Identitet je čudna stvar, Nikica Petrak

by Vertebrata

»Identitet« je čudna stvar. U jednom trenutku dogode se stvari koje potvrđuju sve tvoje »iskanje«, daju ti čvrsto tlo pod nogama i točno osjećaš tko si i što si. To traje časak; sljedeće sekunde već to nemaš, izgubio si to; pipaš, plutaš, ispituješ, tražiš. Potom, u nekom nepredviđenom stjecaju okolnosti, opet doživljavaš svoje sitno biće kao nešto čvrsto postojeće, istovjetno samo sebi i neporecivo, ali to više nije onaj identitet od nekada ili od malo prije, nego nešto posve drugo. Gle, između ta dva tvoja spoznata identiteta postoji, međutim, opet neka duboka veza, neki zajednički organski nazivnik. Tko će se tu snaći, osim nagonski? Kad se to dogodi, čovjek se u svojoj novoj fazi i novoj zmijskoj košuljici osjeća kao sam svoj mentalni klon. Poznaje sam sebe i ne pozna se više. U jednom davnom razgovoru otkrio mi je to moj Berti Goldstein. Vrlo jednostavno je rekao: kad čovjek ispliva iz svojih nekih kriza, pojavi se kao on, onaj stari, ali s onim starim nema više veze. Čovjek uopće živi tako, da mora neprestano otpiliti neki svoj bitni dio kako bi preživio: pojavljuje se kao sam svoj mentalni klon. Povjerovao sam mu, iz vlastitog iskustva.

Sve sam uvjereniji kako se tzv. »životna mudrost« sastoji u dobroj sintezi vlastitih grubih i nespojivih proturječnosti, u kojoj svakoj od njih treba dati njezino pravo a da ne ošteti svoju protivštinu, s njezinim jednako zakonitim zahtjevima. To, doduše, jest vožnja kajakom po divljim vodama, ali — c’est la vie. »Tko se boji da će ispasti na zavoju, neka se ne sanjka!«, rekao mi je 1972. (nakon Karađorđeva), onako usput, prof. Ivo Frangeš, i ja sam to sebi zapamtio. Hrabrost pokrenuti se, Wagnis — bez toga se ujutro ne može ustati, ne mogu se kupiti šibice niti se može voditi ljubav, ni zapisivati poezija. Nema Erosa koji čeka. Sve mislim kako je Kairos, zapravo, njegov u istom trenutku rođeni brat blizanac.

Zapisci nasumce

Advertisements