3.47.

by Vertebrata

Kao djeca smo se smjeli igrati samo u plićaku. Čudo je bilo biti u moru, čudo je bilo skupljati školjke, čudo je bilo vidjeti rakove.

S vremenom, kako smo rasli, dubina mora se produbljivala, a čuda u plićaku smanjivala. Prihvatili smo tu činjenicu kao nešto što dolazi sa sazrijevanjem.

I onda smo prestali rasti, i plićak je pijesak postao. Na dubine i čudesa koje kriju smo zaboravili. Ostajali smo u plićaku, izbjegavali dubine, razočarani što nema više čudesa.

(…)

Gdje su te dubine u koje sad moraš zaroniti?

Advertisements