Marko Aurelije, Samomu sebi

by Vertebrata

Trajnost je ljudskoga života nalik točci, njegova je suština prolazna, zapažanje nejasno, sustav cijelog tijela nalik rastvoru, duša poput vira, sudbina – zagonetka, a slava nesigurna stvar. Ukratko rečeno, sve što je povezano s tijelom nalik je rijeci, a što je povezano s dušom nalik snu i prikazi. Život je borba i nalik privremenoj postaji na putovanju, a posmrtno sjećanje – zaborav. Što onda može poslužiti kao oslonac? Samo jedno – filozofija. A ona počiva na održanju našega daimona čistim i neokaljanim, kako bi bio jači od ugode i patnje, kako ništa ne bi činio bez razbora ili licemjerno i lažno; ni od koga da ne traži ništa. I da sve događaje i udese prima kao da potječu iz istog izvora iz kojeg je i sam poniknuo. A prije svega da u svakoj prilici očekuje smrt, s olakšanjem i u uvjerenju da nije riječ ni o čemu drugom negoli raspadu elemenata od kojih se sastoji svako živo biće. Ako, pak, samim elementima nije strašna neprestana promjena jednoga u drugi, zašto bi se onda trebalo plašiti promjene i raspada svih elemenata zajedno? Jer, sve se to događa u skladu sa zakonima Prirode. A ništa nije loše što je u skladu s Prirodom. (Meditationes, II 17.)

Island, Jökulsárlón 2015.

What is man? His life is a point in time, his substance a watery fluxion, his perception dim, his flesh food for worms, his soul a vortex, his destiny inscrutable, his fame doubtful. In sum, the things of the flesh are a river, the things of the soul all dream and smoke; life is war and a posting abroad; posthumous fame ends in oblivion. What then can guide us through this life? Philosophy, only philosophy. It preserves the inner spirit, keeping it free from blemish and abuse, master of all pleasures and pains, and prevents it from acting without purpose or with the intention to deceive; ensuring that we lack nothing, whatever others may do or not do. It accepts the accidents of fate as flowing from the same source as we ourselves, and above all, it waits for death contentedly, viewing it as nothing more than the natural dispersal of those elements composing every living thing. If the constant transformation of one element into another is in no way dreadful, why should we fear the sudden dispersal and transformation of all our bodily elements? This conforms with nature, and nothing natural is bad.  – Meditations, 2.17

Advertisements