3. 26.

by Vertebrata

Ujutro, iako je bilo dosta vjetrovito, pomislio je kako bi trebalo pomesti popadalo lišće ispod drveta. Zreo i pun snage uzeo je alat što mu je bio pri ruci te krenuo čistiti. Čistio je i čistio. Vjetar je u zapusima donosio novo lišće. Ne pitajući se previše o stanju stvari, nastavio je čistiti, ta bude se valjda prije ili kasnije očistilo, nadao se. Vidio je kako i drugi čiste, nije on jedini. Vrijeme je prolazilo, no lišća nije bilo ništa manje. Kad je moj trenutak da predahnem? Poviknuo je u vjetar. Vjetar je i dalje puhao. Nastavio je čistiti. Kad je moj trenutak da predahnem? Viknuo je opet, nakon nekog vremena, još glasnije. Vjetar je nastavio puhati. Na kraju dana, izmoren, oslabljenog duha, nemogavši prihvatiti tu bolno glasnu tišinu, pokleknuo je strovalivši se podno drveta. Vjetar je i dalje puhao.

Advertisements