Piano day

 

3.33.

Disciplina je obitavalište Ja-Jesam.

Moralni kompas: tek kad raširim ruke pronalazim svoje mjesto.

U odgonetavanju smisla života ili ljubavi ideš dalje i preko onog što ti misliš o životu, ljubavi…

Riječi ni tu nisu bile potrebne.

David Lang – Just (After song of songs)

https://vimeo.com/160218021

Simone Weil, Težina i milost

Svim naravnim duševnim stanjima upravljaju zakoni slični zakonima težine tvari. Jedina je iznimka milost.

Uvijek treba očekivati da će ljudski postupci ovisiti o težini, osim ako se ne umiješa nadnaravno.

Svemirom vladaju dvije sile: svjetlost i težina.

Težina.  – Obično je ono što od drugih očekujemo određeno djelovanjem težine u nama, a ono što od drugih primamo djelovanjem težine u njima. Katkad se to (slučajno) poklopi, češće ne.

Zašto se, čim netko pokaže da mu je drugi manje ili više potreban, ovaj drugi udalji? Težina.

§

Voljena me osoba razočarala. Pišem joj. Nije moguće da mi neće odgovoriti ono što sam si sama rekla u njezino ime.

Ljudi nam duguju ono što mi mislimo da će nam dati. Oprostimo im taj dug.

Prihvatiti da su drukčiji od onog što smo zamišljali da jesu znači oponašati Božje opraštanje.

Ni ja nisam ono što zamišljam da jesam. Znati znači oprostiti.

§

Ljubav nije utjeha, ljubav je svjetlost.

3.32.

Tvoj “problem” je ta prilika na koju si čekao.

Luka Bekavac, Finis Croatiae

Agostino Arrivabene, amor vincit omnia, detail

 

Drugi i posljednji put kad sam ga vidio, negdje tijekom ljeta 1995., ako se dobro sjećam, nedugo prije nego što je preminuo, kraljevski, u snu, u krevetu svoje obiteljske kuće, danas odavno srušene secesijske prizemnice u jednoj od ulica iza katedrale, ponovno je spomenuo ono o čemu je načeo razgovor tada, tri godine ranije: taj neodredivi, bezvremenski prostor (iako je čak i to ime pogrešno) na koji se odnose svi atributi kakve bi netko mogao pripisati Raju ili Paklu, beskonačan temelj svega što postoji, iluzornog i prolaznog. Rekao je da sada piše samo o tomu, na potpuno drugačiji način, i da misli kako bi, ako bude vremena, iz tih materijala trebala nastati druga knjiga, kao svojevrstan nastavak “promašenog” posla koji je, kad smo se upoznali, netom bio svršen. Htio je opisati kako je sve to zapravo bilo sekundarno, one priče o ratu, teritoriju i granici, staroj nauci i nedostatku riječi kojima bi se opisao stvarni svijet; taj muk pred postojanjem bio je tema kojom se bavio još od ranih 1970-ih, a sav trud uložen u nju ostao je tijekom godina rasut u mnoštvu provizornih Sigetičkih studija, kraćih i krajnje hermetičnih publikacija ograničene naklade i još užih recepcijskih perspektiva (tek mi je kasnije postalo jasno da to nema veze, kako sam pomislio, zaveden poplavom vojnog leksika, nikakve veze sa Szigetvárom). Usred rečenice o svojim uzaludnim radovima, odsutno je pogladio debeo, tvrdo uvezan svezak nalik rječniku, čije su savršeno svježe i bijele stranice, prekrivene zbijenim redovima, već bile načete novim čitanjem, podvlačenjem, bilješkama u marginama; stajao je na stolu poput udžbenika iznad otvorene, također tvrdo uvezane bilježnice gdje je zapisivao drugi tekst. Kad je na trenutak izašao iz sobe kako bi nam donio kavu, kriomice sam pogledao sjajni papirni ovitak knjige, malo remek-djelo minimalističkog dizajna, koji mi je izgledao fascinantno, toliko savršeno i novo kao da je projektiran u bliskoj budućnosti iz koje nam je transportiran na nepoznat način; bila je to ona knjiga iz lipnja 1991., u uredničkoj bilješci opisana kao konačna sistematizacija prerađenih i proširenih verzija sigetičkih opuskula, uz mnoštvo novog, ranije neobjavljenog materijala. Na pozadini istkanoj od srebrnih niti koje su, ovisno o padu svjetla, nalikovale tamnoj tkanini ili metalnoj plohi, bez njegovog imena, stajao je naslov otisnut crvenim slovima: Finis Croatiae. 

 

 

§

(Prije nekoliko mjeseci, lutajući jednom rasprodajom starih naklada, ugledao sam taj hrbat na polici i odmah posegnuo za knjigom, sjetivši se dojma koji je, poput aporta iz neke naprednije civilizacije, ostavila na mene 1994. ili 1995., kad sam je vidio prvi i posljednji put. Ostao sam zapanjen: njezin je ovitak za mene tijekom vremena prerastao u simbol nečega oštrog i bezuvjetno futurističkog, i bio sam uvjeren da će još uvijek izgledati barem novo , ako ne i kao da tek dolazi iz nekog drugog svijeta; međutim, u rukama mi je ležao smiješno staromodno dizajniran svezak s amaterskom tipografijom i nezgrapnim prijelomom, čija bi naslovnica mogla biti udžbenički primjer tipične loše izvedene minimalističke dosjetke ranih devedesetih. Knjiga mi je izgledala toliko odbojno i nepoznato da isprva uopće nisam shvatio kako je problem u meni; posve siguran u to da mora biti riječ o nekom kasnijem i jeftinije proizvedenom izdanju, okretao sam je na sve strane, otvarao i zatvarao, upijajući tako protiv svoje volje sve više detalja koji su svjedočili jednoj te istoj stvari, istini koju sam nevoljko prihvatio tek satima kasnije: to je ipak bilo prvo i jedino izdanje, ta je knjiga stvarno oduvijek bila toliko jadna i neukusna, doista nas je dijelilo petnaest mrtvih godina, ona budućnost koja se nazirala kroz nju nikada se nije dogodila.)

 

Luka Bekavac, Policijski sat (slutnje, uspomene)

Arvo Pärt, Für Lennart In Memoriam

3.31.

Ne moći izreći do kraja. Govoriti zna onaj koji se nada i obrnuto (Wittgenstein). Natuknuti ali ne domisliti. Promisliti, onda ostaviti po strani.  Zamisliti, zatim zaboraviti. Prebroditi, zatim napustiti. Takva vrsta duše. Uspjeti, prebroditi, nadzići…zatim se osvrnuti i vidjeti nepovratan horizont napuštenog. Lutanje stvara pustinju (Edmond Jabes).  Velike su pustinje i sve je pustinja (Pessoa) ako želim nešto od toga sačuvati. Svoje ime, svoju prošlost, svoju sudbinu. Tomorrow, tomorrow, and tomorrow,… (Shakespeare).  Tapkanje na mjestu. Umjesto krugova kojih se šire (Rilke) samo prašnjave oči. Clov: What is there to keep me here? Hamm: The Dialogue. (Beckett).  Ne nasjedati na zamke slabog sebe. Nastaviti. Ništa nije toliko sveto kao djelo u procesu nastanka (d’Annunzio).

–

Radije ću šutjeti nego se izražavati nezgrapno. (Van Gogh)

Tord Gustavsen w/ Simin Tander & Jarle Vespestad – What was said

 

Vladimir Martynov – Come In!