Cahiers du Vertebrata

a human being is never what he is but the self he seeks

Month: January, 2016

Béla Hamvas, Jasmin i maslina

 

Prije sam vjerovao da je stvaranje djela moja zbiljska životna tema. Od godine prokletstva u to više ne vjerujem. Nema zasebnih djela. Postoji samo jedno djelo, spasenje, i onaj tko ne radi na tome, radi protiv. A taj koji radi protiv, doziva Antikrista. Od djela me je otrijeznila Jobova godina. Nije životna tema i zapravo nikad nije bila. Prava životna tema je transfiguracija. Jasmin i maslina. Dok sam svaki dan gledao granu trešnje, rajčicu, orah i kiselicu te dok sam kopao, sadio, plijevio, razmišljao sam kada ću biti gotov. Shvatio sam da ja to djelo ne mogu dovršiti. Postoji samo jedino djelo – djelo spasenja. Spasiti zemlju i trešnju i papriku i kosa i susjedova psa i susjeda. To je djelo. Jedino djelo. Jasmin i maslinu. Spasiti tako da drščući zurim u njih i da mi se vrti u glavi kad udišem njihov miris. Jer glazba ostaje. Jedina zbilja, Bog i opsjena, ostaju. Čarolija ostaje. Tu sam i tu živim u ovoj imaginaciji i moram postati prolazan da bih bio poput jasmina i masline. Jednom jesam da bih vječno bio. To da bih jednom bio, bio u tom mirisu i u toj glazbi, nedovršeno je djelo. Preobraziti se. Nikada nije gotovo. To je ono jednom. To je ono vječno. Opsjena i vizija. I to što ostaje. Vječno ostaje.

Stajalište zbilje bez mita je vedrina. Vedrina je čista praznina koja se ne može pomutiti. Prepoznajem je po tome što nema glazbu. Jer nema otpora. Transparentna je. Kroz sebe propusti sve. Kada duša stupi u zbilju, postane neuhvatljiva i neodrediva. Kad je posve izvan opsjene, odnosno kada se izvukla posve iz opsjene, provirila glavom i vidjela da tu nema ničega te da to ništa ona sama i tu je ona sama doma, jer to je zbilja, i tu više nema ni vizije, ni mita, ni glazbe, ni sudbine, ni zrcala. Tu obitavati jest poput vedrine. To je punoća postojanja. Može se i tako izreći: da sam samo utoliko izvoran, ukoliko sam vedar.

Kada izgubim vedrinu, moram se pomutiti. To je ono što Upanišade zovu abhimana. Pomutnja nalik ludilu. Bohme to zove turba. Mutna tmina. Imaginacija našeg slomljenog bića. Opsjena i mit i glazba.

Tko je i na koji način i na kojem stupnju izvoran? I što znači biti izvoran? Na efektivan način postojati. Ozbiljiti riječi. Ispuniti svakidašnju dužnost. Prepoznati zahtjev sata i ostvariti ga. Nova i velika mjera. Tko se i u kakvoj mjeri umio preobraziti i ozbiljiti se? Ne tako općenito. Zbiljski, u svakom satu, ne teoretski, nego konkretno, tu i sada i danas. Ne punim ustima govoriti o tome i objavljivati i pisati i besjediti. To je varanje. Ako čovjek to pitanje postavi, bilo kome, već ga je odmjerio. Tko je taj koji može sebe smatrati maksimalno oslobođenim te ne duguje ni svojem ni tuđem postojanju niti tetura u zbrci lažnih postojanja? Tko je taj koji se izvukao iz turbe? Svatko mora sebe ozbiljiti. Nema pogodbe. U toj transfiguraciji zrcalo je čarolija, a svijet, jasmin i maslina opsjena su. Treba biti izvoran. Svoje biće trebam ozbiljiti do kraja. A jer je jedina zbilja Bog, moram postati njemu sličan. Sve se drugo raspadne i nestane i rasprši se u prolaznosti pa kada čovjek umre, nosi sa sobom samo to što je izvorno, a ostalo ostaje u nepostojećem. Mogu prenijeti samo to što je čisto. Nešto što, kada ga taknem, zvuči. Što je prazno i ne može se pomutiti. Vedrina. Neuhvatljiva i neodrediva.

Ovu novu veliku mjeru pokušavam primijeniti na sebe. Život služi tomu da čovjek od njega napravi nešto veliko. Inače nema smisla. Vedrina je stvar naravi, a ne nagona. Nagon je zakržljala i sužena inteligencija, održava naše poživinčeno biće. Inteligencija, pak, gdje, kada i što treba lagati. Nagon je u potpunosti praktičan, primjeren zemaljskom životu, što je iza njega, uvijek je ja i njegove brige, hrana, sigurnost, dobar njuh. Narav nije praktična, nego marijanska osobina. Ne prilagođuje se. “Malo je toga potrebno, možda samo jedno.” Nagon kopa, trči, dašće, ubija, jede, probavlja, traži, njuši, napada, marljiv je u stvarima života. Narav sjedi do nogu Meštra i zaboravlja da treba skuhati ručak i da djeca plaču i da krava muče u štali i da treba pomesti i da je suđe neoprano i da u vrču nema vode, jer malo je stvari potrebno, možda samo jedna. Jasmin i maslina. Ne mogu skuhati varivo od njih i ne mogu ih skupiti za krmu. Nagon se buni, ali narav sjedi pod maslinom i zna da joj je samo to potrebno. To je prevaga povjerenja i vjere i mira i svjetlosti. To je idila. Nagon je stalna turba. Narav je kap blaženstva. Narav sjedi u duši, ona je anđeo, uvijek žena, djevojka, ima kožu jasminbijelu i dah joj je uljast.

[…]

Narav je onaj dio ljudske duše koji je s blaženstvom u stalnoj vezi. Narav nema mita i nema glazbe i nema zrcala. Ona je sama zrcalo. Izvine se iz sudbine. Po njoj mogu vidjeti tko je i u kojoj mjeri preobražen. U kome je nagon jak, taj je pometen i juri i uvijek je sit i mete i nosi vodu i žuri se. Živi u opsjeni poput drugih mračnih životinja i ne zna da je sve to suvišno. Samo je jedno potrebno. Onaj koji sjedi pod maslinom i zuri, taj se preobrazio. Ne boji se da će umrijeti od gladi. Nisam onda izvoran ako živim nagonom, nego ako živim naravlju. Nagon se uvijek brine, sutra, sutra. Što da jedemo, što da pijemo? Vrijeme naravi je trenutak. Cvate. Živi misterij, kada se izvrne van ono što je najunutarnjije. Jasmin i maslina. I prava budućnost niče samo iz potpune prisutnosti u trenutku. To vrijeme koje živim u nagonu raspadne se u ništa. Vrijeme koje provodim podno jasminova grma ostaje. Kao što ostane glazba i ostane mit i ostane čarolija.

Svakoj matematičkoj operaciji odgovara operacija postojanja. Operacija brojeva je operacija vađenja korijena, jer broj je prva čarolija, prvo zrcalo. Na mjestu gdje se zbilja i opsjena razdvajaju, gdje su se razlomile padom u grijeh, stoji broj. Diferenciranje odgovara onomu što zovu individualizacija. Uvijek sam sve osobniji, slojevitiji i nijansiraniji i složeniji. Integriranje je kada sam sve općenitiji i jednostavniji i zgusnutiji i jednoznačniji. Operacija preobraženja je u mathesisu zasad nepoznat, od diferenciranja i integriranja temeljnija je i elementarnija, možda je to što traže, ali još je nisu našli, nju – operaciju ozbiljenja. O njoj zna samo alkemija. Operacija spasa. To je kada simultano živim u duhu bez kvalitete i prazan sam i ništa i Ungrund i infinitezimalnost, ali istodobno i u opsjeni i u čaroliji, i pun i obilje sam. Nepoznata operacija je operacija preobražavanja. Kada promijenim svoje postojanje, postajem efektivan. Kada sam prisutan i kada to što živim ostaje. Zato ostaje mit i pjesništvo i slika i glazba. Pjev kosa. Stablo oraha. Jasmin i maslina.

 

Bela Hamvas, Jasmin i maslina

Advertisements

Pablo Casals began each day for more than seventy years by playing Bach.

 

Casals landed his first professional job at the Café Tost in Barcelona. Soon he began to devote one night each week to classical music, to which he was becoming increasingly attracted. […] During his stint at the café, an event occurred that would transform not only his own life but the entire course of music appreciation. During one of his father’s visits, they stopped in an old shop in search of scores to expand the repertoire for his classical nights. As Casals later recalled in a 1970 memoir, he “came upon a sheaf of pages crumbled and discolored with age” – the six unaccompanied cello suites by Bach, written around 1720 and completely forgotten – Casals’ music teachers hadn’t even heard of them. Casals was staggered by the “magic and mystery” of such rich writing for his instrument.

All I could do was stare at the pages and caress them. … I hurried home, clutching the suites as if they were the crown jewels. … I read and reread them. I was thirteen at the time, but for the following eighty years the wonder of my discovery has continued to grow on me. Those suites opened up a whole new world. I began playing them with indescribable excitement. They became my most cherished music. I studied and worked at them every day for the next twelve years.

Once Casals did begin to play the Suites in public he launched a full-scale reassessment of Bach. Although they had previously been dismissed as cold, academic exercises, Casals plumbed their depths and poured out radiant poetry.

( http://www.classicalnotes.net/columns/casals.html )

Sibelius Violin Concerto, Christian Ferras

 

J. Sibelius Violin Concerto op.47 in D minör
Christian Ferras, violin
Zubin Mehta, conductor

Poljski put, Martin Heidegger

heideggerwalkinghispath

Od kapije vrta proteže se on ka močvari. Stare lipe vrta zamka gledaju za njim preko zida, bilo da, u doba Uskrsa, između izniklih useva i probuđenih livada, jasno svetli, ili da u doba Božića pod snežnim nanosima iščezava iza najbližeg brežuljka. Od poljskog krsta savija on ka šumi. Na njenoj ivici pozdravlja jedan visoki hrast, pod kojim stoji grubo istesana klupa.

Na njoj je katkad ležalo ovo ili ono delo velikih mislilaca, koje je mlada smetenost pokušavala da odgonetne. Kada su zagonetke pritiskivale jedna drugu, a nisu nudile nikakav izlaz, pomagao je poljski put. Jer on tiho vodi nogu po zavojitoj stazi kroz širinu oskudne zemlje.

Uvek iznova ide ponekad mišljenje u istim delima ili u sopstvenim pokušajima stazom koju poljski put provlači kroz polje. On ostaje koraku onog koji misli tako blizak kao koraku seljaka koji u zoru ide na kosidbu.

Često sa godinama hrast odvodi na put ka spominjanju na ranu igru i prvo odabiranje. Kada je povremeno pod udarcem sekire usred šume padao hrast, otac je odmah kroz šikaru i preko sunčanih proplanaka tražio tako mu ukazanu građu za njegovu radionicu. Tu je on radio smotreno, u pauzama svoje službe uz toranjski časovnik i zvona, koji oboje svoj odnos s vremenom i prolaznošću održavaju.

Od hrastove kore, pak, rezali su dečaci svoje brodove koji su, opremljeni veslačkom klupom i krmom, plovili po potoku i školskom kladencu. Putovanja oko sveta u igri su lako dolazila do svog cilja i opet na obale natrag prispevala. Ono sanjalačko takvih putovanja ostalo je skrivenu u nekom tada jedva vidljivom sjaju koji je počivao na svim Stvarima. Njihovo carstvo ograničavali su oko i ruka majke. Bilo je kao da je njena neizgovorena briga čuvala svo biće. Ta putovanja igre još ništa nisu znala o stranstvovanjima na kojima izostaju sve obale. Međutim, tvrdoća i miris hrastovine počinjali su da razgovetnije govore o laganosti i istrajnosti sa kojima drvo raste. Sam hrast je govorio da se samo u takvom rastu zasniva ono što traje i rađa: da rasti znači: otvarati se u širinu neba i ujedno se koreniti u tamu zemlje: da sve uspelo uspeva samo kada je čovjek podjednako oboje: spreman na zahteve najvišeg neba i sklonjen u zaštitu noseće Zemlje.

Još uvek hrast govori to poljskom putu, koji svoju stazu pouzdano pored njega vodi. Ono što oko puta ima svoje biće, on prikuplja i svakome, ko po njemu ide, donosi Svoje. Iste njive i obronci livada prate poljski put u svako godišnje doba jednom stalno drugom bliskošću. Bilo da se Alpe preko šuma u večernji sumrak utapaju, bilo da se tamo, gdje se poljski put preko brežuljaka vije, ševa u letnje jutro penje, bilo da iz predela, gde rodno selo majke leži, istočni vetar ovamo beži, bilo da drvoseča s večeri snop pruća ognjištu donosi, ili da se tovar žita u kolima poljskim putem domu zanosi, bilo da deca prve jaglike na rubu livade beru, bilo da magla danima svoju sumornost i težinu preko polja vuče, uvek i odasvud stoji ovde oko poljskog puta pri-govor Istog:

Ono Jednostavno čuva zagonetku trajnog i velikog. Ono svraća ljudima neposredno, ali mu je ipak potrebno dugo rastenje. U neupadljivom uvek Istoga prikriva ono svoj blagoslov. Širina svih izraslih Stvari, koje oko poljskog puta prebivaju, daruje svet. U onom neizgovorenom njihovom jezika, kao što stari majstor zborenja i življenja Ekhart kaže, Bog je tek Bog.

Ali pri-govor poljskog puta govori samo dok postoje ljudi, koji, rođeni u njegovom vazduhu, mogu da ga čuju. Oni su poslušnici svoga porekla, ali nisu sluge naprava. Čovek uzalud pokušava da svojim planiranjem zemaljsku kuglu dovede u red ako nije uređen prema pri-govoru poljskog puta. Preti opasnost da današnji ljudi ostanu nagluvi za njegov govor. Njima u uši upada samo još buka aparatâ, koju oni smatraju skoro glasom Boga. Tako čovek postaje rastresen i bez puta. Onima koji su rastreseni ono Jednostavno izgleda jednolično. Jednolično izaziva dosadu. Oni kojima je dosadno nalaze samo još ono svejedno. Ono Jednostavno je uzmaklo. Njegova tiha snaga je usahla.

Svakako se brzo smanjuje broj onih koji još ono Jednostavno poznaju kao stečenu svojinu. Ali, oni kojih je malo biće svuda oni koji su postojani. Oni su kadri da jednom, iz blage moći poljskog puta, nadžive džinovske snage atomske energije koje je sebi napravilo ljudsko računanje i kojima je okovalo sopstveno činjenje.

Pri-govor poljskog puta budi jedno čulo koje voli čistinu i takođe još tugu na pogodnom mjestu preobraća u krajnju vedrinu. Ona se odupire razuzdanosti pukog izrađivanja, koje, samo po sebi terano, jedino ono ništavno podupire.

U vazduhu poljskog puta koji se menja promenom godišnjih doba uspeva znajuća vedrina, čije lice često izgleda setno. Ovo vedro znanje je “blagost” (das “Kuinzige”).* Niko ga ne stiče ko ga nema. Oni koji ga imaju, imaju ga od poljskog puta. Na njegovoj stazi sreću se zimska oluja i žetveni dan, sastaju se čilo buđenje proleća i spokojno umiranje jeseni, sagledaju jedna drugu igra mladosti i mudrost starosti. Ipak u jednoj jedinstvenoj skladnosti, čiji eho poljski put ćutke sa sobom tamo i ovamo nosi, jeste sve razvedreno.

Znajuća vedrina je kapija za večnost. Njena vrata se kreću na šarkama koje je jednom iz zagonetaka ljudskog opstanka vešti kovač iskovao.

Od močvare vraća se put natrag ovamo do kapije vrta. Preko poslednjeg brega dalje vodi njegova uska traka kroz blagu udolinu do gradskog zida. Blago ona svetli u sjaju zvezda. Iza zamka diže se toranj crkve Sv. Martina. Polako, gotovo oklevajući, izbija jedanaest sati u noći. Staro zvono, čiji su konopci često zažarili ruke dečaka, podrhtava pod udarcima satnog čekića, čije tmurno-šaljivo lice niko ne zaboravlja.

Sa poslednjim njegovim udarcem tišina postaje još tiša. Ona dopire do onih koji su kroz dva svetska rata pre vremena žrtvovani. Jednostavno je još jednostavnije postalo. Ono uvek Isto začuđuje i odrešuje. Pri-govor poljskog puta sada je potpuno jasan. Govori li duša? Govori li svet? Govori li Bog?

Sve govori o odricanju u onome Istom. Odricanje ne uzima ništa. Odricanje daje. Ono daje neiscrpnu snagu Jednostavnoga. Pri-govor odomaćuje u jednom dugom dolaženju.

————–

*U originalu rečenica glasi: Dieses heitere Wissen ist das “Kuinzige”. Reč das Kuinzige je termin jednog dijalekta koji pripada južnoj Švapskoj, etimološki odgovra reči keinnützig, “beskorisno”, “nekorisno”, čije je značenje kasnije prešlo u “nestašno”, “obešenjačko”, i danas konačno označava stanje slobodnog i radosnog spokojstva, u sebi skrivene ljupkosti; izraženih blagom ironijom i s dodirom melanholije: nasmešena seta, znanje koje se ne odaje uvijenom govoru.

Prevod Dušan Đorđević Mileusnić

Dodatak:

Mario Kopić – Nadolazeća riječ, Peščanik

Mario Kopić – Sučeljavanje s Heideggerom, Libreto

Marijan Cipra – Kao da nas samo još jedan Heidegger može spasiti?, Nagovor na filosofiju

Richard Strauss, Metamorphosen

Luka Bekavac, Drenje, ulomak II

Najjasniji su znak Martine nespremnosti za povratak u normalan život grčevi u želucu koji je obuzmu pri pomisli na put u Osijek. Drenje je iluzija, toga je sve svjesnija; koliko god njezin stav bio solipsistički, arogantan, klasno određen, možda jednostavno razmažen, za nju Drenje predstavlja kulisu, neku vrstu bijega, mazohističke fantazme, karikature ili pakla, disfunkcionalnog mjesta koje je mrtvo, ili svojom mrežom povlači sve na dno i u smrt, unatoč svemu što joj Marković ponekad govori, iako ni on, sasvim sigurno, Drenje ne smatra prostorom zbivanja koje bi se moglo protumačiti kao pozitivna, racionalna, planska gradnja prema određenom cilju: tu se zbiva nešto poput prirodne aktivnosti, sada je to jasno, koja je prema ljudskim interesima u najboljem slučaju indiferentna. Ta površinska, utvarna djelatnost Drenja, za koju poneki seljaci vjeruju da uistinu predstavlja prve znakove obnove i novog života, prije podsjeća na bakteriološki vulkan u njedrima leševa koji samima sebi mogu bajati da je to zapravo prvi znak njihova uskrsnuća, umjesto posljednjega trenutka prije konačnoga raspada, ali to Drenje – bivše mjesto, puno teško ostećenih ljudi, isključivo propalih egzistencija pred kojima zjapi još samo nekoliko godina ili desetljeća alkohola i besposlice, tučnjava i bolesti, a zatim brisanje s lica zemlje, na kojemu zapravo nikada nisu ni bili zapisani – takvo je Drenje prostor u kojemu i sama može pritisnuti pauzu, jer ovdje nitko ne mora, kao u gradu, simulirati normalnost, hiniti sreću i funkcionalnost, usustavljivati svoj život kao okvir jasno kanaliziranoga truda koji ima nekakvu svrhu, razumljivu drugima; svjesna je toga da će se u jednom trenutku vjerojatno ipak morati vratiti u Osijek i nastaviti postojati prema tuđim parametrima, uz cijenu koju to nosi sa sobom, ali čini joj se da bi se sada isplatilo još malo pričekati i vidjeti hoće li se konačno oporaviti, zauvijek se riješiti simptoma koji su se tijekom protekloga tjedna ponovno pojavili, ili je sve što joj se dogodilo uistinu neopozivo. Želi utvrditi je li ono što joj se zbiva sada, dok razmišlja o Markoviću i njegovim glasovima, cesti na brdu i protoku vremena, otklon od normalnosti, posljednja manifestacija bolesti kojoj se treba othrvati, još jedna taktika nesvjesnoga kojom skriva dokaze pod tepih, konfigurira situaciju tako da sva zastranjivanja u novom kontekstu prestaju izgledati sumnjivo, ili jednostavno prvi proplamsaj nečega što još uvijek nije posve vidljivo, ulazak u novu etapu rasta i razvoja u kojoj će sve to postati normalno. U tom slučaju ne bi bilo razloga za uzbunu: ovaj bi osjećaj mogla objasniti kao inicijalni šok otvaranja novih prostora u sebi, pronalaska sposobnosti koje se isprva doimaju stranima, rasipanja tmine iz koje izranja neka nova osoba, čije konture iz ove točke u vremenu još ne može jasno razumjeti.

Agostino Arrivabene, Il peso della porpora . 2014

Luka Bekavac, Drenje, ulomak

Kiša u Drenju pada često, ponekad danima, bez prestanka i varijacija u gustoći, intenzitetu, šumu, betonskom bljedilu koje izaziva u krajoliku, pretvarajući šume u napuštena socijalistička stambena naselja. Nastupaju prazni trenuci, dani bez posla: horizont se zatvara, prozor postaje četvrti zid, temperatura pada, zrak postaje sve teži. Kada promijeni položaj u krevetu, u kojem provodi najveći dio dana, Marta ima dojam da posteljina nije samo hladna nego i pomalo vlažna, ali zatim se toplina njezina tijela širi na tkaninu, ili – kako joj se čini – njezina koža upija hladnoću i vlagu, a temperature se opet izjednačuju u mlakoj, neugodnoj nerazlučiivosti. Sve je teže izmaći mislima o događajima prošloga proljeća koje, kao u polusnu, uspijevaju odagnati samo ostaci dana, polusvjesno komešanje i sudaranje banalnih informacija o Drenju, odaslanih iz različitih kutova, zbog neuskladivih ciljeva. Marta vidi Markovića, pomalo usporenog, nesigurnog, nespretnog, kako skamenjenog lica sjeda za volan svojega nevjerojatno zapuštenog auta, odlaže torbu s papirima na suvozačko sjedalo presvučeno prljavom imitacijom svijetlog krzna, te odlazi prema Osijeku kao na stratište. Smjer Osijek, smjer Drenje, do sada joj se činilo da funkcioniraju potpuno suprotno, jer je i sama krenula u Drenje kao na odsluženje zatvorske kazne, ali granice su se miješale, više nije bila sigurna u svoju orijentaciju. Marković je pogrešno postavio svoj cijeli svijet, to je bilo sasvim jasno, po stanju u kojem se nalazi, po muku kojim je bio obavijen njegov privatni život, ako ga je uopće imao, po goloj činjenici da je sada živio u Drenju: to je valjda bio krunski dokaz patološkoga brkanja profesionalne i privatne sfere. U isto vrijeme, prepoznavala je u sebi strašan pad entuzijazma za posao, rušenje svih mentalnih ograda koje je bila postavila oko sebe, shvativši kako će izgledati obavljanje posla u Drenju: koliko joj se god sve o čemu je govorio Marković doimalo bezumnim i uzaludnim, koliko se god osjećala distanciranom od svega što je ovdje navodno radila, misli o nastavku obrazovanja i znanstvene karijere, s kojima je došla ovamo, sada su joj se činile posve nejasnima, nevjerojatno dalekima i stranima, kao da su se ticale nekog drugog. Umor koji je rastao u njoj nije činio zbivanja u Drenju ništa smislenijima, ali pretvarao je odlazak u Zagreb ili Austriju, pa čak i povratak u Osijek, u nešto posve nedostižno. Međutim, iz takvih bi je trenutaka potpune predaje, poput trzaja buđenja iz more u kojoj vidi svoju sjenu iz budućnosti, vratila pomisao na Markovića kao na utjelovljenje svega pogrešnog: kao da je iz njega isijavalo nešto što mijenja oblik predmeta njihovih istraživanja, pridaje bioakustici potpuno neprimjeren značaj, a time možda i stvara fenomene koje bi se smjelo samo proučavati ili spriječiti. Nakon takvih bi misli dugo ostajala, poput Törlessa, nadvijena sama nad sebe, oprezno ispipavajući konture svoje psihe, uvjeravajući se u to da je to još uvijek ona, tješeći se poredbama i pogrdama:”… nismo socijolozi ili antropolozi, ne možemo utjecati na predmete, kontaminirati prostor svojim mislima, sigurno smo.”

Drenje il sogno

Agostino Arrivabene, Il sogno di asclepio 2015

S dolaskom večeri stvari konačno postaju lakše: mrak otvara vidike, barem na nekoliko sati, i lakše je zamisliti da kiša šušti po oknima u Osijeku ili Zagrebu, vratiti se u sadašnjost, makar i putem lažne zvučne kulise. Ali sati još uvijek prolaze polako, koncentracija se osipa zbog cjelodnevnog drijemanja pa se, kada konačno dođe vrijeme za odlazak na spavanje, sve ponovno zatvara i Marta ostaje okovana. Ne može zaspati jer je ionako cijeli dan ležala; nekoliko puta provjerava radi li joj uopće ručni sat, jer se čini da se kazaljke ne pomiču. Polako počinje glavobolja; opresivna skučenost sobe nestaje samo kada zatvori oči te, uz čvrstu koncentraciju, koja zatim kalkulirano postaje sve difuznijom, primijeni jednu od svojih dugogodišnjih tehnika uspavljivanja: polagano mentalno reducira svoju okolinu, poput službe za selidbe koja iznosi namještaj, komad po komad, ali zatim sa sobom odnosi i zidove, prostor, tlo na kojem stoji, otklanjajući na kraju i tijelo, odvajajući dio po dio bezbolnim skalpelom, sve dok je ne nestane, dok ne ostane samo zvuk, samo šum kiše koji će zatim pojačati, možda mu zatim dodati reverb i spustiti mu visinu za dvije oktave. Zvuk počinje generirati novi prostor, iz jednoličnog se šuma formira posve novi ambijent, oblikuje novo tijelo: Marta sada stoji uz vodopad u dnu gudure, stapajući se s plavozelenim tonovima pejzaža; kroz arkade stabala otvara se jasna, beskrajna panorama, travnjak iza kojega su planinski vrhovi. Polagano se spušta u čistu i svježu travu, uranja u dnju dlanove i obraze, i tim kontaktom počinje pretapanje s krajolikom: san joj širokim potezima briše svijest i Marta konačno tone kroz tlo. Ali nešto ne pristaje na prijelaz, negdje u tkanju toga oniričkog zastora postoji smetnja, čvor koji se ne da izravnati, izdajnički zvuk koji je veže za izmučeno tijelo izvaljeno na propalom krevetu u Drenju: nešto što je isprva zvučalo poput dalekog roga ili trube, zova nekoga udaljenog planinskog entiteta koji dopire do nje u nejednakim intervalima, sada se zgušnjava, transformira u kontinuirani pritisak na bunjić, mijenja timbar, visina tona raste, sve dok se ne kristalizira, dok signal ne postane reskim i jasnim poput astralne niti, svilene, tanke i oštre, neraskidive, blistave u tmini radničke sobe. Iz hučanja vodopada u daljini savršeno se izdvaja zujanje komaraca: kao nestankom struje, vodopad se isključuje, nakon slijeganja posljednjih pregršti pjenušave, hladne vode u dnu gudure pstaje još samo limeni zvuk kiše na krovu i nesigurno približavanje gladnoga tijela koje konačno slijeće negdje blizu usne školjke. Marta si udari snažan šamar, a zatim nastavi nepomično osluškivati, dok se žarenje širi od obraza prema uhu i vratu, sve dok ponovno ne začuje kako iz šuma kapi izranja cviljenje pile bestjelesnoga kukca. Ostaje ležati u sivoplavoj tmini, potpuno budna.

Béla Hamvas, Voćni sat

Belin rukopis: “Iskupljenje je jedino djelo”

1.

Naravi se i po tome razlikuju. Ima onih koji voće vole najviše ujutro, prije doručka, neki nakon ručka, neki za užinu ili za večeru. Moj voćni sat počinje pola sata poslije doručka. Zimi, u uobičajenim okolnostima, sastoji se od jabuke, ako mi dobro ide – s orahom, ako ide još bolje – i s medom. Ljeti, što upravo zri, od trešanja do mušmula. Vrijeme velikog obilja je kraj lipnja, nekoliko zakasnjelih, već crnih trešanja, skupa sa šumskim jagodama, višnjama, ribizlima, ogrozdom, malinama, marelicama, breskvama i ranim kruškama. Devet. Takav je blagdan još i kolovoz, kada je na programu mojeg voćnog sata ringlo šljiva, jabuka, kruška, breskva, kupina, grožđe, dinja i badem. Pola sata nakon doručka idem u vrt i ogledam se. Nekoliko zrna, pola grozda, samo da povećam bogatstvo, ponekad berem i po koju poput krvi crvenu slatku rajčicu, možda veliku mesnatu papriku. Dogodi se da odista tako jedem cijeli sat, ne žurim se, sjedim, zurim i o nečemu razmišljam.

Često se sjetim Novalisa koji kaže da na divljem stablu miriše cvijet, a na pitomome plod. Da, često ponekad stiha Wordswortha. Ili Keatsa. Jučer sam čitao Rudolfa Pannwitza. Kaže da to što tijelo drži jest to što drži tijelo. Misao točno namijenjena voćnom satu. S grožđem i jabukom i bademom prilično se dobro utemeljim. Ja njih zasitim i oni mene zasite. Solidna baza.

Danas ujutro mislim da biti zreo znači biti udvostručeno mlad. Izvornik je jednostavniji i ljepši. Reife ist doppelte Jugend. Svaka zrela voćka to dokazuje. Evo, na primjer, breskva. Ima žuto meso, jedna joj je strana crvenoljubičasta, druga narančasta. Izazovna je i poželjna. Sazreti znači biti udvostručeno mlad. I biti zreo najveća je stvar, kaže Shakespeare, ripeness is all. Ništa nije mlađe od takve koketne okruglosti. U međuvremenu već odavno ližem muškatno grožđe i uz to grickam badem, a u travi je kraj mene crvena jabuka i dvije čudesno lijepe šljive.

Voće? Stablo ispuni što je cvijetom obećalo. Ozbiljilo se. Do posljednje kapi. Voćni je sat meni hijeatski čin. Dok upijam čiste esencije, mislim da se spiritualista grozim još više nego materijalista. Užas je živjeti bez tijela. Ali groza je živjeti u pokvarenom tijelu. Ako tijelo drži voće, voće drži tijelo. To je dobro. I mislim na to kakve sve slaboumne pojmove imamo o zdravlju. Vjerujemo da smo zdravi ako smo dobro ugojeni. To je samo debela životinja. Naše pravo zdravlje mnogo je više u našim abnormalnostima nego u našem animalnom zdravlju. Nije pametan onaj tko nije malo lud i nije zdrav onaj tko nije malo bolestan. Mislim, tamo gdje je čovjek bolestan, tamo je njegova strast. U bolesti postojanje gori na višoj temperaturi. To je ono što zovu vrućica. To je zanos. Prisutnost duha. Jer, kako Böhme kaže, tamo gdje je duh najdublje duh, tamo je zanos. Verzückung ist das Wesen des Geistes. Duh nije hladan i nije pamet i nije trezvenost i nije inteligencija, čak nije ni razum. Tamo gdje je duh duboko i istinski i izvorno duh, tamo je nesvjesnost. Onda sam posve izvan sebe. To je jezik. Tu nesvjesnost crvenoobrazno i ugojeno životinjsko zdravlje ne poznaje. Živi u marvinskoj trezvenosti. Takvo zdravlje, hvala, ne želim.

Prava misao za voćni sat, razbijam glavu o novoj formulaciji zdravlja dok zagrizam krušku. Odmah počinjem graditi način života od čistih, manje čistih i nečistih jela. Posve čista i stoga hijeratička jela jesu: kruh (pšenica, raž), gris, riža, med, mlijeko, vino, maslac, ulje; od voća ponajprije jabuka, grožđe, orah, trešnja, naranča, limun, onda salata, luk, rajčica, paprika.

Već su manje čisti krumpir, repa, kukuruz, tikva, krastavac, jaje, riba, mak, šećer, sir, pivo. Nečista su jela svakovrsno meso, grah, grašak, mast, rakija.

Sada, ljeti, odista je lako. Moja glavna hrana jesu: rajčice, paprika, luk u ulju i kruh. A onda prežgana juha. O, da sam pjesnik, svoju bih najljepšu pjesmu posvetio prežganoj juhi. U ulju neznatno poprženo bijelo brašno, kim, izvorska voda i sol. Ako udrobim kruh i nakon toga pojedem dvije jabuke, zdrav sam. Ali napisao bih odu i riži i mlijeku. S kompotom od jabuka i s bademima. Čaj pravim od stolisnika i metvice. Uz to treba jesti na ulju prženi kruh s češnjakom. Ali ni kruh s maslacem i medom nije loš. Zimi je mnogo teže. Treba jesti grah, meso, repu i krumpir. Ali na voćnom satu uvijek ima jabuka. Bilo bi dobro od svih naroda skupiti mitove o jabuci, od rajske jabuke do Parisove jabuke i do Trnoružičine jabuke. Jednom mi je netko u snu dao kušati vodu života. Bila je svjetlocrvena, rijetka, pjenušava, kiselkasta i neznatno slana okusa. Kao da su u času morske vode ulili sok od jabuka.

Mislim da prije ili poslije treba raščistiti pojam zdravlja, a to trebaju ne liječnici, nego pjesnici i mislioci. Na medicinsku znanost u tom smislu ne možemo računati. To što na klinikama drže da je zdravo, ima miris karbola. Što bi bilo da poljubiš lijepu ženu, a da joj iz usta izlazi sublimat? Zdravlje nije sterilno. Zdravlje ima miris voća, poput muškatnoga grožđa, crnoga hamburgera, muškat otonela. Najviše na to mirišu jabuke, bilo kanadske reinette, belle-fleur, calville ili jonatan.

Znanost o sakralnom životu počinje s konačnom izgradnjom hijerarhije hrane. Trebali bi nam Mojsije i Hermes Trismegistos i Manu i Orfej da ozakone tu hijerarhiju. Kaže se da je Henok upoznao čovječanstvo s novim jelima. Dok nam je prehrana loša, ne možemo računati da će nam se život srediti. A dok je naš osobni život neuredan, ne možemo računati na nestanak velikih nevolja svijeta. Zabrane su uzaludne. Načela su još uzaludnija. Ne mogu se jesti tripice i istodobno čisto živjeti.

Mislim da je najvažnija rehabilitacija tijela. Svi znaju što je užas bestjelesnosti. Ali ne poznajem čovjeka, čak ni ženu, koji u svojem tjelesnom biću ne bi imali lošu savjest. Odriče se hrane ili ždere. Možda oboje zajedno. Čisto i mirno jesti, onako kao što se, na primjer, čitaju velike knjige. Jesti tako da se uživa u stanju milosti. Neprestani voćni sat. Voće je najtjelesnije tijelo. Otjelovljuje se misterij cvijeta. Zato kaže Novalis da na divljem stablu miriše cvijet, a na pitomome plod. To je otjelovljenje. Sazreti. Reife ist doppelte Jugend. Ripeness is all. Corpus. Soma. Narod. Eklezija. Ozbiljenje obećanja i mogućnosti i nadarenosti i sposobnosti i osobina i osobnosti.

2.

Prije nekoliko godina čitao sam dnevnik staroga Tolstoja i njegova me strast trebala potresti i potresla me, strast kojom se borio taj veliki starac, taj stari sveti luđak, bezumno se borio za nešto o čemu ni sam nije znao što je. Isprva nisam znao o čemu je riječ. Čitao sam i zbunjeno sam pazio. Onda sam shvatio da je taj čovjek u sebi zasadio misao autentičnog postojanja i sada ne zna kako da ga uzgoji, kako da učini da procvate i kako da rodi plod. S mislima je sve u redu. I s njihovim razumijevanjem također. Tolsto je bio veoma inteligentan čovjek. Čak je i objavljivanje u redu. Bio je velik umjetnik. Nevolje počinju kada treba živjeti ravnajući se po njima. Tu započinje samoozbiljenje.

Stari je Tolstoj htio ozbiljiti jedino vjerodostojno postojanje, ali mi se čini da je o tome imao samo nejasnu spoznaju. Zato je bio koliko svetac, toliko i luđak. To je drama čovjeka koji u sebi uskladištava misli strahotne snage, a da se ne može nadati da će ih ispuniti. Položaj stabla je lakši. Ostaje u okviru svojih mogućnosti i sazrijeva plod. Stablo ne čita Govor na gori. Pokaže se nakon određenog vremena da čovjek uzalud uskladištava bilo što ako to ne ozbilji. Beskorisna i besplodna zapamćena masa. Čovjeku je samo na teret. Fermentira i povremeno izbijaju infernalne krize.

Otkad sam čitao Tolstojev dnevnik, stavio sam u središte svojega života ozbiljenje vjerodostojnog postojanja. Kako ga treba ozbiljiti da ono što ispravno mislim, uspijem i ispuniti. Svoje postojanje moram učiniti djelotvornim. To što sam do sada postigao malo je vrijedno samilosti. Ali ne popuštam.

Autentično postojojanje nije u djelu. Tijekom mnogih godina imao sam prilike iskusiti nečuvene prednosti djela, bilo da je napisano ili naslikano ili skladano ili bilo kako ostvareno. Eksperimentirao sam s više odredaba, a jedna je bila da je djelo svjedočenje. Tko stvara djelo, svjedoči. Kao što Böhme kaže o Henoku da je des Reiches Mund, usta Božjeg carstva. Svjedok. Čovjek neka je svjedok onoga svijeta u kojem živi. Gdje odista živi. U njemu živi i za njega svjedoči. Ma koliko to htio, ne umijem drukčije reći.

Mjesto djela, kaže također Böhme, zapravo nije društvo i nije zemlja i nije čovječanstvo. U hijerarhiji djelo ima mjesto točno u sredini između Neba i Zemlje, u Raju. To je svjetsko mjesto djela. To je temeljno stajalište svakog djela. Urstand, kako piše Böhme. Sva velika djela, bez iznimke, imaju elizejski zahtjev, hoće ostati vječna u Raju i svjedočiti za Elizej. To je u svakome djelu ono transcendentno.

Kada se od svih djela stvorilo u meni elektromagnetsko središte, doživio sam, također, praktične prednosti djela. Tu umnu i misaonu i imaginativnu i doživljajnu masu, koja se u meni tijekom vremena skupila, djelo je sredilo u svakoj novoj koncepciji, dakle konačno formiralo i saželo i očistilo. Zrcalo i svjedok. Svako je djelo ozbiljenje zanosa duha.

Ali, konačno, morao sam prosvjedovati protiv nametničkoga načina života na račun vlastitih sposobnosti. Jer djelo je užitak. I kod drugih je užitak najvišega reda. Prigovorio bih: dok plivam u privatnim slastima, ostavljam sve ostalo da propada. To je jedno od najopasnijih iskušenja. Ili upravo jest najopasnije. Zabluda na putu spasenja. Čovjek ne može biti dovoljno oprezan. Ukoliko je užitak veći, utoliko treba više paziti. Iskušenje umjetnosti jest onesviještenost stvaranjem. Filozofije, ljubavi, spavanja, jedenja, istraživanja, moći, rada. Svi hoće živjeti svoj izvorni život, a to znači da bi svi htjeli živjeti autentično. Još nisam sreo nikoga tko bi bio iznimka. Ali užitak nije u izvornosti. Užitak je na posve drugom mjestu. Od toga se čovjek može razboljeti. Strpljivost i nadarenost i znanje i savjest i hrabrost i… Naučiti da samo izvorno i samo izvorno. Ne dati se prevariti od užitka. Gotovo se bojati užitka. To je bio trenutak kada sam shvatio da postoji samo jedno djelo, a to je spasenje.

Stari se Tolstoj otrijeznio. Nije se više dao prevariti od užitka. Znao je: autentičan život, pravi život je na posve drugom mjestu. I ako i tu ima užitka, onda je on posve drukčiji. Ozbiljiti se. Ne u djelu, koje je veliko, veliko, jako veliko, i još i od toga veće. Paziti da cijela stvar ne bude rezultat privatnih slasti. Svjetsko mjesto djela jest između Neba i Zemlje. Sjećanje na Rajski vrt i predujam Novog Jeruzalema. Zato je atmosfera svakog djela transcendentna. Ali tu je riječ o nečemu posve drugom. Ozbiljiti se. Djelotvorno postojati. Ozbiljiti misli o vjerodostojnom postojanju.

To je bio trenutak kada sam u svojoj nedvojbeno pretjeranoj strasti htio odgurnuti djelo. Ne trebam ga. Sjedio sam pod lozom i jeo. Treba odustati jednom za svagda od te nezdrave ludosti djela. Mogao sam birati što da budem – svetac ili danguba. Svetac stoga što su mi zahtjevi i očekivanja u odnosu na sebe vrlo visoki i izbirljivi. Ne zadovoljavam se malim. Danguba stoga što konačno nisam religiozan. Meni je potrebno sve. I samo je jedan čovjek koji je u stanju mirno prisvojiti sve, a to je danguba. Bez programa i načela. Kao što Kung-Ce kaže, ne primati se poziva da bi se imalo vremena baviti se važnim stvarima.

Poslije sam vidio da je suvišno odreći se djela. Može i ostati ako hoće, samo se treba otrijezniti od onesviještenosti njime. I naglasak ne staviti na djelo, nego na korak dalje. Djelotvorno postojati. Autentično živjeti. Ozbiljiti se. Realizirati vjerodostojno postojanje. Postoji samo jedno djelo, a to je spasenje. Mogu biti bilo svetac, bilo danguba. Svejedno. Nije važno. Važno je da odista živim. Da ne dopustim da se u meni ugasi izvornost, ili barem zahtjev za izvornošću, i da je iz sebe zračim s najvećom mogućom napetošću. Jer, ako postoji čovjek, samo jedan, samo jedan jedini, svima ostalima je lakše. Ako postoji Tolstoj, svima je lakše. Ako postoji Henok, gotovo je posve lako.

3.

Novost u mojem načinu života je sljedeća: sva pitanja ostaviti neriješenim. Dakle, ne zatvoriti mišljenje, nego upravo otvoriti sva vrata. Ne svezati u čvor, nego rasplesti sve čvorove. Pitanja ne riješiti, nego ih naći što više i što opasnija i, po mogućnosti, najoštrije ih postaviti. Ne zatvoriti se prema rješenjima djelatnosti duha, nego otvaranjem svih prozora i vrata pustiti duhu slobodan ulaz i osigurati propuh. Nikakav čvrsti odgovor i tvrdnja. Nikakva čvrsta pogodba i ustanovljenost. Nikakvo načelo. Nikakvo uvjerenje. Neka dođe zrak i neka me prožme, i neka peče sunce. Jedini način da sazrim. Rješenja, ako su dobra, uvijek me ushićuju. Ali neka nitko od mene ne traži da i ja riješim nešto. Ništa mi nije tako daleko kao stvaranje sustava. I ništa me više ne zabavlja nego tzv. pogled na svijet. Potrebno mi je da svakoga trenutka slobodno raspolažem sobom i da zadržavam sebi pravo da radim što hoću. Paradoks. Paradoks je pokušaj da se bude istinitiji od istinitog. Paradoks je apsurd. Ali ja se sjajno osjećam u tom paradoksu. Jer meni je apsurd stalna otvorenost za mogućnost čuda. Čudo je zusnuta zbilja. Čak nije nie ozbiljenje. Više od toga – ispunjenje. Time što sva vrata i sve prozore ostavljam otvorenima dan i noć, sebe činim dostupnim generirajućoj moći duha. Pustite unutra sunce. Alles stehet im Wunder. Duša je dijete Desettisućkožne Vatre, i deset se tisuća koža mora oljuštiti da bi bilo ono samo, da posve sazri, da se ozbilji i da mu tijelo bude kao u Henoka – živa vatra i svjetlost. Jer tijelo je zgusnuti duh.

To što danas, u doba Antikrista, najteže podnosim, jest savršeni zaborav i nijekanje sakralnosti tijela. Kako ljudi jedan drugoga danas guraju i udaraju i tiskaju te kako ljude batinaju i muče. Najveći Antikristov grijeh je neoprostivo svetogrđe. Nestalo je čudo – čin sakralnog dodira ženskog tijela. Ne znaju da je tijelo zgusnuti duh. Ili, pak, i te kako znaju? I upravo zbog toga? I ne slute što znači nekoga dodirnuti. Mislim da je primordijalni akt tjelesnog dodira dodirnuti žensko tijelo. Čudo je biti dvoje. Kada dodirnem ženu, dodirujem vlastitu dubinu, dio unutar mojeg rebra, onaj dio iz kojega je stvorena žena. To je čudo biti dvoje. Ce miracle d’être deux. To je čarolija. To je zanos. O, užas bestjelesnosti! Ako netko kaže čisti duh, huli. Kakav se mirakul ozbiljio u voću. Što znači pomilovati žensku ruku ili obuhvatiti struk ili joj poljubiti čelo? Baader kaže, kad zagrlim ženu i privinem je uza se, stavljam je na njeno prvotno mjesto, među svoja rebra, odakle su je izvadili. Antikrist je užas impersonalnosti. Neoslovljiva, u sebe zatvorena i sleđena duša, koju uzalud zoveš i uzalud je dodiruješ i uzalud je grliš, ne odgovara. Izgubila je riječ. Nema jezika. Ne umije zboriti. Dakle, postala je nepostojeća. I tijelo je izgubilo svoju hijeratičnost i već ga mogu kinjiti i mučiti i udarati i guliti i pržiti kao što to i čine. Mislim da još ne jedu ljudsko meso samo zato što nije ukusno. Ali uskoro će i njega jesti, ne zato što su gladni ili jer je dobro, nego zbog mahnitosti. Više neće znati kako da budu još opakiji i međusobno će se proždirati. Samo zbog toga da bi bili još ogavniji.

Ništa ne bi bilo lažnije nego pred svim tim zatvoriti oči. Takvim povlačenjem čovjek čini upitnim vjerodostojnost svojeg postojanja. Treba izdržati u tom užasu i treba održavati jedino pravilno ponašanje te prema izvornosti otvoriti sva vrata i sve prozore i prakticirati izvornost. Posve davno, od Adama i Jereda, čovječanstvo su vodili patrijarsi. Od Henoka, vođe su bili proroci, sve do Ivana Krstitelja. Danas, od Krista nadalje, autentičan način života jest biti učenik. Biti patrijarh ili prorok više nije aktualno. Moramo biti učenici otkada poznajemo potpunu objavu. Treba svjedočiti. Nikad više nego sada, pri kraju apokalipse.

Filozofija tisućama godina razmišlja o odnosu fainomenona i noumenona. Opažajna očiglednost i nevidljiva bit. Ali nema biti bez očiglednosti i nema fainomenona bez noumenona. Jer očiglednost je zgusnuta bit, kao što je tijelo zgusnuti duh. Ovo ovdje kako mi živimo, kao što kažu svi pouzdani mislioci, prilično je loš i pohaban oblik izvornoga života. Ali svi znamo o izvornom tijelu. Osobito žene. Njima se to blaženo tijelo, taj mirakul, to pravo tijelo, ozbilji u ljubavi, u velikim trenucima oslovljavanja, odnosno u intenzivnim dodirima. Corpus. Soma. Marijansko tijelo. Autentično tijelo. Kada postoji to što se vidi i kada se vidi to što postoji. Ozbiljilo se, odnosno spasilo, odnosno postalo je božansko. Jer Bog je jedina zbilja, the divine is only real. Luđaci misle da spasiti se znači odbaciti tijelo. Nitko se ne može spasiti bez svojeg tijela. Ozbiljiti se jest upravo to. Preobraziti se. To je metanoia. U sebi i na sebi primjenjujem postupak spasenja, tu, na voćnom satu, u travi, ispod jabuke. Čudna je to alkemija. Preobraziti se. Sve se više ozbiljiti i sebe učiniti dostupnim svjetlosti time što jedem jabuke, grožđe i orahe. Zreti. Ripeness is all. Svoje biće baciti u vreli kotao, taj apokaliptični svijet danas, i u kotlu se kuhati i izdržati i postajati sve osobniji i sve oslovljiviji i osjetljiviji te svjedočiti za autentično postojanje.

4.

Tu, na voćnom satu, odista imam vremena, jer idila je onda kada čovjek ima vremena. Danguba. Neradnik. Čak i ne jede, samo kriomice kuša. Bez poziva, da bi čovjek imao vremena baviti se važnim stvarima. I zato tu, na voćnom satu, sjedim u travi i mogu sebi postaviti pitanje: koje je bilo veliko iskustvo ove godine?

Odmah znam i odgovor. Veliko iskustvo ove posljednje godine bilo je da sam na sebi usred djelatnosti doživio oslobađajući rad duha, u svoj svojoj prvotnoj i potpunoj složenosti. Taj je rad bio prisutan gotovo neprestano i u svakom trenutku. Bio je prisutan kao djelotvorna pomoć, kao vanjska promisao, kao briga o mojoj zemaljskoj egzistenciji. Ali bio ej prisutan i kao putokaz, upozorenje, kao privlačnost, dublja i duševna pomoć, osobito u poticanju misli, kao održavanje osjetljivosti moje inteligencije da bih razumio upozorenja i upute. Kao pomoć u tome da knjige dobijem u pravim trenucima, kao neprestano održavanje svjetlosti naravi, kao humor i vedrina, ali iznad svega bio je prisutan kao volja i izdržljivost i samoprijegor i prisutnost duha, da ne bih propustio i, ako sam ipak propustio, bio je prisutan kao mudrost i uvid – evo, propustio sam, od sada pa nadalje više ću paziti, nastojat ću ispraviti grijehe i poroke i propuste. Bio je prisutan kao strast za ozbiljenjem i ozbiljenošću, svjesno i budno, kao djelatnost spasenja na ljudskoj duši. To je bilo to veliko iskustvo.

Ne želim pobuditi nesporazume. Ta oslobađajuća i ozbiljujuća djelatnost duha koju sam doživio i iskusio, nije bila ni mistika ni joga, odnosno nije bio neki stupanj autosoterije (samospasa). U tome ne bi bilo ničega čudnovatog. Postupak samospasa poznajem i već sam ga prije stavio u ladicu. Ne priznajem osobna djela. Jedino priznajem zajedničko djelo, spasenje. Nisam želio raditi na vlastitom blaženstvu, odnosno nisam stvarno želio spašavati vlastitu kožu, danas, u ovom kasnom stoljeću apokalipse, spasiti sebe, a sve druge ostaviti u vodi do grla. Jeftino životno rješenje. Nema jeftinijeg. Na istom temelju mogao sam započeti i skupljati imetak. Nisam zato tu da spasim vlastito blaženstvo. U tom smislu za sebe se malo brinem. Ali za ostale, za ostale nesretnike. I za nevjerojatno mnogo toga da se napravi. I inače znam da, ako čovjek sebe spašava, iscuri i postane pusta taština, jalov i prazan, joga i vježbanje gube se u ništa, kao sve magije, i na kraju čovjek ostane nedodirnut. Ne vrijedi čovjeku da se trudi oko sebe. Sebe ne umije spasiti. Truditi se mogu samo oko drugih, ili oko životinja, ili oko biljaka, samo to utječe na mene jer mi se samo to vraća.

Ne autosoterija. Gnadenwahl, kako kaže Böhme. Da prevedem doslovce, samo bi dalo povoda za nesporazume. Gnadenwahl  je to što sam maloprije opisao. Oslobađajuća djelatnost duha. Očigledno čin milosti i očigledno je posve osoban. U toj stvari nitko me ne bi mogao zamijeniti. Ako bi to ipak učinio, ništa ne bi vidio od onoga što sam ja iskusio i iskušavam. U znanju svatko može imati udjela samo na temelju svojega stupnja blaženstva. Nitko ne može znati više nego koliko se ozbiljio. Gnadenwahl, što sam tek sada, na kraju, razumio, u Böhmea nije samospas, nego se osobno i slobodno otvoriti prema spasilačkoj djelatnosti duha. Čovjek sebe učini oslovljivim za Promisao. Ništa drugo nego stalna pripravnost i prisutnost duha da bi razumio i primao te da bi razumio i shvatio i da bi bio poslušan i vidio i slijedio i prilagodio se, i sve to savršeno slobodno. To je u svemu najvažnije. Svakako je riječ o Promisli. Ali i više od toga. Promisao je očinska briga. Gnadenwahl, recimo tako, milostivi je čin Pneume. Ne za moju osobu i izuzetno. Upravo je u tome veličina Böhmeove koncepcije. Sve je pitanje otvorenosti (slobode). Prilagođenost i strast, i vjera i vjernost. Svi koji žele mogu je postići. U trenutku u kojem hoće. Samo treba htjeti, ali treba odista htjeti. Čak nisam ni očekivao. Odmah se pojavila. Nikad me ni za trenutak nije napustila. Kad nije bila prisutna, ja sam bio taj koji sam se okrenuo. Jedva je prošlo nekoliko tjedana, postala mi je uvjetom za život. Kad bih je izgubio, žurno sam morao tražiti uzrok, jer ništa nije užasnije nego nju izgubiti. Doživljaj milostive (spasonosne) djelatnosti duha u svojoj prvotnoj zapletenosti bio je u tome da se moja samooprijedjeljenost usredotočila na jedan jedini akt – paziti na to što kaže, i jedini je smisao moje slobode bio da joj odmah poslušam glas.

Gnadenwahl je mnogo više neprestana drama nego glatki i rastopljeni način života. Nema nijednog trenutka bez napora i bez bitke, bez neprijatelja, bez sukoba, bez ubacivanja snaga, bez prisutnosti duha. Toliko je složena i nijansirana i toliko je nezamislivo trenutna i aktualna i sadašnjost i neponovljiva i jedina i jedinstvena da ako sam propustio, zauvijek sam propustio, ostala je rupa jer sam morao ići dalje, neprestano ići.

U znanju svatko može sudjelovati samo prema stupnju svojeg blaženstva. Postoji slučaj kada se stubama čovjek uspne više, a znanje stekne tek poslije. To je slučaj mnogih svetaca.  I Nietzscheov. Postoji i drugi slučaj: da čovjek najprije stekne znanje, a tek se onda uspinje. To je bio Pascalov ili Tolstojev slučaj. To je bio i moj. Već sam odavno znao što slijedi, ali još nisam bio tamo. Još ga nisam ozbiljio. To je i slučaj varanja djelom, govoriti punim ustima o nečemu što se još nije ni doživljelo. Pokušavam živjeti bez varanja. Postoji samo jedino djelo.

Tijekom ove godine proces blaženstva proživio sam tako da sam znanje stekao najčešće u istom trenutku kada sam koraknuo dalje. To je drama Gnadenwahla. Naravno, ne u svim slučajevima. Bilo je zastoja, kada sam već stupio više, a bez orijentacije, nisam znao kako mi je i, malodušan, plašio sam se. Onda je došla svjetlost i razumio sam. Ponekad sam unaprijed slutio sljedeće korake, ali onda sam imao poteškoća u ozbiljenju. Bio sam nejak i kukavica i nespretan i nevjeran i lijen. Najčešće sam išao i istodobno vidio. Kao da je u potpunom mraku noći netko išao ispred mene i pružio mi ruku, ali ja ruku nikad nisam uspio dodirnuti. Ne izgubiti je. Ne zaostati. Sada ću je dosegnuti. Već hvatam i onda – opet je ispred mene. Znao sam da je ispred mene i da pruža ruku i vodi, ali ga nisam mogao dodirnuti. Više me privlačio nego vodio. Ali privlačenje je bilo tako jako i sigurno da se moglo opipati.

Slika nije dovoljno egzaktna. Nije bila noć. Jer sa svakim uspješnim korakom nije samo mjesto na kojem sam bio postajalo svjetlije. I ja sam postajao svjetliji, i to u mjeri kako sam veliko korak učinio i koliko je i mjesto postajalo svjetlije. To je metanoia. Preobrazba. Kad sam učinio značajniji korak ozbiljenja, i svjetlost je postala veća. Sjećam da posve malog broja takvih slučajeva. Rezultat koji sam postigao bio je također vrlo skroman. Ali dobio sam na prostoru. Postupak sam uvježbao. Na voćnim sam satovima gotovo svakoga dana radio bilancu i onda bih ustao i radio dalje na zadaći dana, prskati i saditi i kopati i plijeviti, jer preobrazba nije djelo koje se može dovršiti.

                                                                          Buba, jesen 1949.

Bela Hamvas, Silentium

Prevela Jadranka Damjanov

Blue Labyrinths

An online magazine focusing on books, philosophy, critical theory and a collection of interesting ideas. Don't get lost.

A little tea, a little chat

notgettingenough's book reviews

Discordō

I disagree.

heteroglossia

poetics and poststructuralism

fragilekeys

"It’s always with another key that you unlock the house—inside: the snowdrifts of what’s never spoken." —Paul Celan

Symblogia

Blog za rasprave o filozofiji, znanosti i kulturi

History of Our World

Life, Death and Basinski.

Intuit.

FineArt Photography & FoodStyling by Luna Jovanovic

nagovor na filosofiju

sabiranje putokaza, od 2005. (3. izdanje)

Teatarski osvrti

regionalni magazin izvedenih umjetnosti

John Tottenham

Failed Visionary

Diálogos

From διά (dia, “through, inter”) + λόγος (logos, “speech, oration, discourse”).

5 minutes of sleep, less

..the picture diary from/of/by l.k.j. Lil..

Izrječiti se iz Stvari - poezija

a human being is never what he is but the self he seeks

roškofrenija

a human being is never what he is but the self he seeks

Sve ostalo su priče

a human being is never what he is but the self he seeks

six glasses of water

I could afford to be good, kind, generous, loyal and so forth, since I was free of envy. Envy was the one thing I was never a victim of.