O ulizivanju, Immanuel Kant

by Vertebrata

    immanuel_kant_

        Čovjek u sustavu prirode (homo phaenomenon, animal rationale) jest biće koje nema veliku važnost te poput ostalih životinja kao proizvoda tla ima običnu vrijednost (pretium vulgare). Čak i to što je u prednosti pred njima jer ima razum i što može sam sebi postavljati svrhe daje mu u razmjeni s tim životinjama kao stvarima samo izvanjsku uporabnu vrijednosti (pretium usus), naime jednom čovjeku veću nego drugome, tj. cijenu poput kakve robe, pri čemu on ipak vrijedi manje od općeg sredstva razmjene, novca, čija se vrijednost stoga naziva odličnom (pretium eminens).

        Samo čovjek kao osoba, tj. kao subjekt moralno-praktičnog uma, uzvišen je iznad svake cijene; jer kao takav (homo noumenon) on se ne može cijeniti kao puko sredstvo za tuđe, pa čak ni za svoje vlastite svrhe, nego kao svrha sama po sebi, tj. posjeduje  dostojanstvo (apsolutnu unutrašnju vrijednosti), čime sva druga umna bića na svijetu primorava da ga štuju, te se može mjeriti sa svakim drugim takvim bićem i biti s njim na ravnoj nozi.

         Čovječanstvo u njegovoj osobi je objekt štovanja koje on može zahtijevati od svakoga drugog čovjeka, ali koje također ne smije izgubiti. On dakle može i treba cijeniti sebe kako prema malom tako i prema velikom mjerilu, ovisno o tome da li se promatra kao osjetilno biće (prema svojoj životinjskoj naravi) ili kao inteligibilno biće (prema svojemu moralnom ustroju). No budući da sebe mora promatrati ne samo kao osbu uopće nego i kao čovjeka, tj. kao osobu koja ima dužnosti što ih joj nameće njezin vlastiti um, njegova neznatnost kao čovjeka-životinje ne može umanjiti njegovu svijest o vlastitom dostojanstvu kao umnog čovjeka, te se on u pogledu na potonje ne treba odricati moralnog samocjenja, tj. za svojom svrhom koja je sama po sebi dužnost ne treba težiti ulizički, ne sluganski (animo servili), kao da traži kakvu milost, ne treba se odricati svojeg dostojanstva, nego uvijek treba biti svjestan uzvišenosti svojega moralnog ustroja (što je već sadržano u pojmu kreposti); a to je samocjenje čovjekova dužnost prema samome sebi.

         Svijest i osjećaj neznatnosti njegove moralne vrijednosti u usporedbi sa zakonom jest poniznost (humilitas moralis). Uvjerenost u veličinu te njegove vrijednosti, koja međutim proizlazi samo iz nedostatka usporedbe sa zakonom, može se nazvati kreposnom uznositošću (arrogantia moralis). – Nijekanje bilo kakve vlastite moralne vrijednosti, u uvjerenju da će se upravo time steći neka posuđena, jest ćudoredno-lažno ulizivanje (humilitas spuria).

        Poniznost u usporedbi s drugim ljudima štoviše, s bilo kojim konačnim bićem općenito, pa bio to i kakav serafin) uopće nije dužnost; nasuprot tome, nastojanje da se u tom odnosu bude jednak drugima ili da se oni nadmaše, u uvjerenju da će se time također postići veća unutrašnja vrijednost, jest oholost (ambitio) koja se upravo protivi dužnosti prema drugima. Ali umanjivanje vlastite moralne vrijednosti (licemjerje i laskanje) koje se izmišlja samo da bi se zadobila nečija naklonost (tko god to bio) jest lažna (hinjena) poniznost, te se kao ponižavanje vlastite osobnosti protivi dužnosti prema samome sebi.

        Iz naše iskrene i točne usporedbe s moralnim zakonom (njegovom svetošću i strogošću) neizbježno mora proizaći istinska poniznost; a iz toga što smo sposobni za takvo zakonodavstvo, što se (tjelesni) čovjek osjeća prisiljenim štovati (moralnog) čovjeka u svojoj vlastitoj osobi, proizlazi ujedno uzvišenost i najviše samocjenje kao osjećaj čovjekove unutrašnje vrijednosti (valor), u skladu s kojim se on ne može kupiti ni po koju cijenu (pretium) i posjeduje neizgubivo dostojanstvo (dignitas interna) koje mu ulijeva poštovanje (reverentia) prema samome sebi.

      Ta se dužnost prema dostojanstvu čovječanstva u nama, dakle i prema nama samima, može više ili manje razabrati na temelju sljedećih primjera.

         Ne postanite sluge drugih ljudi. – Ne dajte da drugi nekažnjeno gaze vaše pravo. – Ne pravite dugove za koje ne možete u potpunosti jamčiti. – Ne prihvaćajte dobročinstva bez kojih možete i ne budite gotovani ili laskavci ili čak prosjaci (što se doduše od prethodnoga razlikuje samo po stupnju). Budite stoga štedljivi da ne biste spali na prosjački štap. – Jadikovanje i cviljenje, čak puko vikanje zbog neke tjelesne boli već vas nije dostojno, a ponajmanje kada znate da ste je sami skrivili: tako se smrt nekog prijestupnika oplemenjuje (gubi svoju sramotnost) čvrstinom kojom on umire. – Klečanje ili padanje ničice protivi se čovjekovu dostojanstvu, čak i kao simbol obožavanja nebeskih predmeta, a tome se protivi i to da se oni zazivaju pred svojim slikama; jer tada se ne ponizujete pred idealom što vam ga predočuje vaš vlastiti um, nego pred idolom  koji je vaša vlastita tvorevina.

Kazuistička pitanja

       Nije li u čovjeku osjećaj uzvišenosti njegova određenja, tj. duševna uznositost (elatio animi) kao cijenjenje samoga sebe, u suviše bliskom srodstvu s umišljenošću (arrogantia) koja je upravo oprečna istinskoj poniznosti (humilitas moralis) da bi bilo preporučljivo poticati nekoga na nju; čak i u usporedbi s drugim ljudima, a ne samo sa zakonom? Ili bi takva samozatajnost naprotiv navela druge da podcjenjuju našu osobu i tako se protivila našoj dužnosti (poštovanja) prema sebi samima? Čini se da je klanjanje i ulagivanje nekome u svakom slučaju nedostojno čovjeka.

       Izražavanje osobitog štovanja riječima i ponašanjem, čak i prema nekome tko u građanskom uređenju ne zauzima nadređeni položaj – reverencije, nakloni (komplimenti), dvorske fraze koje s brižljivom točnošću označuju stalešku razliku – što je potpuno različito od uljudnosti (nužne i među onima koji se podjednako štuju) – oslovljavanje s ti, on, vi i oni ili vaša plemenitosti, visosti, vaše blagorođe, visokoblagorođe (ohe, iam satis est!1) – a u toj pedanteriji prednjače Nijemci pred svim narodima na Zemlji (izuzevši možda indijske kaste), nisu li to dokazi raširene sklonosti ulizištvu među ljudima? (Hae nugae in seria ducunt.2)

Tko pak od sebe učini crva, poslije se ne može tužiti što ga gaze.

1 “Jao, sad je dosta!”

2 “Te šale vode u ozbiljnost.”

Immanuel Kant, Metafizika ćudoređa (Metafizička počela kreposnog nauka, Etički elementarni nauk) 

Advertisements