Uspeti se… epilog

by Vertebrata

IMG_20171020_000436_895

 

Pismo poslano prije dva mjeseca morskom poštom iz Hamburga sadržavalo je pozivnicu za njeno vjenčanje na čijoj je poleđini napisala “žao mi je, ciao i sretan put” i zlatnu ribicu – ja sam Riba u horoskopu – dugačku kao nokat malog prsta. Na debelom bijelom papiru je otisnuto Dr. phil. M…  dakle, završila je doktorat u Renanu. Već dvije godine. Bože, kako vrijeme prolazi! Je li Laclos napisao da je “najgore u vezi s ljubomorom to što živi mnogo duže od ljubavi”? Pomislio sam da će ovaj put biti obrnuto. Nisam bio ljubomoran. Otišao sam previše daleko i prije previše vremena. Sve što sam joj mogao napisati nije moglo spriječiti da postanem sjena. Izvadio sam iz kovčega fotografiju koja mi je toliko često pomogla i posljednji put gledao to zanosno lice prije nego što ću je zapaliti upaljačem. Zatim sam sišao i darovao ribicu vlasniku svratišta objašnjavajući mu da je to zapadnjački zodijački znak pun blagoslova, koji je otporan na sve postupke crne magije. Provukao je crvenu svilenu nit kroz sićušni prsten kojim je završavao rep i objesio amulet svom sinu Puthahu oko vrata. Puthah je veliki trogodišnjak izbočenih očiju koji kaka pomalo posvuda po svratištu pod popustljivim pogledom stanara. Na čelu ima malu mrlju kakvu nose sljedbenici Šive i srećom je previše lijen da bi se penjao uz pet stepenica koje vode do moje sobe.

“Žao mi je” – a tek meni! Razlog manje za povratak u Europu. Odsad svakom svoj život, svakom svoja glazba; na neko vrijeme moja će biti samo škripanje. Svakome i svoj rat; moj – koji nikada neće biti dobiven – neće zbog toga biti nimalo lakši. Krpe vinske crvene boje još su se raščinjale na gotovo crnom nebu. Dolazi kraj velikom neredu boja. I sâm sam bio kao neki general koji uzmiče u neredu, čije su se vojske zagonetno rasule u bljesku.

Pokušao se vratiti na posao kako bih uzvratio istom mjerom slikama koje su me spopale. Kad bismo znali čemu se izlažemo, nikada se ne bismo usudili biti zbilja sretni. Posegnuvši ponovno za Starim Zavjetom nabasao sam na sljedeće tri riječi: “Jakob ostade sam”. I još k tome iščašena boka, jer se hrvao s Anđelom! Ovdje nema ni sjene nikakvog anđela, prošao sam bolje od njega. Saberi se, Kalibane, probudi se Gribouillle*, sa svim svojim vožnjama, planovima, tom manijom odlaženja i dolaženja, neprestanog mijenjanja obzorja. Ono što nikada nisi prestao tražiti možda je ovdje, sada, u ovoj vreloj sobi, nadohvat ruke, šćućureno u mraku i samo u mraku.

*Kaliban – lik iz Shakespearove drame “Oluja”; Gribouille – lik iz romana “Gribouilleova sestra” grofice de Segur

 

Nicolas BouvierRiba-škorpion

s francuskog prevela Sanja Lovrenčić