Adagietto (Gustav Mahler, Nenad Ivić)

by Vertebrata

Gustav Mahler

Symphony No.5 in C-Sharp Minor, Movement 4

Chicago Symphony Orchestra, Daniel Barenboim.

 

 

Život, čovječanstvo, besmrtnost u smrti, vječnost u vremenu: Adagietto, ljubavna pjesma za Almu, parfum d’un discours (Derrida), kao da skuplja snage za apsolutni odlazak, dotiče temeljne elemente i postaje kozmički (Deleuze i Guattari): cijeli kozmos kao golemi izmješteni AdagiettoViel Ton. Drängend (Mahler): cijeli Adagietto pretječe, kao kozmička utjeha izmještanja pogleda glasom i glasa pogledom.

[…]

Adagietto nudi “najuniverzalniji mogući monolog, toliko univerzalan da postaje monolog univerzuma; i on može sadržavati cjelokupno mišljenje, pod uvjetom da je Glas nađen” (Paul Valery). Njegova utjeha nije samo utjeha unutar poznate istine. Preko ljubavi i smrti Glas govori život i smisao. Da smisao bude shvaćen, valja uvijek iznova čuti simfoniju. Simfonija i glazba su uvijek ispred, vlastita udaljenost i blizina, povijest i cilj, sjećanje i anti-sjećanje. Ritournelle: povratak, potvrda potrebe za ponavljanjem vrijedi kao temelj stoga što nema drugog sjećanja i temelja, onog kršćanskog, istinitog, prokazanog kao nesmislenog: “Glas, i sve u njemu; nikako ne treba moći otkriti što je bitnije, Glas ili misao. Kad je ta nedjeljivost konačno ostvarena, može se biti spokojan: stvar nema više odnosa s vremenom, ona jest” (Valery). Prelazak granice, otiskivanje u kozmopolitizam značenja smisla otvara se prema sebi preko drugog, drugom preko sebe, “nešto kao pošiljka samome sebi, povratak sebe sebi koji se istodobno nikad ne napušta i nikad ne stiže (Derrida). Adagietto, monolog univerzuma, govori svoju strukturu, strukturu komunikacije, postajanja, slanja, odmaka, odnosa, povratka.

[…]

Može li se dakle biti spokojan, kao što kaže Valery, kad je Glas pronađen?

 

Nenad Ivić,  Augurium (Gustav Mahler: pustolovina neodgovornog nosača)

Advertisements