.

Kad kažem nova ljubav mislim na sav onaj nedograđeni prostor ispunjenosti trenutkom, sliku u vremenu koja miriše na harmoniju i njenu kožu, mislim na neukrotivost lavlje odlučnosti kao i na odlučnost neukrotivosti lavice, mislim na zanos koji se materijalizira i prelazi granice tijela, mislim na otkrovenje zajedničkih simbola snagom nepotkupljivosti povjerenja, mislim na prepoznavanje trenutka (dok još nije prošao), mislim na surfanje na valu života, mislim na blago povišenu temperaturu i hodanje 3 centimetra iznad tla,…

Mislim o mogućnosti postojanja nekog boljeg sebe.

2.5.

Nova ljubav iziskuje nove načine, nova šuljanja, nove pronalaske, novu umiješnost,… kako bi prepisao svoju prošlost. Nikako sa pohabanim alatom. Stvoriti jednu posve nedosanjanu budućnost. Neki drugi “moj mene” može nastaviti. I ne kao odlazak u dükkân. Ne želim trgovati. Ne želim se cjenkati. Ne želi zaraditi.

Želim … novu ljubav.

2.4.

Ništa nisam naučio. Samo se broj ožiljaka povećao. Sad sam jošljepši.

Ništa nisam naučio jer sam radio sukladno svojim uvjerenjima. Opekao sam se, naravno, ali nisam se igrao kao neki dječarac sa petardama. Razočarao sam i iznevjerio. Optužbe ne mogu odbaciti, zato ih nosim kao ožiljak. Onaj koji razočarava, iznevjerava.

(Ovdje neće slijediti apologija humanosti i naznaka kako baš pogreške i grijesi čine  čovjeka jedinstvenim i stoga lijepim. )

“Nikad više onako lijepo neće više ništa biti.”

2.3.

Razlika tišine i šutnje je razlika onoga koji nema što reći i onoga koji ne može reći. Jedan ne mora započeti a drugi već ne može završiti. Jedan nema što nadodati, drugi nepovratno gubi riječi u sebi.

Jedan je tiho, drugi šuti.

Samo jedan od njih nije nepomiren sa sobom.

Onaj koji govori, doduše, nije niti jedan od dvojice. Svojevremeno je bio oboje. Sad nužno nije.

Dobro je biti daleko od onoga o čemu se govori. (Otići na Sjeverni pol i reći koliko je volim.) Ili još okrutnije: samo kad smo daleko, počinjemo opet dozivati.

Zar je već vrijeme da opet pričam o ljubavi?

Posredno, pomoću mišljenja, preko emocija, strahova i žudnji, pokušavamo se vratiti sebi. Vratiti se doma preko neistraženih predjela. Pokušavamo napraviti puni krug. Neuspijevamo. Zato šutnja. Razočarenje. Ne možemo do tišine. Razočarenje. Šutnja. Crisis.

Sad je dobro vrijeme čvrsto nešto odlučiti.

2.2.

Ako je prvi put bilo odviše ukočeno, drugi puta ćemo olabaviti. Ako smo prvi put pretjerali, drugi puta ćemo po malo dozirati. Ako smo bili preozbiljni, opustit ćemo se. Ako smo nastojali vertikalno se uzdignuti, sad ćemo se horizontalno ispružiti. Ako smo nastojali uzdignuti se do ideje, sad ćemo se spustiti nadomak slike pred nama. Bit ćemo lagani i prpošni, ta ljeto je.

Stalno govorim “mi” a mislim “ja”. Oprosti, želim samo zagrliti sve. Stalno govorim “sve” a mislim “ono što mi je trenutno na umu”. Pardon, želim samo zagolicati zaspalu maštu. Stalno govorim “stalno” a mislim “sada i samo to”. Ispričavam se, želim genelizirati i ujediniti se u toj misli. Probljesnuti, pa se intenzivirati, oformiti pa materijalizirati, pa raspasti u tisuće, izbaciti vrijeme iz jednadžbe, izbaciti pojedinca, postati ono što nam je oduvijek bivalo da budemo.

Vizionari? Stvoritelji svjetova? Gospodari svojim sebe? Može sve to, hvala.

2.1.

Spustila se noć. Nešto se završilo. Nisam toga ni svjestan bio. Kažeš, sutra je novi dan. Sutra će Zemlja opet pogledati Sunce.

Ali što je s nama koji smo odbacivši Zemljinu neodlučnost povjerovali zvijezdama? Što je s nama koji smo sa mrakom srasli, i sa mrakom naučili kontinuirano zvijezditi? Mi, koji smo odlučili hraniti se velikim stvarima, ali zaboravili sačuvati nešto od njih. Mi koji smo dopustili da nas proguta nešto sjajnije od nas samih, ali nismo još bili spremni progutati i samo sjećanje na nj. Mi kojima je odumiranje zvijezde nešto bolno zauvijek, a ljepota njenog rođenja još uvijek nešto tajanstveno. Što je s nama?

Pa ništa. Samo pokušavam sjati. Jesi i ti…

———————————————————————————————————————————————————–

118.

Kritika (pričanjem/pisanjem/ukusom) uvijek promašuje metu.

Zabluda je da riječ sama po sebi može dotaći, transformirati.

Tvoj život, to kako živiš, iza čega stojiš, jedino to ima odbljeske.

Tvoj život, jedina je kritika.

117.

Ne oslanjaj se iznimno na ono što govori da želi.

Počni joj davati ono o čemu šuti a bezuvjetno treba.

116.

Biti kod kuće u svijetu.

Postati otvorena rana prisutnosti.

Vratiti se doma.


 

115.

Sve nesretne ljubavi nalik su jedna drugoj. Svaka sretna ljubav sretna je na svoj način.


 

114.

Kruta stvarnost, veliš. Ali, iako takva, stvarnost je puna pukotina. Kroz pukotine može proći čovjek koji voli.


 

113.

Svoj put do sreće konstruirao sam tako vješto da me više ništa ne sprečava da joj priđem i zagrlim, osim moje odluke da joj priđem i zagrlim. No kroz tu koprenu ne prolazim.

Jer, što ako prolaskom ništa ne promijenim?


 

112.

Jedna slika sebe koju nosiš još iz djetinjstva.

Jedna neobjašnjiva navika koja je oduvijek bila tu.

Jedan tupi kompleks koji stoji nevidljiv u mraku.

Jedan strah koji je tu s razlogom.

Jedan određeni par očiju, jedna određena želja, određena nada.

Jedan pejzaž koji obećava sreću, uspjeh.

Jedno predrasudno neprihvaćanje, zazor, odbijanje.

Jedno nezaobilazno moranje, jedna uvjetovanost, jedan stav, jedan smisao.

Jedan znak milosti.

Jedna vizija ljubavi.

Od toliko toga je još potrebno odustati.


 

111.

Blagost jednostavnosti kojom se razrješuju prividno bezizlazne situacije, zaprepašćuje me.

I usprkos mojoj zatočenosti – oslobađa.


 

110.

Grijesi i greške se ne brišu oprostom i riječima, već činima i djelima, ako ne već životom samim.


 

109.

U početku si se borio s onim najudaljenijim, apstraktnim. Neranjavajućim. Ništa nisi razriješio.

Kasnije si se već odvažio izazvati sukob sa neprijateljem, zatim poznanikom, sad već i prijateljem, svojim bližnjim, svojom krvi, najzad i sa Njom. Stalno si gubio.

Naposljetku nije bilo više ničeg za sakriti se. Ostao si sam. Započeo si rat protiv svih mogućih sebe, u sebi. Unatoč samoranjavanju shvatio si kako su to jedine pravedne borbe. Jedine u kojima uopće možeš pobijeđivati. I povremeno sazivati primirje.


 

108.

Nada mora umrijeti prva.


 

107.

Samodostatnost nakon smislenih napora. Lepršava težina i vjetrovi koji raspiruju sjećanja. Krize se ne registriraju, nema onog koji pati. Nema Drugog.

Sad više ne može bilo što doći.


 

106.

Velika prepreka sazrijevanja je ta što nekog i nešto naposljetku ostavljamo iza sebe. Jer gubitke ne možemo nadoknaditi, jedino gledati iz nekog drugog kuta.

A novi netko i novo nešto će se tek – možda – pojaviti.


 

105.

 Porazi su zanimljiviji. Iz pobjeda ništa novo ne spoznamo.


 

104.

 Moram krenuti i biti hrabar. Ne!

Krenut ću i bit ću hrabar. Ne!

Idem i hrabar sam. Ne!

Već sam tamo i hrabar sam. Ne!

Ovdje sam, ohrabren. Ne!

Hrabar sam. Ne!

Jesam. Ne!


 

103.

Kao što se iz ljubavi može izazivati zlo.

Kao što se iz ljepote može postati ružnim.

Kao što mir na jednom kraju zahtijeva borbenost na drugom kraju.

Kao što hrabrost dolazi zbog kukavičluka

Kao što djelovanje zahtijeva i nedjelovanje

Tako i stvaranje zahtijeva nestvaranje

Tako i biće dolazi sa ne-bićem

Tako i uz znanje dolazi i ne-znanje

I sva naša isturavanja se moraju uravnotežiti

I sve naše nenormalnosti harmonizirati

I sva naša ispoljavanja negdje sakriti

I sva naša sakrivenost negdje otkriti

I sve dolazi upotpunjeno, razdvojeno

Svi smo komplementi nečeg ili nekog.

Da pitam:

Gdje si ti koja je komplement meni?

Ili da velim:

Svijete, ne brini, tu sam!


 

102.

Ne znam ništa o Svijetu. Znam samo o onom malom svijetu što sklepavo sagradih.

Ne razumijem ništa od Svijeta. Razumijem samo nešto od onog malog svijeta što sklepavo sagradih.

Ne volim Svijet. Volim samo onaj maleni svijet što sklepavo sagradih.

Ne patim zbog Svijeta. Patim zbog ono malo svijeta što sklepavo sagradih.

Onaj što uvijek nedovršen ostaje.


 

101.

 Nikad ne idemo samo u jednom smjeru. Uvijek idemo u svim smjerovima.

Osvjetljavajući jedan put osvjetljavamo i sve druge i tragovi koji ostavljamo za sobom vode prema svim ostalim putevima.

Zato je svejedno kamo idemo, dokle god hodamo.


100.

 Svijet je indiferentan: mogućnosti su neiscrpive.


99.

 Ne zaboraviti ljepotu svega stvorenog. U ime onog nevidljivog.


98.

Želim biti tužan s nekim.

Ne treba mi netko kako bih bio sretan, treba mi netko kako bih mogao biti tužan.

Potpuno iscjeljujuće tužan. (Sreća.)


97.

 Čekanje i nije ništa drugo nego još jedna posljedica straha. Strah da će nas, ne nešto nepoznato/loše, već ono najželjenije/dobro uhvatiti nespremno. Da nećemo znati zagrliti svu tu nezadrživu ljepotu koju prilika pruža. Da nećemo uspjeti biti sretni.


96.

 Najzahvalniji put (možda nije najteži) prema svijetu koji bi opet bio u redu jest da ti napreduješ prema onome što ti bijaše da budeš.

Ispuniti dužnost trenutka. Učiniti ispravnu stvar. Na ispravan način.


95.

– Ajmo se igrati života?!, predložih joj. Pobjeđuje onaj koji duže ostane u trenutku.

– Ajmo! – reče ona i nestade, ostavivši me da je čekam, u ovom trenutku vječnosti.


94.

Od drugog ne želim ništa osim istine. Onu vrst istine koju još jedva možemo podnijeti.


93.

 (…)

Kraj mene je. Poljubi me, zatim me znakovito pogleda.

– Znaš, sve će be biti u redu – velim joj, potpuno nesvjestan onog što slijedi.

– Znam – reče potpuno prisutna – zato sam i došla.

Zatrepnem. Vidim beskrajni osmijeh i zagrljaj u kojem se nalaze svi zagrljaji.

(…)


92.

 Da bi se moglo biti sam sa sobom, potrebno je imati vjere. Prije svega vjere u druge.


91.

Plutamo.

Grčevito? Opušteno?…

Ali održati glavu iznad vode…  I to je dovoljno za danas. Daleko je kopno.

( Gledati ka Suncu dok ne zaslijepi. Okrenuti se dubini dok ne izdahneš. )

Ali održati glavu iznad vode,… dovoljno je. I prepustiti se valovima silnim.

Jer, ubrzo ćemo okopniti.


90.

Nitko nije ništa sam stvorio. Za stvaranje svjetova potrebno je dvoje.

Jer samo nepotpuni mogu stvarati. (Bože, gdje je ono zapelo? )


89.

…i onda ti dođe. Onda ti zaista dođe. Shvatiš da možeš čekati zauvijek. Shvatiš da možeš čekati zauvijek i ništa se neće dogoditi. Ništa se neće dogoditi.

Trenutak odustajanja. Trenutak prihvaćanja.

Konačno kreneš. Nema više izgovora. Nestaju prepreke koje si stavio ispred sebe. Postaješ otvorena rana prisutnosti. Sad već znaš. Na svoju prošlost nisi uopće mogao računati.


88.

Ne znaš, osluškuješ, bacaš lopticu o zid, čekaš da se vrati, sanjaš, povučeš se, otvoriš, kažeš nešto, zatvoriš knjigu, pokušaš ljubiti, voliš, misliš da znaš, voliš misliti kako znaš voljeti, imaš neke nedovršene slike o sebi, gledaš daleko, pune ruke planova, sudbinu svoju u sebi nosiš,  neoskvrnjeno biserje na dnu mora, svijet čeka da te upozna, još samo par trenutaka, još samo malo, još samo malo…


87.

Pogledati unutar sebe, uvidjeti kako si zaista ništa, samo je prividna hrabrost. Pogledati izvan sebe, i uvidjeti kako je sve zaista, ali zaista ljubav, odvažnost je u punom smislu riječi.

( Pravo imenovanje samih stvari ovdje nije od velikog značaja. Živimo s onim što ne možemo izreći. )


86.

Nema zatvaranja vrata, nema zaključavanja, nepovratnih odlazaka, nema uskladištenih kutija s pismima, nema ultimatuma, nema ceremonijalnog spaljivanja, dramatskog obrata, nema nečeg što se mora napustiti sada i nikad više, nema nikad više,….

…, samo otvoreno more. More ostaje. Sav taj nepregledni otvoreni prostor.

I povremena mijena kursa plovidbe.


85.

 Katarze rasta – sve manje i manje od svijeta uzimamo zdravo za gotovo.


84.

Postavljanjem pitanja zaranjamo u dubine. Nema garancije da ćemo, donoseći odgovor, svaki put sa srcem i dušom izroniti opet na površinu.


83.

 Naspram onoga što sam odlučno rekao, daleko ponosniji sam na sve ono što sam odlučno prešutio.


82.

Izlišno je tražiti dar ili pravdu dokle god umijem pružiti ruku, jer ruka, koju pružam, izdužuje se u beskraj.


81.

Ma s kime god bio, kada znam što mi je činiti – tražim osamu.

Ma što god radio, kada ne znam što mi je činiti – tražim nekoga.


80.

Ja, dok gleda u zrcalo :  Ne brini, dušo, preživjet ću sve tvoje strahove.


79.

Od muke neostvarivosti izmaštanih svjetova još su nepodnošljiviji oni koje nismo kadri zamisliti, a već smo se uvjerili u njihovo postojanje.


78.

Katkad mi se čini da je sva metafizika samo pripremanje Zemlje za sagrešenje Neba.


77.

Sustav pretpostavlja neku vrst spasenja. Zbog istog razloga neki ljudi žele ostati (u neznanju) neshvaćeni.


76.

Za bilo kakvu rezoluciju potrebno je otići od doma.


75.

Niti jedan auctor sebi ne priznaje kvarno mjesto. U srcu svakog sustava ponosno caruje Kreator. ( Sa Demijurgom je sve počelo. )


74.

Ne govoriti kad se nema što reći; praznina ispuni punoćom sebe samu. Nisi ti jedan i jedini. Život teče svojim tokom i bez tvojeg uzurpiranja. Pogledaj samo kako teče,…pogledaj,…


73.

Čovjek nerijetko iznenadi koliko ljepote, naročito užasa, može u životu podnijeti. Naročito užas. Naročito užas. Više od toga zaprepašćuje jedino koliko užasa, naročito ljepote, može rezignirano kroz život propustiti. Naročito ljepotu. Naročito ljepotu.


72.

Trideset i šest ih je ostalo; nedostajalo im je još samo Jedno.


71.

Nema ključeva. Svaka misao – otvoreni prozor.


70.

Poslije tragedije imamo neke čudne snove.


69.

Imati na umu nešto partikularno. Izreći tu misao univerzalno.

( Bože, kakve li naivne vjere u Čovjeka! )


68.

Nećeš ni primijetiti kako je sve (odjednom / prividno / oduvijek ) na svojem mjestu.


67.

I odustajanje od puta postaje dijelom puta.


66.

Jedan život za odživjeti. Ostale možemo i odsanjati.


65.

Kad izlaziš sam u noć,

nemoj buditi tuđa zviježđa.

Već naciljaj tu crnu prazninu.

Odapni i ti svoju zvijezdu

prema nebu.

Zasvijetli.

Možda olakšaš put onima

koji će tek zalutati.


64.

Jedan piše. Jedan čita.

Jedan svira. Jedan sluša.

Jedan slika. Jedan gleda.

Jedna govori. Jedan sluša.

Jedan pita. Jedan odgovara.

Jedan kaže Zar ne? – Jedan kaže Da!

Drugi su neizostavan šum.

U idiličnom svijetu svi oni šute dok u sobi kroz ključanicu prate intiman razgovor jedno Dvoje.


63.

Priznati si da nisi zaslužio.

Ponavljati si kako uz žudnju raste i bezdan nemogućnosti.

A bezdan se ne preskače sa dva skoka.

Potreban je veći leap of faith.


62.

Ne brini za osmijehe tuđih lica. Bezazleni su. Nemaju ono što nespokojno tražiš. Zarazan je smijeh, ali ti dobro znaš kako se o pravoj sreći treba duboko šutjeti. Krišom skrivati. Bez srama posvećenog ne možemo u njeno ime progovoriti. A kada dođe (a doći mora), sabrati se prije svega zahvalno je – jer sudbina se otkriva tada.


 61.

Izrečene misli uznemirujući strše ponad bezdana tišine poput duha koji se svemu ispričava što postoji. Moje kukavičko prisvajanje prostor-vremena. (Ali ono doista moje samo je ono što je u meni ostalo neizrečeno!)


 60.

Vidio sam strijele njene i probodeno mi srce. Nije me ubilo. No kako me je učinilo jačim?


59.

To što vidiš (tu i sada), to je sve što jest. O svemu ostalom možemo pregovarati.


 58.

Ne ratujem. Svoj glas još nisam pustio. Ne, ne brinem. I nije pitanje vremena. Jer još uvijek nemam snage priznati si. I ne hajem…

No dovoljno mi je da zamislim i lepet krila,… već začaran prelijećem eone, svemire. Mogao bih i umrijeti ovakav; jer sve bi ostalo na svojem mjestu. Sve, osim srca koje bi prestalo kucati: “…srećo dođi, a sada ljubavi dođi, a sada ljepoto dođi, a sada hrabrosti dođi, a sada… “.


57.

Dobro je. Lijepo. Vidiš da možeš. Ništa strašno.

Ajmo sad opet da capo al fine. Ovaj puta malo srčanije!

(u osnovnjaku, na satu klavira)


56.

O samoći ljubavnici znaju najviše; o ljubavi – osamljeni.


55.

Mislio sam, ako pametno uložim malo, isplatiti će mi se. Mislio sam, ako založim cijelog sebe, ništa od mene više neće ostati. Mislio sam kako mi je stalo do sebe. Mislio sam, ako zatvorim oči, možda, bar na trenutak, zastane sve. Mislio sam, ako propustim sve koji se žure da ću nastaviti mirno koračati. Mislio sam, ako ne pravim buku oko svega toga možda mi tišina neće odzvanjati u ušima. Mislio sam,  čistoća želje važnija je od namjere. Mislio sam ili previše ili premalo. Mislio sam na nju nemisleći kako ću bez nje. Mislio sam, biti će teže ali nije.

Bit će kako sam si sve to samo umislio.


54.

Uvijek je samo jedan razlog. Tko se opravda sa dva već nešto skriva.


53.

Zašto toliko smjernica postavljam? Da se mogu lakše izgubiti.

Zašto se želim izgubiti? Da mogu postavljati nove smjernice.

Zar je to sve?  Nije.

Zašto onda ?

Zbog nekog uvjerenja ? Ne.

Zbog neke prisile ? Ne.

Zašto onda ?


52.

Priznajem (sve što radim) – bacam pijesak po nevidljivom mostu (koji spaja svjetove, čuo sam) kako bi mi se ukazao put koji tek imam prijeći.

Tražim mjesto s kojeg bih mogao poletjeti.

Ili nešto što nije pijesak.


51.

Što sam naučio ovo ljeto? (…)

Zašto mi prva misao nije bila “koga sam ljubio ovo ljeto”?

Čini se ništa nisam naučio.


50.

Šlampavo zatvorena vrata još uvijek propuštaju. Mirise bez mirisa. Pripazi.


49.

Saznanje neke konkretne stvari o sebi razoružava obrambene mehanizme. Ona poput grmljavine u noći nakratko osvjetli naš mrak. Ljudi se s razlogom boje grmljavina, neke nas spoznaje mogu odvesti do ludila. Ali avaj, plesati na kiši! Da! Plesati! Non plus ultra.


 48.

Znak da smo otrovani – ne znamo više pružiti ruku.


 47.

Pričao sam joj kako američki Indijanci  za razliku od zapadnog svijeta nisu imali nepotrebnih stvari. Kako su u svakom trenutku mogli biti napadnuti – morali su biti što mobilniji, ponijeti samo ono najvrijednije sa sobom i brzo se sakriti. Ne dugo zatim sam se uozbiljeno pridigao kako bih tobože bolje osluškivao okolinu. Dolaze!, rekao sam. Uzeo sam je  brzo u naručje i počeo trčati livadom s njom u rukama na što je ona počela smijati se i vikati u isto vrijeme. Spustio sam je tek na sredini doline. Legli smo na travu izmoreni, sretni. Bilo je to nedaleko Korčule, jugo-istočno od groblja u blizini jedne smokve.

(U jednom svemiru paralelnom ovome.)


 46.

Priznati si da uvijek ostaješ sam sa sobom i onda za pedalj približiti sve bliže k sebi.


45.

Živimo nebrojene potencijalne živote umjesto jednog jedinog stvarnog – kažem joj.

Naravno, pa nismo životinje – odvrati ona.


44.

Ne treba se uvijek nadnositi nad bezdanom šarenih otkrića. Nekad se mora ostati čuvati temelje. Temelji su dakako u srcu, na nebu iznad nas.


43.

Povisio sam prečku. Sad će biti još teže dospjeti na razinu više, ali će zadovoljstvo, ako se uspije, time biti slađe.


42.

Živimo u vremenima kad su pred nama već otkriveni silni putevi. Na svakom koraku u svakom smjeru je netko ispred i iza nas. I dolazi vrijeme kad više nećemo moći nigdje u nepoznato krenuti, vidjeti ništa novo. Tada, bojim se, morat ćemo se vratiti kući. Možda čak i sa olakšanjem.


41.

Nema lakog sada. Lako je ono što si prošao. Teško je ono što te čeka.

Nema lakog sada. Zato nema ni teškog sada.

Ako nema teškog sada, što onda čekaš?


40.

Proganjaju me riječi napisane. Ako pokleknem na jednoj, sve gube vjerodostojnost. Težina je to stvorenog svijeta.

Preplavljen sam emocijama. Ako popustim jednoj, sve ostale gube uporište. Težina je to odsutnosti željenog.

A povezanost svijeta i želje očita je. Iz srca jednog proizašli su. Srcu jednom vratit će se.

A jedno je samo i potrebno. Čak ne niti riječ.

.


39.

Svi moji prijatelji su bolji od mene; a ako već nisu, potrudim se da postanu bolji.


38.

Daj više nego što se očekuje. Tko će ako nećeš ti?


37.

Kad riječi više ne pomažu, neki se još skrivaju u šutnji i mislima, drugi pak hrle k posvemašnjoj tuposti i obamrlosti, a neki počnu djelovati i vjerovati svojim djelima.


36.

Što je svemir pjesnike naučio :

Nikad ne otkrivati centar svojeg bića; svoju bit; ono Ja koje nas čini, jedva drži. U suprotnom nestaje čarobnosti kreacije. Proces tada postaje jalov i isprazan i nebitan. Tek kad se Ja ne vidi, svijet postaje. Podsjetimo se : ono vidljivo odraz je onog nevidljivog.

Sebe, s druge strane, možemo bez straha potpuno predati neznanom drugome.


35.

Što ti sad mislila o meni i što ja mislio o tebi su male stvari naspram činjenice da mi više ne mislimo jedno na drugo.


34.

Što sam više okrenut sadašnjosti, to sam spremniji za sutrašnjicu.

Volim.


 33.

Jer, sposobni smo drugima nanijeti onoliko zla koliko sami možemo podnijeti, pomisli i zastane.

( Na toj misli počiva hrabrost kukavice, tu se miri sa samim sobom.  No već na sljedećem koraku on propada; nepovratno. )

Ništa ne može opravdati čin. Ništa ne može nadoknaditi propust istog.


32.

Nasmiješiti se, zaplakati, odvažiti se, strpiti se…, zar je zaista toliko teško hodati zemljom?


31.

Porazi – što su učestaliji, to su banalniji. Što su banalniji, to je čeznja za povratkom veća. Što je čeznja za povratkom veća, to je besmislenija. A tko ima snage srcu reći da je besmisleno?


30.

Završiti započeto. Zatim magijski primiti nagradu odozgo kako bi odbacio sada već suvišan teret. Ispunjen izdahnuti. Blago se nasmiješiti i pogledati se u ogledalo prvi puta danas. Sad idi, možeš i zaspati…


29.

– Zašto si to napravio?

– Zato što mogu!

( Zar je ikad itko igdje imao drugi razlog?)


28.

Od nezahvalnosti žene veći je samo njen zaborav.

Od taštine muškarca veća je samo njegova nemoć.


27.

Kao djeca smo se često zabavljali gradeći utvrde, kule. Naš prvi Inner Sanctum. Nije trebalo proći puno vremena prije nego li smo počeli graditi kule i utvrde oko srca. Naš konačni Paradise Lost.


26.

Nekad je toliko lagano jednostavno biti. Samo kad bi zaboravili sebe, svijet bi se odjednom, gotovo sam od sebe, uravnotežio, postao pitom i plodan i zahvalan. Ja bi postao Svijet. A opet, nekad bi sve dali samo da ne budemo.


25.

Kad bih ti rekao istinu ne bi mi vjerovala. Kad bih te slagao, ne bi mi vjerovala. Kako da ti išta više kažem?


24.

Slušam svoje snimke neprestano. Tražim ono što sam previdio. Ono što nisam znao o sebi. Ono što mi drugi nisu rekli. Toliko toga postajem samo zato što ne kazujem već bivam da bih zašutio,… kad bih samo imao snage zauvijek zašutjeti. Biti kao drvo, godišnja doba nek mi prokazuju mijene. Šutnjom se ionako najviše izreće – najbolnije “Da!” od svih. No ja još uvijek progovaram,… valjda ne shvaćam sebe odviše stvarno.


23.

Vid mi se pogoršava. Već je prošlo vrijeme kad sam trebao postati sve što sam trebao biti. Zauzvrat, zatvaram kapke, naslanjam oronulu glavu na dlan ruke i evociram nepozvane fantazme. Još uvijek stignem biti onaj koji nikad nisam trebao biti; slobodniji od bilo koje impregnirane slike, veći od bilo kojeg imperativa, jači od svih demona, sa još većim zaboravom – biti onaj koji već jesam.


22.

U borbi jedan na jedan pobjeđuje onaj koji ima više imaginarnih prijatelja.


21.

Što je ljubav? Probdijeti noć sa njom u mislima. Ne dati duhu zaborava da odnese trenutak i odleprša u san.


20.

Koja nepravda – viču – gusjenica obavlja sav posao a leptir dobije svu slavu! Jasno, to viču samo oni željni slave.


19.

Znam što ću biti kad odrastem! Dijete!


18.

Pali smo iz Raja. To svi znamo. Apokalipsa je pred nama, to još bolje znamo. Čovjek je most, to je samorazumljivo. Most i prelaz. Jasno k’o dan. Sad nam ne preostaje ništa drugo nego uhvatiti se za ruke i biti uvjereni da će na tom putu sve biti u redu. Jedino postoji mali problem. Malo njih ima snage uvjeravati, a svi žele biti uvjereni, žele biti uhvaćeni prvi za ruku.


17.

Ima ona japanska slika, kaže – za zamah leptirovih krila potreban je cijeli nebeski svod. Meni je uvijek srcu bila bliža ova zapadnija mitska verzija, da svaki čovjek nosi cijeli nebeski svod na svojim leđima. Sad kad je i to izrečeno, već se nazire i  odgonetka na staru dvojbu Chuang Tsea, kineskog filosofa, (da li leptir sanja da je čovjek, ili je čovjek sanjao da je leptir). Odgovor je Nebo. Oboje sanjaju Nebesa.


16.

Najbolji tekst je onaj koji se još uvijek piše. To je znao i Valery : Pjesme se nikad ne dovrše, samo napuštaju. Zato je i Život sam po sebi Dobar, jer još uvijek stvaramo sami sebe.


15.

Samo natčovjek nema predrasuda(sic!)!


14.

Da! Hoću! Jesam! Mogu! Da! Hoću! Jesam! Mogu! Da! Hoću! Jesam! Mogu! Da! Hoću! Jesam! Mogu! Da! Hoću! Jesam! Mogu! Da! Hoću! Jesam! Mogu! Da! Hoću! Jesam! Mogu! Da! Hoću! Jesam! Mogu! Da! Hoću! Jesam! Mogu! Da! Hoću! Jesam! Mogu! Da! Hoću! Jesam! Mogu! Da! Hoću! Jesam! Mogu! Da!


13.

Znaš što bih volio? Kad se ugase sva svjetla da moja svijeća još uvijek gori.


12.

Kako znati da li su tvoji roditelji odradili dobar posao? – Dosađuješ se.


11.

Daimon – onaj koji ti neda mira; demon, anđeo, đini, utvara… Prvo njega ukrotiti, onda sve ostalo.


10.

Znanje donosi odgovornost. Ovo je najteže od svega.


9.

Da me vidiš na ulici, da ti kažem, ovo ovdje sam ja, to tu je moje, rekla bi : ali kako?, zašto? pa ti imaš sve… Izgled je tako neshvatljivo varljiv, draga moja. Svijetu nije potreban još jedan Narcis, niti još jedna Echo.


8.

Volio bih da jednom, dok prolazimo jedno pokraj drugoga, i tek krajičkom oka odmjeravajući onog drugog, zaustavimo vrijeme i zastanemo tu, na sred pločnika, ne moramo se zaljubiti, samo pogledati, nasmijati se, reći – hvala – osmijehom, uliti trenutak sebe u tog savršenog, nepoznatog drugog. Zašto uopće okrećemo glavu svaki put?


7.

Otišao sam do zvijezda i nazad. Vratio se kući praznih ruku. Nisam mogao vjerovati,…pa u zvijezdama ništa nije zapisano!


6.

Uzaludno je forsirati stvarnost da nam da cijelu sebe. Od previše života čovjek poludi, ili postane melankolik. Budi tu, kuda ćeš? u bolji, veći svijet? Ne treba bježati. Najbliži si precima kad prihvatiš breme koje su ti prenijeli. Oplemeni zemlju po kojoj hodaš. Pomiješaj krv s prahom. Nikad nisi niti bio ništa drugo.


5.

Najstrašniji bezdan je onaj na granici dvaju svjetova. Nema načina da se povežu. Nema potrebe da se povežu. A ti tako žudiš za mostovima. Žudiš prijeći na onu stranu.


4.

Najviše što se može napraviti jest negirati cijeli ovaj cirque du soleil  tako da se posveti stvaranju novih svjetova. Što misliš kako je ovaj svijet nastao?


3.

Što ako ne postoji drugi? Samo ti i bezbroj fantastičnih iluzija? Što ako je jedina svrha tvog života potpomognuti uzdizanje svijesti do transupstancijalne razine? Što ako je zaista jedini tvoj kategorički imperativ : Gnothi seauton – spoznati samoga sebe?

Ah, …nevermind.


2.

Ima ljudi koji se uzdaju još samo u druge. Polažu nadu u tuđu sreću. Drugi je još mogu doživjeti, još mogu biti sretni. Za njih je odveć kasno.


1.

Kako početi? Svakim korakom smo možda bliže provaliji i, još strašnije, udaljeniji od samoga sebe. Nemoj nikome reći da sam cijelog sebe sakrio u njoj, a nju izgubio…


Advertisements