Strpljivost, Maurice Blanchot

by Vertebrata

Vincent van Gogh, Almond Blossom, 1890. Van Gogh Museum, Amsterdam.

To je zadatak. Još nas jednom poziva da se približimo pjesničkom radu i naporu putem kojeg umiremo, ali nam ne objašnjava ni jedno ni drugo. Ostaje samo dojam jedinstvene, jedva uhvatljive aktivnosti, temeljno različite od onoga što uobičajeno nazivamo djelovanjem i radom. Slika polaganog sazrijevanja ploda i nevidljivog rasta drugog ploda koji predstavlja dijete sugerira nam ideju rada bez žurbe u kojemu su odnosi s vremenom duboko izmijenjeni, jednako kao i odnosi s našom voljom koja namjerava i stvara. Premda je perspektiva drukčija, i ovdje pronalazimo istu osudu nestrpljivosti kao i kod Kafke: osjećaj kako je najkraći put uvreda neodređenosti ako nas odvodi prema onome što želimo dosegnuti, a da nas pritom nije prisililo dosegnuti ono što nadilazi svaki oblik volje.*

Vrijeme izraženo u našim dnevnim aktivnostima je odlučno i niječno vrijeme, žuran prolaz kretnje između točaka koje ga ne smiju zadržati. Strpljivost izriče drukčije vrijeme, rad čiji kraj ne vidimo i koji nam ne dodjeljuje cilj prema kojemu se hitro može vinuti. Tu je strpljenje temeljno jer nestrpljenje je neizbježno u tom prostoru (prostoru prilaženja smrti i djela) u kojemu nema ni granica ni oblika i u kojemu moramo podnijeti razuzdan poziv daljine: neizbježna i nužna strpljivost. Kada ne bismo bili nestrpljivi, ne bismo imali pravo na strpljivost; ne bismo poznavali veliki smiraj koji u najvećoj napetosti više ne stremi ničemu. Strpljivost je kušnja nestrpljivosti, njezino prihvaćanje i doček, sklad koji teži opstanku u krajnjoj pomutnji.**

Iako nas ta strpljivost udaljava od svakodnevnih radnji, ona nije nepokretna, ali je njezin način djelovanja tajan. Ostaje nam odgonetnuti zadaću oblikovanja naše smrti: izgleda kako moramo učiniti nešto što ipak nismo u stanju, što ne ovisi o nama, ali o čemu mi ovisimo, o čemu čak niti ne ovisimo jer nam izmiče kao što mu i mi izmičemo. Ispravno je reći da Rilke potvrđuje imanentnost smrti u životu, ali je istovremeno to tek jedno lice njegova mišljenja: imanentnost nije dana, nju treba postići, ona je naša zadaća, a takva se zadaća ne sastoji samo od humaniziranja nepoznatosti naše smrti ili od njezina ovladavanja strpljivim činom već od poštivanja njezine “transcendencije”. U njoj moramo shvatiti ono što je apsolutno nepoznato, pokoriti se onome što nad nadilazi i ostati vjeran onome što nas isključuje. Što je potrebno učiniti kako bi se umrlo, a da se ne izda viša sila, smrt? Sada vidimo dvostruku zadaću: umrijeti smrću koja me ne izdaje i umrijeti bez izdaje istine i bîti smrti.

___________________

* Van Gogh neprestano traži strpljivost: “Što nacrtati? Kako do toga doći? To je čin probijanja prolaza kroz nevidljivi željezni zid koji se naizgled nalazi između onoga što osjećamo i onoga što možemo. Kako proći kroz njega? Po mom mišljenju, nema smisla snažno ga udarati već je nužno potkopati ga, postojano i strpljivo turpijati kako bi ga se prošlo”. “Nisam umjetnik, neuljudno je to za sebe čak i pomisliti. Ne bismo li mogli imati strpljenja, od prirode naučiti raspolagati njime; biti strpljiv i u tišini gledati prešnicu kako raste, promatrati stvari kako se razvijaju. Kako se možemo smatrati toliko mrtvim da više nismo u stanju niti rasti… Govorim to da bih pokazao kako smatram glupim razgovore od umjetnikovoj nadarenosti.”

** Ako usporedimo tu strpljivost s opasnom pokretljivošću romantičarske misli, čini će nam se poput njezine intimnosti, ali i unutarnje stanke, pokore u samom srcu krivnje (premda kod Rilkea strpljivost često znači skromniji stav, povratak tihoj mirnoći stvari nasuprot grozničavosti zadataka ili pak predstavlja poslušnost padu koji stvar privlači prema središtu gravitacije čistih sila postavljajući je tako u nepomičnu punoću u kojoj prebiva).

ulomak iz “Rilke i zahtjev smrti”

Maurice Blanchot, Književni prostor 

Advertisements