Slika, Cees Nooteboom

by Vertebrata

rubens

Peter Paul Rubens, Neptun i Amfitrita, oko 1615., Gemäldegalerie der Staatlichen Museen zu Berlin. Slika je nestala u Drugom svjetskom ratu.

Berlin, 30. prosinca 1936. Visok, mršav, još prilično mlad muškarac stoji pogleda prikovana za sliku Petera Paula Rubensa u Kaiser Friedrich-Museumu. Zapravo ne voli Rubensa, ali od ove se slike ne može odvojiti. Bilježi da se Posejdon i Amfitrita prikazuju “uz životinje iz basni, krokodila, lava, tigra, nosoroga itd.” Slika je opljačkana u ratu koji tih dana već prijeteći visi u berlinskom zraku, ostala je jedna crno-bijela reprodukcija. On pažljivo upija sliku pogledom. Bog sjedi, nemarno prebacivši desnu nogu preko lijeve, s jednim stopalom u vodi. Ne obraća pozornost na krokodila blizu svog stopala, kao ni na lava i tigra koji reže jedan na drugoga s opasno razjapljenim raljama, niti na golu vodenu nimfu koja se, čvrsto flamanski popunjena, podatno opružila nad krokodilom. Bog je zaljubljen. Bijela mu se dugačka brada povija preko grudi, smjer njegova pogleda neupitan je, sjetan i prepun žudnje. Lijevim ramenom gotovo dotiče desnu dojku božice koja ga ne gleda. U vrlo neobičnom društvu. Jedan muškarac uhvatio je rukama drugoga koji prolijeva vodu iz goleme indijske lađice, božica svoju ruku lagano oslanja na divovsku školjku u kojoj jedna manja indijska lađica boje bisera leži uz cypraeu i druge školjke, atribute morskog boga. Uživa u nečemu što ne vidimo, s poluotvorenim ustima, oči su joj također otvorene, ali zapravo ne vide ništa. Gornji dio njegova trozuba zalutao je negdje izvan slike, Rubens je znao da će si svatko moći sam predočiti ono što nedostaje. To je znao i mladić koji će poslije od sve više ispuštanja napraviti glavni sastojak svoje umjetnosti, posljednja mu knjiga ima samo deset stranica i opisuje ga kako doživljava svoj vlastiti kraj.

Već je tjednima u Berlinu. Jede malo i spava po jeftinim prenoćištima, čovjek sâm na zadatku. Iz njegovih tadašnjih pisama znamo da izvrsno vlada njemačkim jezikom.

Može čitati nacističke novine, zastave s kukastim križevima dio su svakodnevne gradske slike. Vidi sve, i sve pohranjuje u pamćenje. Prelazi kilometre po mrzlom gradu, čeličnom disciplinom obilazi muzej za muzejom i svakoga dana piše bilješke, kratke opise i prosudbe. Najdraži mu je Adriaen Brouwer*, tmuran krajolik, tri muškarca potpuno zaokupljena nekom igrom, nekoliko kuća u sumraku, na mračnom nebu razigrano svjetlo. U kasnijim komentarima spominjat će se da su se Caravaggiov tenebrizam i Rembrandtov chiaroscuro odrazili u njegovim kazališnim scenama. Četrdeset godina poslije režirat će u istom gradu svoju dramu Čekajući Godota. Sliku s morskim bogom tada više neće moći vidjeti.

____________________________

* Adriaen Brouwer (1605. – 1638.), flamanski slikar, pod utjecajem Pietera Breugela i Fransa Halsa, što se vidi po načinu na koji slika tučnjave u krčmama (Breugel) i po nevjerojatnoj sposobnosti upotrebe svjetla i kontrasta između tamnih zemljanih tonova i različitih nijansi sive (Hals). Poslije će u njegovu kratkom životu prevladavati krajolici u sumraku i mutnoj mjesečini, s ljudskim prilikama koje kao da su prepuštene surovoj, katkad zlonamjernoj prirodi. Zapravo nije ni čudo da je bio Beckettov omiljeni slikar, neki njegovi komadi izvrsno bi pristajali u takve krajolike, isto kao što bi se ti krajolici mogli nalaziti i u zemlji Beckettova podrijetla.

Adriaen Brouwer, Landschap met balspelers, 1635.-1637., Gemäldegalerie der Staatlichen Museen zu Berlin.

 

Cees Nooteboom, Pisma Posejdonu

Advertisements