Antonio Faraò, I Could Have Done More

Keith Jarrett, Paris Concert – October 17 1988

Identitet je čudna stvar, Nikica Petrak

»Identitet« je čudna stvar. U jednom trenutku dogode se stvari koje potvrđuju sve tvoje »iskanje«, daju ti čvrsto tlo pod nogama i točno osjećaš tko si i što si. To traje časak; sljedeće sekunde već to nemaš, izgubio si to; pipaš, plutaš, ispituješ, tražiš. Potom, u nekom nepredviđenom stjecaju okolnosti, opet doživljavaš svoje sitno biće kao nešto čvrsto postojeće, istovjetno samo sebi i neporecivo, ali to više nije onaj identitet od nekada ili od malo prije, nego nešto posve drugo. Gle, između ta dva tvoja spoznata identiteta postoji, međutim, opet neka duboka veza, neki zajednički organski nazivnik. Tko će se tu snaći, osim nagonski? Kad se to dogodi, čovjek se u svojoj novoj fazi i novoj zmijskoj košuljici osjeća kao sam svoj mentalni klon. Poznaje sam sebe i ne pozna se više. U jednom davnom razgovoru otkrio mi je to moj Berti Goldstein. Vrlo jednostavno je rekao: kad čovjek ispliva iz svojih nekih kriza, pojavi se kao on, onaj stari, ali s onim starim nema više veze. Čovjek uopće živi tako, da mora neprestano otpiliti neki svoj bitni dio kako bi preživio: pojavljuje se kao sam svoj mentalni klon. Povjerovao sam mu, iz vlastitog iskustva.

Sve sam uvjereniji kako se tzv. »životna mudrost« sastoji u dobroj sintezi vlastitih grubih i nespojivih proturječnosti, u kojoj svakoj od njih treba dati njezino pravo a da ne ošteti svoju protivštinu, s njezinim jednako zakonitim zahtjevima. To, doduše, jest vožnja kajakom po divljim vodama, ali — c’est la vie. »Tko se boji da će ispasti na zavoju, neka se ne sanjka!«, rekao mi je 1972. (nakon Karađorđeva), onako usput, prof. Ivo Frangeš, i ja sam to sebi zapamtio. Hrabrost pokrenuti se, Wagnis — bez toga se ujutro ne može ustati, ne mogu se kupiti šibice niti se može voditi ljubav, ni zapisivati poezija. Nema Erosa koji čeka. Sve mislim kako je Kairos, zapravo, njegov u istom trenutku rođeni brat blizanac.

Zapisci nasumce

Putešestvije

Mountains should be climbed with as little effort as possible and without desire. The reality of your own nature should determine the speed. If you become restless, speed up. If you become winded, slow down. You climb the mountain in an equilibrium between restlessness and exhaustion. Then, when you’re no longer thinking ahead, each footstep isn’t just a means to an end but a unique event in itself. This leaf has jagged edges. This rock looks loose. From this place the snow is less visible, even though closer. These are things you should notice anyway. To live only for some future goal is shallow. It’s the sides of the mountain which sustain life, not the top. Here’s where things grow.

But of course, without the top you can’t have any sides. It’s the top that defines the sides. So on we go—we have a long way—no hurry—just one step after the next—with a little Chautauqua for entertainment. Mental reflection is so much more interesting than TV it’s a shame more people don’t switch over to it. They probably think what they hear is unimportant but it never is.

Uz planine se treba penjati s najmanjim mogućim naporom i bez želje. Stvarnost više prirode morala bi odrediti brzinu. Ako postanete nemirni, ubrzajte korak. Ako ostanete bez daha, usporite. Uz planinu se penjete u ravnoteži između nemira i zamora. Zatim, kad više ne mislite unaprijed, svaki vaš korak nije samo sredstvo prema nekom cilju nego jedinstven događaj za sebe. Ovaj list ima nazubljene rubove. Ovaj kamen izgleda klimavo. S ovoga mjesta snijeg je manje vidljiv, iako je bliže. To su stvari koje morate svakako primjećivati. Živjeti samo za neki budući cilj je plitko. Strane planine podržavaju život, ne podržava ih vrhunac. Ovdje nešto raste.

Ali naravno, bez vrhunca nema ni strana. Vrhunac definira strane. I tako idemo dalje … pred nama je dug put … bez žurbe … samo korak za korakom … sa malo chautauque za zabavu … Razmišljanje je toliko zanimljivije od televizije da je prava sramota što se više ljudi njime ne bavi. Vjerojatno misle da je nevažno ono što čuju, ali nije tako.

Robert Pirsig