(Robert and Shana ParkeHarrison, Counterpoint, Winter Arm)
Središnja misao romana Braća Karamazovi Dostojevskog glasi: „Život zavoljeti više nego smisao njegov. Neizostavno tako, zavoljeti ga prije logike, i tek tada ću mu i smisao shvatiti.“ To je misao glavnoga junaka, Aljoše Karamazova, koji je odgojen u manastiru i odlazi u svijet kako bi svoje kršćanske ideale realizirao u iskušenjima života. Proći će kroz sve užase i radosti života, ali te se misli nikada neće odreći ili je pak podrediti nečemu drugome, pa makar se to drugo predstavljalo kao Smisao Života.
Misao da ljubav spram života prethodi smislu života ne označava samo trivijalnu činjenicu da bez života nema niti njegova smisla, nego pretpostavlja naposljetku ponos čovjeka koji se kao probuđen osvijestio da je život svakoga čovjeka jedinstven i neponovljiv. To je ponos koji je preuzeo čovjeka novoga, postmodernog doba: „Iz ponosa će uvidjeti da nema razloga buniti se što je život trenutačan, i zavoljet će brata svoga bez pomisli na nagradu. Ljubav će zadovoljavati samo trenutačnost života, ali će sama svijest o njegovoj trenutačnosti pojačati njegov žar onoliko koliko se prije gubio u nadanju zagrobnoj i beskrajnoj ljubavi.“ Tek kada se konačno osvijestimo konačnosti svojega bivstvovanja, konačnosti bivstvovanja svakoga od nas, kada spoznamo da onoga kojega volimo možemo svom ljubavlju voljeti samo sada i ovdje, usplamtjet će čista ljubav. Ljubav bez računa. Ljubav ni za šta. To je misao Ivana Karamazova, glavnog antijunaka Braće Karamazovi, ali na toj točki, točki razumijevanja ljubavi, ljubavi kao takve i ljubavi spram života, misao koja je posve podudarna s Aljošinom misli.
S njihovom se misli slaže i Nietzscheov zapis nastao 1888. godine. Nietzsche u tom zapisu uspoređuje značenje patnje u klerikalnom kršćanstvu i dionizijskom odnosu spram života: „Dionis nasuprot “Raspetom”: tu vam je suprotnost. Nije to razlika s obzirom na mučeništvo – jedino što mučeništvo ima drugi smisao. Sam život, njegova vječna plodnost i vraćanje, uvjetuju muku, razaranje, volju za uništenjem… u drugom slučaju ta patnja – “Raspeti kao Nevini” – važi kao prigovor tom životu, kao formula njegove osude. – Pogodit će se: problem je smisao patnje: da li kršćanski smisao, da li tragički smisao… U prvom slučaju treba to biti put ka svetome bivstvovanju, u potonjem pak bivstvovanje važi kao dovoljno sveto da opravda svu silovitost patnje. – Tragički čovjek potvrđuje i najtrpkiju patnju: dovoljno je za to jak, pun, bogotvoran. – Kršćanski negira i najsretniju sudbinu na Zemlji: dovoljno je slab, siromašan, razbaštinjen, da u svakom obliku pati još od života…“
Oprečnosti poput patnje i sreće, radosti i bola, dobra i zla, lijepoga i ružnoga, neizbrisive su i neprestupive dimenzije života. Među njih spada i oprečnost između ljubavi i mržnje. Možemo se samo veseliti ljubavi, možemo samo težiti dobru, lijepome i sreći. No ako dobro apsolutiziramo u Dobro, ako zlo želimo posve eliminirati, a slično vrijedi i za lijepo i sreću, posebno pak za ljubav, dogodit će se samo to da će se dobro preokrenuti u Zlo. Najviše je ubojstava dosada u povijesti bilo u ime Dobra! Najviše su mržnje i neprijateljstva izazvali propovjednici – skupa s Pavlom – Ljubavi.
Zato moramo i u ljubavi spram života i drugoga biti svjesni svojih, ljudskih mjera. Kao što iza prenapetog služenja bližnjemu, što ga je proglašavao Dostojevski, može ležati osvajačka „bratska pomoć“, tako i Nietzscheova amor fati, beskonačna ljubav spram svega što jest, može biti samo maska iza koje se skriva mržnja spram bližnjega. Biti čovjek na ljudski način zato prije ili kasnije znači pustiti da bude: pustiti drugome da bude ono što jest. Premda je i te kako drukčiji od nas.
Ljubav i sućut kao suosjećanje s drugim i drukčijim prethode volji za moć. No čovjek bez volje za moć (recimo u obrambenom ratu) ne može preživjeti. Čovječanstvo zasigurno bez tehnike i s njom povezane volje za moć u svemiru neće moći opstati. Hoće li se tada, kada Zemlja postane lađom što tone i kada se nađemo u borbi za čamce za spasavanje, borba na život i smrt opet vratiti? Nadajmo se da ćemo tada iznaći neki drugi, bolji izlaz, da se naša ljubav spram života nikada neće okrenuti protiv života drugoga.
Ne ljubi, naime, ljubav kao ljubav nego ljubim ja ili ljubiš ti. Ljubav je način čovjekova bivstvovanja, a ne način same ljubavi. Ljubav spada u bit čovjeka, u bit čovjeka kao tu-bivstvovanja. Esencija čovjeka kao tu-bivstvovanja jest njegova ek-sistencija, a ljubav kao element eksistencije jest egzistencijal. Kao egzistencijal ljubav pripada jedino i samo čovjeku, biću kojem je zbog njegove smrtnosti u njegovu bivstvovanju stalo do samog tog (ljudskog, smrtnog, konačnog) bivstvovanja. Ljubav nastaje iz bivstvovanja k smrti, iz bivstvovanja koje se razotkriva kao briga za bivstvovanje: za vlastito bivstvovanje i bivstvovanje drugoga. Ljubav stoga ne pripada kamenju, ne pripada životinjama, ne pripada niti bogovima. Jer bogovi kao „besmrtnici“ ne poznaju brigu za svoje bivstvovanje. Ljube li, ne ljube na ljudski način. Sve ljudsko im je tuđe, nesvojstveno. Riječima sholije uz spis Dionizija Areopagita O mističnoj teologiji: „Isus kaže: “Nitko ne zna Sina do Oca, niti Oca tko zna do Sin”.“ Veliki Dionizije nastavlja suprotnošću i kaže da ni sam Bog ne zna bivstvujuće stvari, ukoliko su bivstvujuće, to jest u svojemu znanju On se ne susreće s osjetilno pristupačnim stvarima na čulan način, niti sa bitima kao bitima. „To nije svojstveno Bogu. Mi ljudi razaznajemo osjetilne stvari pomoću vida, ukusa, dodira; samo one stvari koje su mislima dostupne razaznajemo preko izučavanja, učenja ili prosvjetljenja. Bog, međutim, ne zna bivstvujuće stvari ni na jedan od navedenih načina, nego ima sebi primjereno znanje.“ Bog, dakle, čulne stvari ne spoznaje na osjetilan način. Čuvstva ne spoznaje na čuvstven način. Čuvstva su ljudska, dok Bog nije ništa osjetilno, ništa čuvstveno. Stoga i ne ljubi na način na koji ljubi čovjek. Govorimo li o božjoj ljubavi, tada moramo biti svjesni da ne govorimo o ljubavi boga, nego samo o našem preslikavanju ljubavi, o preslikavanju naše ljubavi na Boga.
Kao filozofi, kao rado-znalci (ne kao znati-željnici!), svjesni granica svojeg mišljenja i ustrajni u svojoj poštenosti, ne bi trebalo da se upuštamo u teološke projekcije ljubavi, već bismo se ljubavi morali što više približiti, razumjeti je i kao razumljenu opisati, izložiti je upravo u tome što jest i kako jest, naime kao način bivstvovanja čovjeka. Ljubavi valja pustiti da bude ljubav, a ne pretvarati je u nešto drugo ili dopunjati je nečim drugim. Jer u tom slučaju nećemo više polaziti od toga što ona jest, nego ćemo joj nalagati kakva bi trebalo da bude, kakva mora biti.
I upravo se to događa s ljubavlju u kršćanstvu. Kršćanska ljubav (agape) nije samo ispunjena, nego i dovršena ljubav. No nije takva tek kad je postavljena kao zakon, nego već u svom nacrtu. Kršćanski ljubiti – to nije ljubiti u egzistencijalnom, nego ljubiti u posebnom, kršćanskom egzistencijelnom značenju. Biti kršćanin znači najprije biti čovjek, biti tu, biti-u-svijetu i biti-k-smrti. I ljubiti znači najprije ljubiti, potom tek ljubiti na kršćanski ili na neki drugi način. Je li moja ljubav doista posljedica „Božje“ ljubavi? Nije li upravo Ljubav koja nije ljudska, nego nadljudska, čovjeka transcendirajuća ljubav, naš najveći, premda vjerojatno ne i zadnji, idol?
Postmoderno evanđelje nije evanđelje zapovjeđene ljubavi, nego evanđelje življene ljubavi. Voljeti, to je sve. No to ne znači da je ljubav sve i da ljubimo sve što jest i kako jest. I dalje: voljeti, to je sve. No valja dodati: posrijedi je ljubav kojom ljubim kako svoje ljubavi tako i svoje mržnje, uključujući mržnju kojom mrzim svoju mržnju spram mržnje. Unutar velikoga DA, čiji je izraz Nietzscheova amor fati.
„Moja je formula za veličinu čovjeka amor fati: ne htjeti imati ništa drugo, ni unaprijed, ni unatrag, ni za svu vječnost. Nužno ne samo podnositi, još manje prikrivati – svaki je idealizam lažljivost pred onim što je nužno – nego ljubiti ga…“
Ne ljubim sve što jest i kako jest, nego ljubim – s radošću i ganutošću – sam „jest“ svega što jest, to „čudo nad čudima“ (Heidegger), koje možda doživimo samo jednom u životu. To je izvorno (pro)življena ljubav, ljubav ni za šta, ljubav bez koje nema druge ljubavi. Kršćanska ljubav, ukazana ljubav spram Boga i drugoga, lišava nas izvorne ljubavi, ljubavi koja je ljubav ni za šta, lišava nas jer nas lišava čuđenja čudu nad čudima. Ruža više ne smije biti ruža, nije dovoljno da cvjeta, ruža mora imati svoju izvana ili s vrha određenu namjenu i/ili značenje.
Ali ruža jest jer jest i jer je ruža.
Stihovima mističkog pjesnika Angelusa Silesiusa: „Ruža je bez onog zašto, ona cvjeta zato što cvjeta; / ona ne brine o sebi, ne pita da li je netko gleda.“
Jesmo jer jesmo. Riječima francuskog fenomenologa Jean-Luca Nancyja iz ogleda Ukradena misao: „Tu smo ni za šta, svijet je tu ni za šta, na svijetu smo ni za šta“. Ni za šta u tom smislu da nismo zbog nečega (drugoga). Jesmo jer jesmo. Jer živimo život. Sa življenom ljubavi u njemu, spram njega. U sućuti sa svim što jest, sa svim kako jest: The milk of human kindness (W. Shakespeare, Macbeth).
Mario Kopić, Sekstant (Skice o duhovnim temeljima svijeta)
Cahiers du Vertebrata 