Luka Bekavac, Drenje, ulomak II

by Vertebrata

Najjasniji su znak Martine nespremnosti za povratak u normalan život grčevi u želucu koji je obuzmu pri pomisli na put u Osijek. Drenje je iluzija, toga je sve svjesnija; koliko god njezin stav bio solipsistički, arogantan, klasno određen, možda jednostavno razmažen, za nju Drenje predstavlja kulisu, neku vrstu bijega, mazohističke fantazme, karikature ili pakla, disfunkcionalnog mjesta koje je mrtvo, ili svojom mrežom povlači sve na dno i u smrt, unatoč svemu što joj Marković ponekad govori, iako ni on, sasvim sigurno, Drenje ne smatra prostorom zbivanja koje bi se moglo protumačiti kao pozitivna, racionalna, planska gradnja prema određenom cilju: tu se zbiva nešto poput prirodne aktivnosti, sada je to jasno, koja je prema ljudskim interesima u najboljem slučaju indiferentna. Ta površinska, utvarna djelatnost Drenja, za koju poneki seljaci vjeruju da uistinu predstavlja prve znakove obnove i novog života, prije podsjeća na bakteriološki vulkan u njedrima leševa koji samima sebi mogu bajati da je to zapravo prvi znak njihova uskrsnuća, umjesto posljednjega trenutka prije konačnoga raspada, ali to Drenje – bivše mjesto, puno teško ostećenih ljudi, isključivo propalih egzistencija pred kojima zjapi još samo nekoliko godina ili desetljeća alkohola i besposlice, tučnjava i bolesti, a zatim brisanje s lica zemlje, na kojemu zapravo nikada nisu ni bili zapisani – takvo je Drenje prostor u kojemu i sama može pritisnuti pauzu, jer ovdje nitko ne mora, kao u gradu, simulirati normalnost, hiniti sreću i funkcionalnost, usustavljivati svoj život kao okvir jasno kanaliziranoga truda koji ima nekakvu svrhu, razumljivu drugima; svjesna je toga da će se u jednom trenutku vjerojatno ipak morati vratiti u Osijek i nastaviti postojati prema tuđim parametrima, uz cijenu koju to nosi sa sobom, ali čini joj se da bi se sada isplatilo još malo pričekati i vidjeti hoće li se konačno oporaviti, zauvijek se riješiti simptoma koji su se tijekom protekloga tjedna ponovno pojavili, ili je sve što joj se dogodilo uistinu neopozivo. Želi utvrditi je li ono što joj se zbiva sada, dok razmišlja o Markoviću i njegovim glasovima, cesti na brdu i protoku vremena, otklon od normalnosti, posljednja manifestacija bolesti kojoj se treba othrvati, još jedna taktika nesvjesnoga kojom skriva dokaze pod tepih, konfigurira situaciju tako da sva zastranjivanja u novom kontekstu prestaju izgledati sumnjivo, ili jednostavno prvi proplamsaj nečega što još uvijek nije posve vidljivo, ulazak u novu etapu rasta i razvoja u kojoj će sve to postati normalno. U tom slučaju ne bi bilo razloga za uzbunu: ovaj bi osjećaj mogla objasniti kao inicijalni šok otvaranja novih prostora u sebi, pronalaska sposobnosti koje se isprva doimaju stranima, rasipanja tmine iz koje izranja neka nova osoba, čije konture iz ove točke u vremenu još ne može jasno razumjeti.

Agostino Arrivabene, Il peso della porpora . 2014

Advertisements