Luka Bekavac, Drenje, ulomak

by Vertebrata

Kiša u Drenju pada često, ponekad danima, bez prestanka i varijacija u gustoći, intenzitetu, šumu, betonskom bljedilu koje izaziva u krajoliku, pretvarajući šume u napuštena socijalistička stambena naselja. Nastupaju prazni trenuci, dani bez posla: horizont se zatvara, prozor postaje četvrti zid, temperatura pada, zrak postaje sve teži. Kada promijeni položaj u krevetu, u kojem provodi najveći dio dana, Marta ima dojam da posteljina nije samo hladna nego i pomalo vlažna, ali zatim se toplina njezina tijela širi na tkaninu, ili – kako joj se čini – njezina koža upija hladnoću i vlagu, a temperature se opet izjednačuju u mlakoj, neugodnoj nerazlučiivosti. Sve je teže izmaći mislima o događajima prošloga proljeća koje, kao u polusnu, uspijevaju odagnati samo ostaci dana, polusvjesno komešanje i sudaranje banalnih informacija o Drenju, odaslanih iz različitih kutova, zbog neuskladivih ciljeva. Marta vidi Markovića, pomalo usporenog, nesigurnog, nespretnog, kako skamenjenog lica sjeda za volan svojega nevjerojatno zapuštenog auta, odlaže torbu s papirima na suvozačko sjedalo presvučeno prljavom imitacijom svijetlog krzna, te odlazi prema Osijeku kao na stratište. Smjer Osijek, smjer Drenje, do sada joj se činilo da funkcioniraju potpuno suprotno, jer je i sama krenula u Drenje kao na odsluženje zatvorske kazne, ali granice su se miješale, više nije bila sigurna u svoju orijentaciju. Marković je pogrešno postavio svoj cijeli svijet, to je bilo sasvim jasno, po stanju u kojem se nalazi, po muku kojim je bio obavijen njegov privatni život, ako ga je uopće imao, po goloj činjenici da je sada živio u Drenju: to je valjda bio krunski dokaz patološkoga brkanja profesionalne i privatne sfere. U isto vrijeme, prepoznavala je u sebi strašan pad entuzijazma za posao, rušenje svih mentalnih ograda koje je bila postavila oko sebe, shvativši kako će izgledati obavljanje posla u Drenju: koliko joj se god sve o čemu je govorio Marković doimalo bezumnim i uzaludnim, koliko se god osjećala distanciranom od svega što je ovdje navodno radila, misli o nastavku obrazovanja i znanstvene karijere, s kojima je došla ovamo, sada su joj se činile posve nejasnima, nevjerojatno dalekima i stranima, kao da su se ticale nekog drugog. Umor koji je rastao u njoj nije činio zbivanja u Drenju ništa smislenijima, ali pretvarao je odlazak u Zagreb ili Austriju, pa čak i povratak u Osijek, u nešto posve nedostižno. Međutim, iz takvih bi je trenutaka potpune predaje, poput trzaja buđenja iz more u kojoj vidi svoju sjenu iz budućnosti, vratila pomisao na Markovića kao na utjelovljenje svega pogrešnog: kao da je iz njega isijavalo nešto što mijenja oblik predmeta njihovih istraživanja, pridaje bioakustici potpuno neprimjeren značaj, a time možda i stvara fenomene koje bi se smjelo samo proučavati ili spriječiti. Nakon takvih bi misli dugo ostajala, poput Törlessa, nadvijena sama nad sebe, oprezno ispipavajući konture svoje psihe, uvjeravajući se u to da je to još uvijek ona, tješeći se poredbama i pogrdama:”… nismo socijolozi ili antropolozi, ne možemo utjecati na predmete, kontaminirati prostor svojim mislima, sigurno smo.”

Drenje il sogno

Agostino Arrivabene, Il sogno di asclepio 2015

S dolaskom večeri stvari konačno postaju lakše: mrak otvara vidike, barem na nekoliko sati, i lakše je zamisliti da kiša šušti po oknima u Osijeku ili Zagrebu, vratiti se u sadašnjost, makar i putem lažne zvučne kulise. Ali sati još uvijek prolaze polako, koncentracija se osipa zbog cjelodnevnog drijemanja pa se, kada konačno dođe vrijeme za odlazak na spavanje, sve ponovno zatvara i Marta ostaje okovana. Ne može zaspati jer je ionako cijeli dan ležala; nekoliko puta provjerava radi li joj uopće ručni sat, jer se čini da se kazaljke ne pomiču. Polako počinje glavobolja; opresivna skučenost sobe nestaje samo kada zatvori oči te, uz čvrstu koncentraciju, koja zatim kalkulirano postaje sve difuznijom, primijeni jednu od svojih dugogodišnjih tehnika uspavljivanja: polagano mentalno reducira svoju okolinu, poput službe za selidbe koja iznosi namještaj, komad po komad, ali zatim sa sobom odnosi i zidove, prostor, tlo na kojem stoji, otklanjajući na kraju i tijelo, odvajajući dio po dio bezbolnim skalpelom, sve dok je ne nestane, dok ne ostane samo zvuk, samo šum kiše koji će zatim pojačati, možda mu zatim dodati reverb i spustiti mu visinu za dvije oktave. Zvuk počinje generirati novi prostor, iz jednoličnog se šuma formira posve novi ambijent, oblikuje novo tijelo: Marta sada stoji uz vodopad u dnu gudure, stapajući se s plavozelenim tonovima pejzaža; kroz arkade stabala otvara se jasna, beskrajna panorama, travnjak iza kojega su planinski vrhovi. Polagano se spušta u čistu i svježu travu, uranja u dnju dlanove i obraze, i tim kontaktom počinje pretapanje s krajolikom: san joj širokim potezima briše svijest i Marta konačno tone kroz tlo. Ali nešto ne pristaje na prijelaz, negdje u tkanju toga oniričkog zastora postoji smetnja, čvor koji se ne da izravnati, izdajnički zvuk koji je veže za izmučeno tijelo izvaljeno na propalom krevetu u Drenju: nešto što je isprva zvučalo poput dalekog roga ili trube, zova nekoga udaljenog planinskog entiteta koji dopire do nje u nejednakim intervalima, sada se zgušnjava, transformira u kontinuirani pritisak na bunjić, mijenja timbar, visina tona raste, sve dok se ne kristalizira, dok signal ne postane reskim i jasnim poput astralne niti, svilene, tanke i oštre, neraskidive, blistave u tmini radničke sobe. Iz hučanja vodopada u daljini savršeno se izdvaja zujanje komaraca: kao nestankom struje, vodopad se isključuje, nakon slijeganja posljednjih pregršti pjenušave, hladne vode u dnu gudure pstaje još samo limeni zvuk kiše na krovu i nesigurno približavanje gladnoga tijela koje konačno slijeće negdje blizu usne školjke. Marta si udari snažan šamar, a zatim nastavi nepomično osluškivati, dok se žarenje širi od obraza prema uhu i vratu, sve dok ponovno ne začuje kako iz šuma kapi izranja cviljenje pile bestjelesnoga kukca. Ostaje ležati u sivoplavoj tmini, potpuno budna.

Advertisements