3.2.

by Vertebrata

Prošlo je već vrijeme kad mi je bilo nužno imati jasnih želja, kad mi je bilo nužno imati cilj. Imati cilj, dakle postojati. Što veći, to bolji.  Mogao sam preživjeti dan ako sam dovoljno jako želio, recimo – postati drugi. S vremeneom se iskristaliziralo  kako je to bio strah ili nesigurnost da ću u budućnosti pokleknuti. (Sad mogu izdržati ali što ako ne budem više mogao izdržati, što onda?… )

Sad je situacija malo pristojnija. Više ne želim svojim djelom pečatiti svoje bivstvo. Ne želim uvjetovati da bih napokon nešto bio. Naravno, um nikada nije niti pristajao na bilo što osim potpune prisutnosti, ali tijelo bi me s vremenom izdavalo.  Ali tek, nakon toliko meditiranja se nešto i promijenilo. Shvatio sam kako je tijelo ipak za pedalj bliže življenju u trenutku: ovome sada. Za taj pedalj što sam se približio, nisam više morao pisati onako kako sam pisao – sustavno podižući građevinu od riječi . Manje sam morao afirmirati se da bih bio. Još jedan dio sebe sam prihvaćajući ga – umirio. Vratio u nevidljivo.

Od Descartesove uvjetne maksime  sad mi je važniji Ortega y Gasset : Yo soy yo y mi circunstancia  (Ja sam ja i moja okolnost).  Više imati cilj nije nužno da bi se bilo. Sad mi je puno važnije ispuniti dan. Umjetnost u šalici kave. Prihvatiti svoje mjesto. Moje mjesto. Odživjeti ga. Ne dopustiti da me želje olako definiraju kroz ono što nemam, što nisam, gdje nisam.

Samo, kad se dogodila ta promjena? Gdje je ta točka evolucije ličnosti? Ili da se bolje izrazim: kojim rijekama ja to ovakav tekuć sad plivam?

Advertisements