Béla Hamvas, Voćni sat

by Vertebrata

Belin rukopis: “Iskupljenje je jedino djelo”

1.

Naravi se i po tome razlikuju. Ima onih koji voće vole najviše ujutro, prije doručka, neki nakon ručka, neki za užinu ili za večeru. Moj voćni sat počinje pola sata poslije doručka. Zimi, u uobičajenim okolnostima, sastoji se od jabuke, ako mi dobro ide – s orahom, ako ide još bolje – i s medom. Ljeti, što upravo zri, od trešanja do mušmula. Vrijeme velikog obilja je kraj lipnja, nekoliko zakasnjelih, već crnih trešanja, skupa sa šumskim jagodama, višnjama, ribizlima, ogrozdom, malinama, marelicama, breskvama i ranim kruškama. Devet. Takav je blagdan još i kolovoz, kada je na programu mojeg voćnog sata ringlo šljiva, jabuka, kruška, breskva, kupina, grožđe, dinja i badem. Pola sata nakon doručka idem u vrt i ogledam se. Nekoliko zrna, pola grozda, samo da povećam bogatstvo, ponekad berem i po koju poput krvi crvenu slatku rajčicu, možda veliku mesnatu papriku. Dogodi se da odista tako jedem cijeli sat, ne žurim se, sjedim, zurim i o nečemu razmišljam.

Često se sjetim Novalisa koji kaže da na divljem stablu miriše cvijet, a na pitomome plod. Da, često ponekad stiha Wordswortha. Ili Keatsa. Jučer sam čitao Rudolfa Pannwitza. Kaže da to što tijelo drži jest to što drži tijelo. Misao točno namijenjena voćnom satu. S grožđem i jabukom i bademom prilično se dobro utemeljim. Ja njih zasitim i oni mene zasite. Solidna baza.

Danas ujutro mislim da biti zreo znači biti udvostručeno mlad. Izvornik je jednostavniji i ljepši. Reife ist doppelte Jugend. Svaka zrela voćka to dokazuje. Evo, na primjer, breskva. Ima žuto meso, jedna joj je strana crvenoljubičasta, druga narančasta. Izazovna je i poželjna. Sazreti znači biti udvostručeno mlad. I biti zreo najveća je stvar, kaže Shakespeare, ripeness is all. Ništa nije mlađe od takve koketne okruglosti. U međuvremenu već odavno ližem muškatno grožđe i uz to grickam badem, a u travi je kraj mene crvena jabuka i dvije čudesno lijepe šljive.

Voće? Stablo ispuni što je cvijetom obećalo. Ozbiljilo se. Do posljednje kapi. Voćni je sat meni hijeatski čin. Dok upijam čiste esencije, mislim da se spiritualista grozim još više nego materijalista. Užas je živjeti bez tijela. Ali groza je živjeti u pokvarenom tijelu. Ako tijelo drži voće, voće drži tijelo. To je dobro. I mislim na to kakve sve slaboumne pojmove imamo o zdravlju. Vjerujemo da smo zdravi ako smo dobro ugojeni. To je samo debela životinja. Naše pravo zdravlje mnogo je više u našim abnormalnostima nego u našem animalnom zdravlju. Nije pametan onaj tko nije malo lud i nije zdrav onaj tko nije malo bolestan. Mislim, tamo gdje je čovjek bolestan, tamo je njegova strast. U bolesti postojanje gori na višoj temperaturi. To je ono što zovu vrućica. To je zanos. Prisutnost duha. Jer, kako Böhme kaže, tamo gdje je duh najdublje duh, tamo je zanos. Verzückung ist das Wesen des Geistes. Duh nije hladan i nije pamet i nije trezvenost i nije inteligencija, čak nije ni razum. Tamo gdje je duh duboko i istinski i izvorno duh, tamo je nesvjesnost. Onda sam posve izvan sebe. To je jezik. Tu nesvjesnost crvenoobrazno i ugojeno životinjsko zdravlje ne poznaje. Živi u marvinskoj trezvenosti. Takvo zdravlje, hvala, ne želim.

Prava misao za voćni sat, razbijam glavu o novoj formulaciji zdravlja dok zagrizam krušku. Odmah počinjem graditi način života od čistih, manje čistih i nečistih jela. Posve čista i stoga hijeratička jela jesu: kruh (pšenica, raž), gris, riža, med, mlijeko, vino, maslac, ulje; od voća ponajprije jabuka, grožđe, orah, trešnja, naranča, limun, onda salata, luk, rajčica, paprika.

Već su manje čisti krumpir, repa, kukuruz, tikva, krastavac, jaje, riba, mak, šećer, sir, pivo. Nečista su jela svakovrsno meso, grah, grašak, mast, rakija.

Sada, ljeti, odista je lako. Moja glavna hrana jesu: rajčice, paprika, luk u ulju i kruh. A onda prežgana juha. O, da sam pjesnik, svoju bih najljepšu pjesmu posvetio prežganoj juhi. U ulju neznatno poprženo bijelo brašno, kim, izvorska voda i sol. Ako udrobim kruh i nakon toga pojedem dvije jabuke, zdrav sam. Ali napisao bih odu i riži i mlijeku. S kompotom od jabuka i s bademima. Čaj pravim od stolisnika i metvice. Uz to treba jesti na ulju prženi kruh s češnjakom. Ali ni kruh s maslacem i medom nije loš. Zimi je mnogo teže. Treba jesti grah, meso, repu i krumpir. Ali na voćnom satu uvijek ima jabuka. Bilo bi dobro od svih naroda skupiti mitove o jabuci, od rajske jabuke do Parisove jabuke i do Trnoružičine jabuke. Jednom mi je netko u snu dao kušati vodu života. Bila je svjetlocrvena, rijetka, pjenušava, kiselkasta i neznatno slana okusa. Kao da su u času morske vode ulili sok od jabuka.

Mislim da prije ili poslije treba raščistiti pojam zdravlja, a to trebaju ne liječnici, nego pjesnici i mislioci. Na medicinsku znanost u tom smislu ne možemo računati. To što na klinikama drže da je zdravo, ima miris karbola. Što bi bilo da poljubiš lijepu ženu, a da joj iz usta izlazi sublimat? Zdravlje nije sterilno. Zdravlje ima miris voća, poput muškatnoga grožđa, crnoga hamburgera, muškat otonela. Najviše na to mirišu jabuke, bilo kanadske reinette, belle-fleur, calville ili jonatan.

Znanost o sakralnom životu počinje s konačnom izgradnjom hijerarhije hrane. Trebali bi nam Mojsije i Hermes Trismegistos i Manu i Orfej da ozakone tu hijerarhiju. Kaže se da je Henok upoznao čovječanstvo s novim jelima. Dok nam je prehrana loša, ne možemo računati da će nam se život srediti. A dok je naš osobni život neuredan, ne možemo računati na nestanak velikih nevolja svijeta. Zabrane su uzaludne. Načela su još uzaludnija. Ne mogu se jesti tripice i istodobno čisto živjeti.

Mislim da je najvažnija rehabilitacija tijela. Svi znaju što je užas bestjelesnosti. Ali ne poznajem čovjeka, čak ni ženu, koji u svojem tjelesnom biću ne bi imali lošu savjest. Odriče se hrane ili ždere. Možda oboje zajedno. Čisto i mirno jesti, onako kao što se, na primjer, čitaju velike knjige. Jesti tako da se uživa u stanju milosti. Neprestani voćni sat. Voće je najtjelesnije tijelo. Otjelovljuje se misterij cvijeta. Zato kaže Novalis da na divljem stablu miriše cvijet, a na pitomome plod. To je otjelovljenje. Sazreti. Reife ist doppelte Jugend. Ripeness is all. Corpus. Soma. Narod. Eklezija. Ozbiljenje obećanja i mogućnosti i nadarenosti i sposobnosti i osobina i osobnosti.

2.

Prije nekoliko godina čitao sam dnevnik staroga Tolstoja i njegova me strast trebala potresti i potresla me, strast kojom se borio taj veliki starac, taj stari sveti luđak, bezumno se borio za nešto o čemu ni sam nije znao što je. Isprva nisam znao o čemu je riječ. Čitao sam i zbunjeno sam pazio. Onda sam shvatio da je taj čovjek u sebi zasadio misao autentičnog postojanja i sada ne zna kako da ga uzgoji, kako da učini da procvate i kako da rodi plod. S mislima je sve u redu. I s njihovim razumijevanjem također. Tolsto je bio veoma inteligentan čovjek. Čak je i objavljivanje u redu. Bio je velik umjetnik. Nevolje počinju kada treba živjeti ravnajući se po njima. Tu započinje samoozbiljenje.

Stari je Tolstoj htio ozbiljiti jedino vjerodostojno postojanje, ali mi se čini da je o tome imao samo nejasnu spoznaju. Zato je bio koliko svetac, toliko i luđak. To je drama čovjeka koji u sebi uskladištava misli strahotne snage, a da se ne može nadati da će ih ispuniti. Položaj stabla je lakši. Ostaje u okviru svojih mogućnosti i sazrijeva plod. Stablo ne čita Govor na gori. Pokaže se nakon određenog vremena da čovjek uzalud uskladištava bilo što ako to ne ozbilji. Beskorisna i besplodna zapamćena masa. Čovjeku je samo na teret. Fermentira i povremeno izbijaju infernalne krize.

Otkad sam čitao Tolstojev dnevnik, stavio sam u središte svojega života ozbiljenje vjerodostojnog postojanja. Kako ga treba ozbiljiti da ono što ispravno mislim, uspijem i ispuniti. Svoje postojanje moram učiniti djelotvornim. To što sam do sada postigao malo je vrijedno samilosti. Ali ne popuštam.

Autentično postojojanje nije u djelu. Tijekom mnogih godina imao sam prilike iskusiti nečuvene prednosti djela, bilo da je napisano ili naslikano ili skladano ili bilo kako ostvareno. Eksperimentirao sam s više odredaba, a jedna je bila da je djelo svjedočenje. Tko stvara djelo, svjedoči. Kao što Böhme kaže o Henoku da je des Reiches Mund, usta Božjeg carstva. Svjedok. Čovjek neka je svjedok onoga svijeta u kojem živi. Gdje odista živi. U njemu živi i za njega svjedoči. Ma koliko to htio, ne umijem drukčije reći.

Mjesto djela, kaže također Böhme, zapravo nije društvo i nije zemlja i nije čovječanstvo. U hijerarhiji djelo ima mjesto točno u sredini između Neba i Zemlje, u Raju. To je svjetsko mjesto djela. To je temeljno stajalište svakog djela. Urstand, kako piše Böhme. Sva velika djela, bez iznimke, imaju elizejski zahtjev, hoće ostati vječna u Raju i svjedočiti za Elizej. To je u svakome djelu ono transcendentno.

Kada se od svih djela stvorilo u meni elektromagnetsko središte, doživio sam, također, praktične prednosti djela. Tu umnu i misaonu i imaginativnu i doživljajnu masu, koja se u meni tijekom vremena skupila, djelo je sredilo u svakoj novoj koncepciji, dakle konačno formiralo i saželo i očistilo. Zrcalo i svjedok. Svako je djelo ozbiljenje zanosa duha.

Ali, konačno, morao sam prosvjedovati protiv nametničkoga načina života na račun vlastitih sposobnosti. Jer djelo je užitak. I kod drugih je užitak najvišega reda. Prigovorio bih: dok plivam u privatnim slastima, ostavljam sve ostalo da propada. To je jedno od najopasnijih iskušenja. Ili upravo jest najopasnije. Zabluda na putu spasenja. Čovjek ne može biti dovoljno oprezan. Ukoliko je užitak veći, utoliko treba više paziti. Iskušenje umjetnosti jest onesviještenost stvaranjem. Filozofije, ljubavi, spavanja, jedenja, istraživanja, moći, rada. Svi hoće živjeti svoj izvorni život, a to znači da bi svi htjeli živjeti autentično. Još nisam sreo nikoga tko bi bio iznimka. Ali užitak nije u izvornosti. Užitak je na posve drugom mjestu. Od toga se čovjek može razboljeti. Strpljivost i nadarenost i znanje i savjest i hrabrost i… Naučiti da samo izvorno i samo izvorno. Ne dati se prevariti od užitka. Gotovo se bojati užitka. To je bio trenutak kada sam shvatio da postoji samo jedno djelo, a to je spasenje.

Stari se Tolstoj otrijeznio. Nije se više dao prevariti od užitka. Znao je: autentičan život, pravi život je na posve drugom mjestu. I ako i tu ima užitka, onda je on posve drukčiji. Ozbiljiti se. Ne u djelu, koje je veliko, veliko, jako veliko, i još i od toga veće. Paziti da cijela stvar ne bude rezultat privatnih slasti. Svjetsko mjesto djela jest između Neba i Zemlje. Sjećanje na Rajski vrt i predujam Novog Jeruzalema. Zato je atmosfera svakog djela transcendentna. Ali tu je riječ o nečemu posve drugom. Ozbiljiti se. Djelotvorno postojati. Ozbiljiti misli o vjerodostojnom postojanju.

To je bio trenutak kada sam u svojoj nedvojbeno pretjeranoj strasti htio odgurnuti djelo. Ne trebam ga. Sjedio sam pod lozom i jeo. Treba odustati jednom za svagda od te nezdrave ludosti djela. Mogao sam birati što da budem – svetac ili danguba. Svetac stoga što su mi zahtjevi i očekivanja u odnosu na sebe vrlo visoki i izbirljivi. Ne zadovoljavam se malim. Danguba stoga što konačno nisam religiozan. Meni je potrebno sve. I samo je jedan čovjek koji je u stanju mirno prisvojiti sve, a to je danguba. Bez programa i načela. Kao što Kung-Ce kaže, ne primati se poziva da bi se imalo vremena baviti se važnim stvarima.

Poslije sam vidio da je suvišno odreći se djela. Može i ostati ako hoće, samo se treba otrijezniti od onesviještenosti njime. I naglasak ne staviti na djelo, nego na korak dalje. Djelotvorno postojati. Autentično živjeti. Ozbiljiti se. Realizirati vjerodostojno postojanje. Postoji samo jedno djelo, a to je spasenje. Mogu biti bilo svetac, bilo danguba. Svejedno. Nije važno. Važno je da odista živim. Da ne dopustim da se u meni ugasi izvornost, ili barem zahtjev za izvornošću, i da je iz sebe zračim s najvećom mogućom napetošću. Jer, ako postoji čovjek, samo jedan, samo jedan jedini, svima ostalima je lakše. Ako postoji Tolstoj, svima je lakše. Ako postoji Henok, gotovo je posve lako.

3.

Novost u mojem načinu života je sljedeća: sva pitanja ostaviti neriješenim. Dakle, ne zatvoriti mišljenje, nego upravo otvoriti sva vrata. Ne svezati u čvor, nego rasplesti sve čvorove. Pitanja ne riješiti, nego ih naći što više i što opasnija i, po mogućnosti, najoštrije ih postaviti. Ne zatvoriti se prema rješenjima djelatnosti duha, nego otvaranjem svih prozora i vrata pustiti duhu slobodan ulaz i osigurati propuh. Nikakav čvrsti odgovor i tvrdnja. Nikakva čvrsta pogodba i ustanovljenost. Nikakvo načelo. Nikakvo uvjerenje. Neka dođe zrak i neka me prožme, i neka peče sunce. Jedini način da sazrim. Rješenja, ako su dobra, uvijek me ushićuju. Ali neka nitko od mene ne traži da i ja riješim nešto. Ništa mi nije tako daleko kao stvaranje sustava. I ništa me više ne zabavlja nego tzv. pogled na svijet. Potrebno mi je da svakoga trenutka slobodno raspolažem sobom i da zadržavam sebi pravo da radim što hoću. Paradoks. Paradoks je pokušaj da se bude istinitiji od istinitog. Paradoks je apsurd. Ali ja se sjajno osjećam u tom paradoksu. Jer meni je apsurd stalna otvorenost za mogućnost čuda. Čudo je zusnuta zbilja. Čak nije nie ozbiljenje. Više od toga – ispunjenje. Time što sva vrata i sve prozore ostavljam otvorenima dan i noć, sebe činim dostupnim generirajućoj moći duha. Pustite unutra sunce. Alles stehet im Wunder. Duša je dijete Desettisućkožne Vatre, i deset se tisuća koža mora oljuštiti da bi bilo ono samo, da posve sazri, da se ozbilji i da mu tijelo bude kao u Henoka – živa vatra i svjetlost. Jer tijelo je zgusnuti duh.

To što danas, u doba Antikrista, najteže podnosim, jest savršeni zaborav i nijekanje sakralnosti tijela. Kako ljudi jedan drugoga danas guraju i udaraju i tiskaju te kako ljude batinaju i muče. Najveći Antikristov grijeh je neoprostivo svetogrđe. Nestalo je čudo – čin sakralnog dodira ženskog tijela. Ne znaju da je tijelo zgusnuti duh. Ili, pak, i te kako znaju? I upravo zbog toga? I ne slute što znači nekoga dodirnuti. Mislim da je primordijalni akt tjelesnog dodira dodirnuti žensko tijelo. Čudo je biti dvoje. Kada dodirnem ženu, dodirujem vlastitu dubinu, dio unutar mojeg rebra, onaj dio iz kojega je stvorena žena. To je čudo biti dvoje. Ce miracle d’être deux. To je čarolija. To je zanos. O, užas bestjelesnosti! Ako netko kaže čisti duh, huli. Kakav se mirakul ozbiljio u voću. Što znači pomilovati žensku ruku ili obuhvatiti struk ili joj poljubiti čelo? Baader kaže, kad zagrlim ženu i privinem je uza se, stavljam je na njeno prvotno mjesto, među svoja rebra, odakle su je izvadili. Antikrist je užas impersonalnosti. Neoslovljiva, u sebe zatvorena i sleđena duša, koju uzalud zoveš i uzalud je dodiruješ i uzalud je grliš, ne odgovara. Izgubila je riječ. Nema jezika. Ne umije zboriti. Dakle, postala je nepostojeća. I tijelo je izgubilo svoju hijeratičnost i već ga mogu kinjiti i mučiti i udarati i guliti i pržiti kao što to i čine. Mislim da još ne jedu ljudsko meso samo zato što nije ukusno. Ali uskoro će i njega jesti, ne zato što su gladni ili jer je dobro, nego zbog mahnitosti. Više neće znati kako da budu još opakiji i međusobno će se proždirati. Samo zbog toga da bi bili još ogavniji.

Ništa ne bi bilo lažnije nego pred svim tim zatvoriti oči. Takvim povlačenjem čovjek čini upitnim vjerodostojnost svojeg postojanja. Treba izdržati u tom užasu i treba održavati jedino pravilno ponašanje te prema izvornosti otvoriti sva vrata i sve prozore i prakticirati izvornost. Posve davno, od Adama i Jereda, čovječanstvo su vodili patrijarsi. Od Henoka, vođe su bili proroci, sve do Ivana Krstitelja. Danas, od Krista nadalje, autentičan način života jest biti učenik. Biti patrijarh ili prorok više nije aktualno. Moramo biti učenici otkada poznajemo potpunu objavu. Treba svjedočiti. Nikad više nego sada, pri kraju apokalipse.

Filozofija tisućama godina razmišlja o odnosu fainomenona i noumenona. Opažajna očiglednost i nevidljiva bit. Ali nema biti bez očiglednosti i nema fainomenona bez noumenona. Jer očiglednost je zgusnuta bit, kao što je tijelo zgusnuti duh. Ovo ovdje kako mi živimo, kao što kažu svi pouzdani mislioci, prilično je loš i pohaban oblik izvornoga života. Ali svi znamo o izvornom tijelu. Osobito žene. Njima se to blaženo tijelo, taj mirakul, to pravo tijelo, ozbilji u ljubavi, u velikim trenucima oslovljavanja, odnosno u intenzivnim dodirima. Corpus. Soma. Marijansko tijelo. Autentično tijelo. Kada postoji to što se vidi i kada se vidi to što postoji. Ozbiljilo se, odnosno spasilo, odnosno postalo je božansko. Jer Bog je jedina zbilja, the divine is only real. Luđaci misle da spasiti se znači odbaciti tijelo. Nitko se ne može spasiti bez svojeg tijela. Ozbiljiti se jest upravo to. Preobraziti se. To je metanoia. U sebi i na sebi primjenjujem postupak spasenja, tu, na voćnom satu, u travi, ispod jabuke. Čudna je to alkemija. Preobraziti se. Sve se više ozbiljiti i sebe učiniti dostupnim svjetlosti time što jedem jabuke, grožđe i orahe. Zreti. Ripeness is all. Svoje biće baciti u vreli kotao, taj apokaliptični svijet danas, i u kotlu se kuhati i izdržati i postajati sve osobniji i sve oslovljiviji i osjetljiviji te svjedočiti za autentično postojanje.

4.

Tu, na voćnom satu, odista imam vremena, jer idila je onda kada čovjek ima vremena. Danguba. Neradnik. Čak i ne jede, samo kriomice kuša. Bez poziva, da bi čovjek imao vremena baviti se važnim stvarima. I zato tu, na voćnom satu, sjedim u travi i mogu sebi postaviti pitanje: koje je bilo veliko iskustvo ove godine?

Odmah znam i odgovor. Veliko iskustvo ove posljednje godine bilo je da sam na sebi usred djelatnosti doživio oslobađajući rad duha, u svoj svojoj prvotnoj i potpunoj složenosti. Taj je rad bio prisutan gotovo neprestano i u svakom trenutku. Bio je prisutan kao djelotvorna pomoć, kao vanjska promisao, kao briga o mojoj zemaljskoj egzistenciji. Ali bio ej prisutan i kao putokaz, upozorenje, kao privlačnost, dublja i duševna pomoć, osobito u poticanju misli, kao održavanje osjetljivosti moje inteligencije da bih razumio upozorenja i upute. Kao pomoć u tome da knjige dobijem u pravim trenucima, kao neprestano održavanje svjetlosti naravi, kao humor i vedrina, ali iznad svega bio je prisutan kao volja i izdržljivost i samoprijegor i prisutnost duha, da ne bih propustio i, ako sam ipak propustio, bio je prisutan kao mudrost i uvid – evo, propustio sam, od sada pa nadalje više ću paziti, nastojat ću ispraviti grijehe i poroke i propuste. Bio je prisutan kao strast za ozbiljenjem i ozbiljenošću, svjesno i budno, kao djelatnost spasenja na ljudskoj duši. To je bilo to veliko iskustvo.

Ne želim pobuditi nesporazume. Ta oslobađajuća i ozbiljujuća djelatnost duha koju sam doživio i iskusio, nije bila ni mistika ni joga, odnosno nije bio neki stupanj autosoterije (samospasa). U tome ne bi bilo ničega čudnovatog. Postupak samospasa poznajem i već sam ga prije stavio u ladicu. Ne priznajem osobna djela. Jedino priznajem zajedničko djelo, spasenje. Nisam želio raditi na vlastitom blaženstvu, odnosno nisam stvarno želio spašavati vlastitu kožu, danas, u ovom kasnom stoljeću apokalipse, spasiti sebe, a sve druge ostaviti u vodi do grla. Jeftino životno rješenje. Nema jeftinijeg. Na istom temelju mogao sam započeti i skupljati imetak. Nisam zato tu da spasim vlastito blaženstvo. U tom smislu za sebe se malo brinem. Ali za ostale, za ostale nesretnike. I za nevjerojatno mnogo toga da se napravi. I inače znam da, ako čovjek sebe spašava, iscuri i postane pusta taština, jalov i prazan, joga i vježbanje gube se u ništa, kao sve magije, i na kraju čovjek ostane nedodirnut. Ne vrijedi čovjeku da se trudi oko sebe. Sebe ne umije spasiti. Truditi se mogu samo oko drugih, ili oko životinja, ili oko biljaka, samo to utječe na mene jer mi se samo to vraća.

Ne autosoterija. Gnadenwahl, kako kaže Böhme. Da prevedem doslovce, samo bi dalo povoda za nesporazume. Gnadenwahl  je to što sam maloprije opisao. Oslobađajuća djelatnost duha. Očigledno čin milosti i očigledno je posve osoban. U toj stvari nitko me ne bi mogao zamijeniti. Ako bi to ipak učinio, ništa ne bi vidio od onoga što sam ja iskusio i iskušavam. U znanju svatko može imati udjela samo na temelju svojega stupnja blaženstva. Nitko ne može znati više nego koliko se ozbiljio. Gnadenwahl, što sam tek sada, na kraju, razumio, u Böhmea nije samospas, nego se osobno i slobodno otvoriti prema spasilačkoj djelatnosti duha. Čovjek sebe učini oslovljivim za Promisao. Ništa drugo nego stalna pripravnost i prisutnost duha da bi razumio i primao te da bi razumio i shvatio i da bi bio poslušan i vidio i slijedio i prilagodio se, i sve to savršeno slobodno. To je u svemu najvažnije. Svakako je riječ o Promisli. Ali i više od toga. Promisao je očinska briga. Gnadenwahl, recimo tako, milostivi je čin Pneume. Ne za moju osobu i izuzetno. Upravo je u tome veličina Böhmeove koncepcije. Sve je pitanje otvorenosti (slobode). Prilagođenost i strast, i vjera i vjernost. Svi koji žele mogu je postići. U trenutku u kojem hoće. Samo treba htjeti, ali treba odista htjeti. Čak nisam ni očekivao. Odmah se pojavila. Nikad me ni za trenutak nije napustila. Kad nije bila prisutna, ja sam bio taj koji sam se okrenuo. Jedva je prošlo nekoliko tjedana, postala mi je uvjetom za život. Kad bih je izgubio, žurno sam morao tražiti uzrok, jer ništa nije užasnije nego nju izgubiti. Doživljaj milostive (spasonosne) djelatnosti duha u svojoj prvotnoj zapletenosti bio je u tome da se moja samooprijedjeljenost usredotočila na jedan jedini akt – paziti na to što kaže, i jedini je smisao moje slobode bio da joj odmah poslušam glas.

Gnadenwahl je mnogo više neprestana drama nego glatki i rastopljeni način života. Nema nijednog trenutka bez napora i bez bitke, bez neprijatelja, bez sukoba, bez ubacivanja snaga, bez prisutnosti duha. Toliko je složena i nijansirana i toliko je nezamislivo trenutna i aktualna i sadašnjost i neponovljiva i jedina i jedinstvena da ako sam propustio, zauvijek sam propustio, ostala je rupa jer sam morao ići dalje, neprestano ići.

U znanju svatko može sudjelovati samo prema stupnju svojeg blaženstva. Postoji slučaj kada se stubama čovjek uspne više, a znanje stekne tek poslije. To je slučaj mnogih svetaca.  I Nietzscheov. Postoji i drugi slučaj: da čovjek najprije stekne znanje, a tek se onda uspinje. To je bio Pascalov ili Tolstojev slučaj. To je bio i moj. Već sam odavno znao što slijedi, ali još nisam bio tamo. Još ga nisam ozbiljio. To je i slučaj varanja djelom, govoriti punim ustima o nečemu što se još nije ni doživljelo. Pokušavam živjeti bez varanja. Postoji samo jedino djelo.

Tijekom ove godine proces blaženstva proživio sam tako da sam znanje stekao najčešće u istom trenutku kada sam koraknuo dalje. To je drama Gnadenwahla. Naravno, ne u svim slučajevima. Bilo je zastoja, kada sam već stupio više, a bez orijentacije, nisam znao kako mi je i, malodušan, plašio sam se. Onda je došla svjetlost i razumio sam. Ponekad sam unaprijed slutio sljedeće korake, ali onda sam imao poteškoća u ozbiljenju. Bio sam nejak i kukavica i nespretan i nevjeran i lijen. Najčešće sam išao i istodobno vidio. Kao da je u potpunom mraku noći netko išao ispred mene i pružio mi ruku, ali ja ruku nikad nisam uspio dodirnuti. Ne izgubiti je. Ne zaostati. Sada ću je dosegnuti. Već hvatam i onda – opet je ispred mene. Znao sam da je ispred mene i da pruža ruku i vodi, ali ga nisam mogao dodirnuti. Više me privlačio nego vodio. Ali privlačenje je bilo tako jako i sigurno da se moglo opipati.

Slika nije dovoljno egzaktna. Nije bila noć. Jer sa svakim uspješnim korakom nije samo mjesto na kojem sam bio postajalo svjetlije. I ja sam postajao svjetliji, i to u mjeri kako sam veliko korak učinio i koliko je i mjesto postajalo svjetlije. To je metanoia. Preobrazba. Kad sam učinio značajniji korak ozbiljenja, i svjetlost je postala veća. Sjećam da posve malog broja takvih slučajeva. Rezultat koji sam postigao bio je također vrlo skroman. Ali dobio sam na prostoru. Postupak sam uvježbao. Na voćnim sam satovima gotovo svakoga dana radio bilancu i onda bih ustao i radio dalje na zadaći dana, prskati i saditi i kopati i plijeviti, jer preobrazba nije djelo koje se može dovršiti.

                                                                          Buba, jesen 1949.

Bela Hamvas, Silentium

Prevela Jadranka Damjanov

Advertisements