1.
Spremam se za silentium i post u šumskoj kući, gore na brdu. Navečer u osam jedem laganu večeru. Noću se, oko dvanaest, završava probava. To je zapravo početak posta. Cijeli sljedeći dan, do trećega dana u četiri. Sve u svemu četrdeset sati. Böhme kaže da je Adam četrdeset dana živio u raju, a Izrael je lutao četrdeset godina. Isus je boravio u pustinji četrdeset dana, Krist je četrdeset sati ležao u grobu. Zato sam odabrao četrdeset. Nisam religiozan. Meni je potrebno sve. Ali znam da čovjek postupa pravilno ako uzima u obzir vjeru, jer je od svih ljudskih znanja u vjeri najviše zbiljske mudrosti. Tijekom četrdeset sati ne izgovaram ni jednu glasnu riječ. Tiho šećem, ne obavljam nikakav tjelesni rad, umjesto toga sjedim u hladu, čitam, meditiram, ako osjećam potrebu, molim se. Povremeno uznemireno javljanje želuca smirujem s malo vode začinjene limunom. Potrebno je oprati se od glave do pete, ujutro i navečer, jednaput na dan isprati i crijeva. To je sve.
Nisam želio ispaštati. Nisam sebe htio kazniti zbog nečega. Nikakvo trapljenje. Nikakav sentimentalizam. Nisam žudio čak ni za dubljim uvidom. Moj Meštar mi jednom reče kako dozivanje podzemlja, što u novije vrijeme zovu podsviješću, nije poželjno. Što je u mraku, neka ostane u mraku. Golema ga je ruka poklopila, nekažnjeno ga nitko ne može dotaknuti. Meštar mi je pričao kako se htio obračunati sa svojim podzemljem. Ali već je pri samoj odluci upao u takvu krizu da je jedva spasio razum.
Za post i silentium odlučio sam se stoga što sam otkrio smisao najteže godine svoje inače nelake životne sudbine i htio sam se suočiti s pronađenim smislom. Bila mi je potrebna tišina i samoća i post i pranje, zastoj; usporiti životni tempo, ako je moguće posve ga zaustaviti, i tako stvoriti mogućnost za puno prepoznavanje smisla.
Samoća i post su magijska stanja. Obično se to ne zna. Bojažljivi i malodušni i jedan dan vjerskog posta podnose teturajući, kao neku nedokučivu kaznu, i pritom neprestano misle na hranu. U zatvoru su potpuni post i voda i kruh neki oblik mučenja. Premda ih je zakon prvotno odredio kako bi sužanj postom stekao priliku za čišći uvid.
Dvadeset četiri sata, uostalom, nisu dovoljna ni za to da se razvije raspoloženje posta. Nije dovoljno ni da se ljudski organizam, koji je uslijed vječne probave u polupijanom stanju, otrijezni i osposobi za tananije zvukove. Kažem, ja uopće nisam okultan, čak ni religiozan. Prihvaćam samo ono što razum može razmotriti pri punoj danjoj svjetlosti. Odabrao sam zastoj, jer znam da se onome što želim razumjeti mogu približiti samo u tome magijskom stanju. Osjetljivost se pojačava u samoći, postu i pročišćenju. Prije sam često gladovao, najčešće ne iz nužnosti, i dobro se sjećam sjajnih trenutaka koji su mi bljesnuli poput munje. Sada sam trebao takve trenutke. Svjetlosti, svjetlosti nikada dovoljno. Hrana me samo napola zadovolji, a napola stvara osjećaj nedostatka. Druga je strana sitosti želja za sve novijim i novijim uzbuđenjem. A hrana je kao spoznaja, ukoliko čovjek više jede, bez kraja i konca, utoliko više i više i više želi. Uostalom, bio sam u razdoblju ljuštenja. Čovjek je raspucan, dosadan, pokvaren i ustajao, popuca otvrdnula koža račjeg oklopa i on se izvuče iz sebe. Čovjek je povjerovao da je ja. Pokazalo se da je to bila maska, poput svih prijašnjih. Svježa mu je koža sada opet osjetljiva. Može se prepoznati po tome što mu je normalno stanje zanos. Ne viđenje, već priviđenje. Ne realnost, nego miraculum. Ne common sense, nego ushit. Uvenulost nestaje. Vedrina. Svakako čarobno. Slobodno i neuvjetovano, lagano gospodstvo nad nižim krugovima.
Duša je Tisućkožno vatreno dijete, Pyripais myriodermatikos. Deset tisuća se koža mora zguliti da bi se dospjelo do sebe. Sa svakim se ljuštenjem čovjek smanjuje, a vatra povećava. Kore su i fizika i kemija i biologija i psihologija i filozofija i religija. Oklopi i opne, maske, komore, tamnice, ideje, doktrine, svjetonazori. Sve sami kratki spojevi. Defekti. Zaustavljanje inteligencije. Svaka situacija za koju se predmnijeva da je završena, okultna je situacija. Posljedica je ukočenost, predrasuda, sljepilo, tjeskoba, granice, postavke, mrak, mrak. Rastvoriti. Skinuti. Ali ako od Moći ne moliš pomoć, ne možeš izdržati. Opasno je, nije proporučljivo, gotovo da je zabranjeno. Zazirem od toga da neprestance verglam svoju astralnu karmu. Preobraziti se. A to se može samo uspinjući. Nema drugog puta. Život je namijenjen tome da ga se žrtvuje velikim stvarima. Inače nema nikakva smisla.
Nezamisliva kriza trajala je točno godinu dana, i sada sam joj otkrio smisao. Počela je prije pet godina, u proljeće. I odmah je, u cijelosti i punoj silini, bila tu. Uobičajeno je stanje bilo: strah od smrti, neprestana depresivna, rastezljiva i ljepljiva manija proganjanja; uzalud sam se odlučivao da se ne bojim, znao sam da se odlučujem zato jer se bojim, djetinjasto i bezumno, histerično i nezrelo, kukavički i pritajeno, cvokočući i drhteći, razočarano i razočaravajuće, neukusno, glupo i besramno i bez ikakva opravdanja, ja se bojim. Nestala je u mene svaka stega. Zastrašujuće je bilo to što sam vidio. Bojim se, kažem. Bespomoćno se bojim. Hoću li poludjeti? Rastrgava me, izjeda, guši i ubija. Vidio sam, i ono što sam vidio još me više plašilo. Sakriti se. Dobro se sakriti tamo gdje se neću bojati. U početku je bilo dobro u oknu željeznog rudnika, kasnije sam se već i tamo bojao. Od straha sam glasno plakao. Znao sam da sam bijedan i smiješan i idiot i bolestan, ali ta je spoznaja značila još veći užas, i još sam više plakao i od toga sam se još više bojao. Nisam se usudio svući i leći u postelju. Nisam se usudio otići od kuće, ali kada bih otišao, nisam se usudio vratiti. Nisam se usudio jesti, ali ni ne jesti. Rano bih zaspao, jer sam se bojao sjediti, više puta sam se budio, jer sam se bojao, i još je bio mrak kada bih ustao jer sam se bojao.
Nisam imao više razloga za strah od bilo koga drugog tada i tamo, to znači ne više od deset milijuna ljudi. Ali ta je konstatacija slaboumna. Bio je rat, dakle prijetila je stalna životna opasnost. Vanjska prijetnja. Gubitak osjećaja sigurnosti. I kod mene, kao i kod svih drugih. Bilo bi glupo pretpostaviti da je strah bio uzrokovan vanjskim okolnostima. Aktualna životna opansost služila je samo tome da sakrije stvarni smisao toga stanja.
Gubitak osjećaja sigurnosti. Da. Napuštenost. Godinu dana kasnije, na početku otrežnjenja, i ja sam čitao Jobovu knjigu, kao toliki drugi u to doba, oni koji su preživjeli i tražili ključ za razumijevanje iskušenja. Jobova godina.
Okolnosti su za sve bile iste. Ni meni se nije dogodilo ništa drugo. Ne. Vjerujem da je riječ bila samo o tome što se zbiljski dogodilo. Ostali to nisu primijetili. Zato su i zaboravili, ne tako brzo, ali zato potpuno, i dalje su živjeli kao da se ništa nije dogodilo. To ne kažem stoga što ih prezirem, iako su prezira vrijedni, ali ne s moje strane. Težina našega života tako je velika, kaže Bazilije, da smo se survali u prah, ali misterij je ipak nemoguć, jer naši progonitelji nose ista imena kao i mi. Sjećam se lica jednog čovjeka u tramvaju koji je, dok sam se ja gotovo gušio od straha – na rubu kolnika leševi pokriveni novinskim papirima – idiotskim i apstraktnim glasom, pomalo nehajno, rekao: Dobro je ovo ovako. Pogledao sam ga uplašeno. Kimnuo je. Dobro je ovo ovako. Još sam se više bojao. Jeam li mu zavidio što se on ne boji? Ne. Pa on ne zna što se zbiva. Ja sam znao i drhtao sam. Ljudi se nisu usudili dopustiti sebi taj užas koji se zbivao. Zato se nisu bojali. I zaboravili su. Ništa se nije dogodilo. Sada tek shvaćam zašto sam se morao toliko bojati. Doista sam bio napušten. Bio sam izručen. Evo, izručen. Službeno i konačno. To je prokletstvo. Bio sam izgubljen.
2.
Pet godina kasnije našao sam kod mistikâ točan opis te mračne godine. To i takvim riječima, ako hoću biti posve točan, moram priznati, a nemam nikakva razloga da to ne budem. Našao sam ga kod mistika, i to ne zato jer bih ga možda mogao naći i negdje drugdje, samo što nisam drugdje tražio, nego iz isključivog razloga što se mogao naći samo ondje. U sv. Ivana od Križa i kod Böhmea, nadasve i u prvom redu, a ne u psihologiji. Nisam religiozan. Ali, začudo, svako presudno iskustvo moga života bilo je religijsko. I to. Našao sam ime tom stanju, prepoznao sam ga i provjeravao točnost opisa. Da, to je bio taj krajolik u kojemu sam boravio prije pet godina, to je bilo to, u tom kraju je to tako.
Naravno, i ja sam postavioa pitanje koje svatko drugi s pravom može postaviti i postavlja, zašto se nisam obratio psihologiji, odnosno znanosti, zašto nisam na pouzdanome mjestu tražio ime, opis, objašnjenje i smisao toga stanja. Glavni je razlog tome taj što psihologija o tom zemljopisu ne zna ništa, a ako poznaje neka slična stanja, smatra ih nenormalnima. Neuroza, kaže. Ja sam znao da nije riječ o neurozi, ali sam pitao: u redu, ali u odnosu prema čemu je stanje nenormalno i onda, molim lijepo, što je normalno a što zdravo? Na to je psihologija duboko šutila.
Ime, smisao, zemljopis krajolika (stanja) našao sam kod mistika. Sv. Ivan od Križa ga naziva la noche oscura del alma. Mračna noć duše. Predmet opisuje u prilično obimnoj knjizi. Kao toliko puta, i sada sam prisiljen ustvrditi da je u presudnim slučajevima obaviještenost znanosti vrlo oskudna. Vrlo često znanost jednostavno nije obaviještena. O tom unutarnjem krajoliku nije čula i ne poznaje ga. Nerado moram priznati da sam psihologiju i tom prilikom zatekao neobaviještenom. Kao da to čime se bavi i što je za nju važno nije zbilja, nego njezina vlastita teorija. U mističara je čitavo mnoštvo onih koji nikada nisi ni pokušali uspostaviti bilo kakvu teoriju, niti su to što su doživjeli motrili izvana, nisu to rastvorili i obezbojili; krajolik kamo su dospjeli zamijetili su, obišli, opisali, doživjeli, a ponekad ga i imenovali. Tako sam došao do imena: mračna noć duše. Odmah sam prepoznao, to je to. Tu sam tada bio, tu sam se kretao, čitavu godinu, ne dugo, jer San Juan i Kulman Merswin i Seuse kažu da se na tome mjestu može proboraviti i pola života. I to je onda na neki način predujam izvanzemaljskih patnji. Jedna kap prokletstva.
Böhme kaže sljedeće: svaka duša čuva u sebi sliku Velikog Bića (Prasliku), ili što je isto, svijest da je duša otisak Velikog Bića. To je egzistencijalni znamen svakog bića. To je signatura duše. Slika može biti razmjerno čista, onda je duša vedra. Veliko Biće se u njoj prozire i ona je također prozirna, kao more, kao nebo, kao kristalna svjetlost i zlato i sjaj. Uglavnom rabi takve izraze. Raj. Slika Velikog Bića nalik je životvornim, toplim zrakam Sunca. Ako Sunce ne sija, mrak je. Ali čovjek je odmah, na početku početaka, tu sliku u sebi uznemirio. I slika se pomutila. Može se i izgubiti. A tada je i duša izgubljena. Kažem to kako je Böhme pisao. Duša živi u čaroliji slike i od čarolije slike. Nema ničega, kaže Böhme, na ovome svijetu nema ničega što dušu može dotaknuti ili je čak i ubiti, već samo ta imaginacija, ni vatra, ni mač, tek samo ta čarolija, to je njezin smrtonosni otrov, jer se na početku početaka rodila iz imaginacije i to joj mjesto vječno ostaje.
Dakle, Praslika se uznemirila i pomutila. Posljedica toga nije samo to da Sunce ne sija i više ne grije i da čovjek živi u mraku. Posljedica toga je da se poljuljala čovjekova svijest o tome da je faksimil (slika i prilika) Velikog Bića. Više ne vidi da je stvoren na sliku i priliku. To stanje pomućenosti i tmnie Böhme naziva turbom. Turba je takva pomutnja duše kada u središtu imaginacije više ne živi slika Velikog Bića. Kada nestane svjetlosti, i duša se smrači. Upanišade to stanje zovu abhimana, pomutnjom nalik ludilu. To je turba. Crna imaginacija. Zovu to i Paklom. Ili vanjskim mrakom. Kein Fremder verzehrt euch, sondern eure eigene Turba – čovjeka ne uništi neki vanjski utjecaj, već vlastita pomutnja nalik ludilu. Ein Jeder hat seine eigene Hölle, es ist sonst nichts, das ihn ergreift, als sein eigen Gift. Svatko ima svoj vlastiti pakao i ne može ga dotaknuti ništa drugo osim vlastita otrova. Turba je pomutnja i probuđenost bezdana uskovitlanog bijesa, izbijanje podzemnog fundamenta. Božji gnjev. Orge theou, kao što kaže Pavao. Turba je iskonska riječ. Isto ka i blaženstvo. Samo što nije blaženstvo, nego upravo prokletstvo. Prokletstvo je kada duša probudi infernalnu imaginaciju i time sebe raskida do posljednje niti. Ne, ne muči je nitko drugi. Ne vrag. Vlastita imaginacija. Nema ničega na ovome svijetu što bi moglo makar okrznuti dušu, ni vatra, ni mač, samo imaginacija.
Turba. Mračna noć duše. Pomutnja nalik ludilu, mrak, pakao, vrtloženje infernalnog vira, duša koja od muke grize sebe, Božji gnjev, plamen dubina. Gorka i beznadna patnja. Strah, strah, strah. Imaginacija: ne nalaziš drugoga nego sebe, pa ždereš sebe. Lakomost, kletva, ruženje, zavist, otrov, mržnja, laž i strah i strah i strah. Spremnik užasa se prevrenuo i u procjep pljušte mračne strahote. Još je najbolje to da gorim. Jer je barem toplo. Ipak sam zebao. Jer vatra je minus dvjesto sedamdeset dva stupnja hladnoće. Cijele sam te mračne godine znao da me dotakla Božja ruka. Bog u gnjevu. Das erweckte Grimm. Kada vatra eksplodira u vodi.
Prepoznao sam. To je to. Cijele sam godine razbijao glavu kako se sakriti. Dobro se sakriti. Sakriti se bilo kamo gdje me neće naći. Tko? Naravno, da sam barem mogao tako pitati. Sakriti se. Okno željeznog rudnika, osamdeset metara duboko u brdu. Spiljski podrum u stijeni. Nij mi bio dovoljno siguran. Možda. Možda će bomba pasti u otvor okna, urušit će se, ubit će me zračni tlak, ugušit ću se, umrijeti od gladi. Možda. Drhtao sam. Nema sigurnog mjesta? Čovjek se ne može sakriti. Uludo sam skupljao, uglavnom hranu, skrivao sam šećer i kompote i konzerve i gris i med ispod polica i iza knjiga. Nagomilavao sam sapun za pranje i brijanje. Krpe. Papir. Pera. Tintu. Novac. Spremao sam korice kruha. Malo sam jeo, gotovo sam gladovao. Sagraditi ostavu i onda se uvući u nju. Sakriti se. Kamo? Zamišljao sam, ako na Borneu opale iz puške, ja već trzam glavom. Očito ne pucaju u mene, kao što ni ne bombardiraju mene. Ali ja sam sve to vidio kao napad na moju osobu. Ako je mrtvac ležao na ulici, vjerovao sam, sljedeći ću biti ja. Kukavica, kažem. Znao sam da jesam, ali mi ni na kraj pameti nije bilo zbog toga se stidjeti. Grčevito sam se molio, a istodobno sam znao da se Nebo nikad ne otvori pred grčem, nije se otvorilo i neće. Nebo ne pruža mir, nego snagu da se podnese nemir. Ne pruža postavljeni stol, nego snagu da sebi nabavim kruha. Znao sam. Ali turba je stanje koje je jače od znanja, jer je i znanje u službi lude pomutnje. Turba je život u uznemirenom, plamenom Božjem gnjevu. Kvaliteta čovjekove imaginacije u svakom slučaju određuje njegovu svijest. Izuzetka nema. Tko živi u crnoj imaginaciji, njegova je svijest crna. Vatra mraka, kao što kaže Böhme, Finsterfeuer. Pakao. Prokletstvo. Ne može se uništiti. Ni u što se ne možeš sakriti. Mora se. Mora se izdržati do kraja. Uzalud ćeš umrijeti, ti idiote, smrt nije ni spilja ni ostava. Vlastite se imaginacije nećeš moći osloboditi. Ne, ne muče te ni vrag, ni bomba, ni metak, ni glad, lije i lije vir tvoga vlastitog otrova, nemoćno smeće, i strah i strah i mrak i drhtanje i strah.
Mračna noć duše. Sada već razumijem. Grč. Neuslišana molitva. Zbrka, ludost, strah, nadasve i uvijek strah i opet strah. San Juan de la Cruz kaže: duša prijeđe prag mračne noći kada je Bog već posegnuo za njom, da bi je izuzeo iz redova početnika. Sada već razumijem zašto sam tada cijele godine ponavljao: Božja ruka. Dodir nije ugodan. Uopće nije. Naglo se na dnu moga života otvorila golema, užasna gnojnica moje ništavnosti i kukavičluka, podmuklosti i pohlepe, zavisti i nemoći i grijeha, da, grijeha, razmetljivih i drskih grijeha, bezobrazno zaboravljenih, sitnih i velikih nitkovluka, i rastvorio se trulež. Bilo je to prokletstvo. Sada već razumijem. Božja ruka. Vir Božjeg gnjeva. Rastopi se u svijesti o vlastitoj bijedi, piše San Juan, kao da ga je zvijer progutala. Bog ga je odgurnuo. Zato se survao u dubinu. Mračna noć. Bacio si me u dubine i voda me okružila. Jeremija kaže da je čovjek stavio usta u prašinu. Duša “osjeća veliku bijedu i toliko je izvan sebe da gotovo umire”. Znao sam. Manje-više sam već sve znao. Ali nisam razumio. Znao sam za mrak i zbrku i ludost i Božji gnjev i grijehe, ali nisam shvaćao da je ruka čiji je dodir tako strašan, kao što piše San Juan, da me ta ruka izuzela iz redova početnika. Nisam shvaćao što Pavao kaže, da hou de epleonasen hé hamartia, hyperisseusen hé charis: gdje prevagne grijeh, tamo se razlila milost.
Nisam religiozan. Ali me, začudo, posve zadovoljava samo religijsko shvaćanje stvari. Moj me Meštar učio da se ne zadovoljavam negativnostima. Treba potražiti pozitivno značenje. Ako ne nalazim, neka još tražim. Zbiljski je smisao svakoga mraka svjetlost. Smisao svake patnje je radost. Prokletstvo jest radi blaženstva. Do sada sam mračnu godinu shvaćao negativno. Tek sam sada pronašao pravi smisao. Misterij grijeha i pakla i prokletstva. Mora ga se proći, kao smrt. Jao onome tko bježi od užasne tajne mraka. Moraš je uzeti na se. Jer to vječno nije ni mrak ni prokletstvo. Nije negativno. Vječnost je blaženstvo. Gdje prevagne grijeh, tamo se razlije milost.
3.
Tu sam metodu, gore na brdu, u šumskoj kući, odabrao zato što u dijaloškoj atmosferi samoće, uz potpuno isključenje bilo kakve prakse, na najjednostavniji mogući način, ne govoreći i ne uzimajući hranu, mogu na četrdeset sati isključiti svaku unaprijed smišljenu i namjeravanu misao i mogu se predati svemu što će u meni isplivati. Kažem u meni, ali ne mislim tako. To što ispliva i što shvatim, dakle, nije u meni? A gdje je? Na neodređenome mjestu, u zbilji. The divine is only real, kaže Coventry Patmore. Bog je jedina zbilja. To što sam shvatio jest u njemu. Samoća mi omogućuje da mu se približim. Zašto? Zato što je samoća dijaloška. Nisam sâm. Četrdeset sam sati s njim. To je misterij sakralne šutnje, hésychia, kako je zovu monasi na Atosu.
Prokletstvo? Ne. Samo jedna kap. Jedna kap koja je, u mojoj inače nelakoj sudbini, progutala i spalila i razderala cijelu jednu godinu, tu koja je bila najteža. Sada više nije teška. Nisam razumio. Otkako razumijem, mislim da je moj Meštar imao pravo. Mrak postade svjetlost, patnja radost, prokletstvo blaženstvo. Gdje prevagne grijeh, razlije se milost.
U mračnoj sam godini izgubio sva zemaljska dobra. Sve skrivene boce kompota i konzerve, sav šećer i sav sapun za brijanje i krpe i papir i tintu. Uzalud sam ih skrivao iza knjiga, ispod police, nestale su i police i mnoštvo knjiga. Bio sam na snježnoj ulici, urlao od bola i straha kao Job, dozivao sam Boga i bacio se u snijeg, jer sam osjećao da me nije uslišao. Ali to je bilo ono što sam razmjerno brzo razumio. Postao sam prosjak. Kao Job. Shvatio sam da je dobro biti prosjak. Operacija je mučna. Sve sam izgubio, rekao sam. Zaboravio sam se smijati i mrzio sam one koji bi se smijali. Rana. Duboka rana. Nakon skupljanja korica kruha i grisa, udarac. Htio sam to spasiti, a izgubilo se. Svijet posjedovanja bio je uništen. Ali sam razmjerno brzo bio u stanju razumjeti da tek poslije uništenja svijeta posjedovanja čovjek može prijeći u svijet postojanja. Kao Job. Ako čovjeka puste na miru, za pet godina opet nabavi kuću i može sve započeti iznova. Kompoti i med i sapun za brijanje. Zaista je teško bogatom mladiću. Nikada se ne bih mogao odreći. O, odreći se! Svega se odreći. Ne zadržati, na primjer, melankoliju, duhan ili rakiju. Ili konzerve. Nešto u što je moguće sakriti se kao u željezni rudnik, nešto što se može štititi, zbog čega mogu drhtati, nešto što zaštićuje, nešto što je objektivno i manifestno i priječi me u potpunoj odanosti. Ne zadržati. Čak ni radost. Odreći se odanosti i odreći se odricanja. Kao Job.
Milost se razlila. Milošću nazivam ono što sam razmjerno brzo i lako razumio – dobro je biti prosjak. Još sam krvario, ali sam već znao da je to dobro. Svijet imanja ležao je u ruševinama. Znao sam da, ako me pet godina puste na miru, neću sagraditi kuću da bih sve započeo iznova. Netko je s mene zgrebao imovinu. Otišla mi je i koža, ne smeta, sada se nastojim više ne prilijepiti ni uza što. Kao što sam se prilijepio za sapun. Biti prosjak je teško, ali dobro. Svijet postojanja više je od svijeta posjedovanja.
Sada, tu, u šumskoj kući, shvaćam i to što znači odbaciti svijest o grešnosti. Mračna briga. Neometenost grizodušjem. Shvatio sam da veliki sveci prinesu svoje grijehe i postaju kao mala djeca. Odreći se i grijeha i mračne brige i zabrinutosti. Ništa nije moje. Ja sâm sam najmanje svoj. Značaj uznemiren u trci za posjedovanjem, u brizi i strahu i u strategijama kako se skriti, smiri se. Razlije se milost. U svijetu posjedovanja čovjek i ne može biti svoj. Sav je obrana i napad i interes i pas čuvar u svojoj kući, i ako mu otmu kompote, urla kao što sam ja urlao u snijegu na ruševinama svoje kuće. Učinkovitog postojanja može biti tek nakon potpunog razračunavanja s posjedovanjem. Tu počinje zbilja.
Kardía ametanoétos, kaže apostol Pavao. Nespašeno srce. Nespašeno srce živi u sapunskoj brizi, mračno je i milost se ne može očitovati. Živi u turbi. Pomutnja nalik ludosti. U duši se pomutila Praslika Velikog Bića. Odjednom počinje vjerovati da je ona sapun i konzerva i kompot i krpa. Nije transparentna. Ne propušta kroza sebe sliku zbilje. To je crna imaginacija. Brige i brige. To je turba. Zavist, ljutnja, ljubomora, pohlepa, sakriti se, Božji gnjev, smočnica, ludo sakriti i spasiti ono što se ne može spasiti i podići kuću i lajati na vratima. Cijelu tu stvar treba srezati. Naravno, čovjek se lako oda tome. Nikada to ne bih bio u stanju izvesti nad sobom. Ali dogodilo se. Nisam religiozan, ali bez vjere je nemoguće razumjeti mračnu godinu. Ona je bez vjere katastrofa, besmislena strahota i idiotska slučajnost. Ne zadovoljava. Negativna je. Nije ni istinita. S vjerom odjednom postaje pozitivna i smislena. Više od toga. Zbilja. I samo sam se u njoj voljan smiriti.
4.
Može se pretpostaviti da se onaj tko posegne za postom i za samoćom ne želi samo zakrpati. Poželio sam atmosferu metanoje (obraćenja). Pritom uvijek postoji opasnost, a na nju me moj Meštar često upozoravao, da se pretjera. Ne dotaknuti ništa zabranjeno. “Tko bez mjere ždere nebeski kruh, ide ravno u pakao.” Znanje svatko može dobiti u mjeri sukladnoj stupnju svoga blaženstva. Stupanje blaženstva odgovara stupnju ozbiljenja, a stupanj ozbiljenja znači do kojega sam stupnja zbiljski. Samo ako sam posve zbiljski, tada sam se spasio (tada sam blažen).
O da, pokazati i pridobiti i zablistati, čak i govoriti istinu, ako to pristaje i ugađa, čak biti i dobar, po mogućnosti pred publikom, govoriti o tome s dovoljnom skromnošću da bi učinak bio što veći – taj duboki varalica stanuje u mome biću i ponaša se kao polip u najdubljoj rupi morske stijene, varalica, ta nečista veličajnost i nezdravo pretjerivanje u svakoj je riječi koju sam izgovorio ili napisao. Greška značaja. Nepouzdanost. Obećati, a ne održati. Izvući se iz sukoba. Zaobići ono što je neugodno. Ne biti postojan. Ali oprezno o svemu tome ništa ne znati. Prevelika je bila moć toga nestvarnog i pretjeranog, te maske i parade i razmetljivosti, toga lažova, protejski dobroga i spretnog, koji vrti i djeluje sjajnom tehnikom, da bi zavarao sve, što mu je skoro i uspijevalo te nije pobuđivao sumnju, možda samo kod najčišćih, a i kod njih samo ponekad. Naravno, tamo gde sam varalica, tamo me nema i ne mogu biti zbiljski. Maska, ništa, praznina, uzaludan, nepostojeći. Svaka grešna točka je mjesto upada infernalnih sila. Tu je čovjek neosoban. I zato pakao može razviti tu svoju moć. Patvoren, to je kao da ga nema. Varalica je karakteristično patvoren. Lažan i patvoren, ali sve to sjajno skriva, ono što je nečašno i nevrijedno i prljavo, u krajnjem komično. Koristi nevjerojatan aparat lupeštva da bi prevario. Sakriti se. Dobro se sakriti. Koristiti i iskoristiti cijelu psihologiju da bi se bolje sakrilo. Svako karakterološko znanje služi samo tome da bi čovjek bio još spretniji i brži u skrivanju, i tu se čovjek, da bi na vrijeme izbjegao razotkrivanje, uči prisebnosti duha, izoštruje mu se inteligencija. “Kada lažljivac govori istinu, gore je nego kada pravednik laže.” Taj mi je falš glas već jedva parao uši, i to samo onda kada sam bio sâm, u dijalogu samoće, i tražio uzrok koji nisam nalazio. A sad sam ga uhvatio za gušu. Varalica je tako sjajno naučio kako se treba izvući, gledati u stranu, ne primjećivati i nadasve se skrivati i pritom zadržavati privid svih časti, prihvatiti priznanje i navještati i navještati i mnogo govoriti o tome kako treba stajati iza nečega i suočiti se s time.
Mračna je godina propast varalice. Dobar je primjer tome taj da je cijena svakoga koraka prema naprijed – patnja. Nema gorega od patnje, kaže jedan svetac, ali nema veće sreće od sjećanja na patnju. Čovjek samo tako postaje zbiljskiji. Stupanj zbiljnosti, pak, odgovara stupnju blaženstva. Pio sam iz Božjeg gnjeva. Jobova godina. Mračna noć duše. Turba. Mračna imaginacija. Spaliti smeće. Mistična smrt. Vjerojatno je bilo jako duboko, ako je bio nužan takav zahvat. Kraj? Nema kraja. Još traje. Ali već mu poznajem skrovište. Molinos kaže: život proveden u suzdržavanju čudo je veće od svih svetaca.
Sve sam zavarao, pa tako i sebe, premda sam prilično sumnjičav, naročito prema sebi, i stoga podnošljiv psiholog. To je, međutim, izvan granica psihologije. U krajnjem psihologija ipak o tome ne zna ništa naročito. Ako kažem turba ili abhimana, ili mračna noć duše, samo zine. Premda su tada svi bili u tome. Mislili su da je to zbog bombi i zbog granata, i brzo su zaboravili. Brzo i konačno. Da se rasplačeš koliko konačno. Nisu shvaćali da mračna noć duše nastupa onda kada čovjek može postati smrtnikom. Njima je noć bila samo vanjska okolnost.
Mračna noć čovjeka dohvati onda kada Božja ruka posegne za njim, dotagne ga i izuzme. Dodir je strašan. Čovjek stenje i puše i škripi zubima i drhti i boji se i boji i boji i u ludoj pomutnji sve više tone. Nezaobilazan je to i neodgodiv korak u preobrazbi svake duše. Svaka duša koja ne podnosi stalno verglanje svoje astralne karme i hoće se probiti, mora to učiniti. To je metanoia. Preobrazba. Ozbiljenje. Samo ako sam posve zbiljski, tada sam blažen. Prvi korak je mračna noć duše. Psiholozi na to samo zinu. San Juan de la Cruz je točno opisuje.
U posljednjih sto godina zbog toga su koraka propali Hölderlin, Schumann, Baudelaire, Nietzsche, Gogolj, Van Gogh. Potonuli su u noći. Turba ih je progutala i poludjeli su. Ludilo danas više nije aktualno. Sat povijesti blaženstva je prošao. Strindberg je isto to ludilo proživio u prvom infernalnom razdoblju i iz mračne je noći izašao obogaćen. U našem vremenu on je prvi čovjek koji je tako postigao viši stupanj preobrazbe. Od toga je vremena sat povijesti blaženstva još više odmaknuo. Izgleda da je doživljaj mračne noći postao obvezan za sve. Metanoia je životna potreba i zapovijed. Stojimo u doba Antikrista. Ne umijemo izdržati ako od deset tisuća koža nismo zgulili barem pet. Duša je Tisućkožno vatreno dijete. Pyripais myriodermatikos. Bilo bi najbolje biti u stanju stalnog ljuštenja. Tako da se ujutro ne prepoznam i da do večeri opet budem nov, savršeno nov. Stalna metanoia. Metamorfoza i transfiguracija. Kad bih svakoga dana mogao skinuti po jednog varalicu, postojala bi nada da ću za tisuću godina biti gotov.
Prošlo je četrdeset sati. Vidio sam dobrovoljne isposnike koji su ze vrijeme posta postali čudesno bijeli. Nije im koža postala bjelja, ni kosa ni glas ni pokreti ni oči. Postali su prozirniji. Kretali su se sporije, gledali mirnije, glas im je postao čišći i tiši i udaljeniji i neposredniji. Gusto je meso postalo transparentnije. To zovem bijelim. Znatiželjno sam se pogledao u zrcalo, vidio sam crvenosmeđu kožu, prosjedu plavu kosu, plave oči. Nikakav trag patnje, i lice je stvarno bjelje. Želudac mi je miran. Ne osjećam da mi se snaga smanjila. Lebdeće ugodno stanje. Osjetljivost na vjetar što mi puše u lice i na lišće koje čujem kako šumi.
Béla Hamvas, Silentium, Kap prokletstva
prevela Jadranka Damjanov
Cahiers du Vertebrata 