O prvoj zapovijedi svih dužnosti prema samome sebi, Immanuel Kant

by Vertebrata

   Ona glasi: spoznaj (istraži, dokuči) samoga sebe,  ne s obzirom na svoje tjelesno savršenstvo (sposobnost ili nesposobnost za svakojake svrhe, proizvoljne ili pak one koje su ti određene), nego s obzirom na ono moralno, prema svojoj dužnosti – svojem srcu – prema tome je li ono dobro ili zlo, je li izvor tvojih postupaka čist ili nečist i prema tome što se njemu samome može pripisati, bilo kao iskonski pripadno čovjekovoj supstanciji  ili kao izvedeno (stečeno ili poprimljeno), i što može pripadati moralnom stanju.

    Moralna samospoznaja koja teži za tim da prodre u teže dokučive dubine (ponor) srca početak je svekolike ljudske mudrosti. Jer za potonju, koja se sastoji u suglasju volje nekog bića s krajnjom svrhom, potrebno je da se u čovjeka najprije uklone unutrašnje zapreke (zla volja što se u njemu ugnijezdila), a zatim da se u njemu razvije neizgubivo prirodno svojstvo dobre volje (tek propast samospoznaje utire put obožavanju samoga sebe).

    Ta moralna spoznaja najprije će prognati zanesenjački prezir prema sebi kao čovjeku uopće (prema cijelom rodu); jer taj prezir sam sebi proturječi. – Samo zahvaljujući divnoj našoj sklonosti dobru, koja čovjeka čini dostojnim štovanja, može se onaj čiji joj se postupci protive smatrati dostojnim prezira (takvim čovjek može smatrati samoga sebe, ali ne i čovječanstvo u sebi). – No zatim se ta spoznaja također opire samoljubivom  samocjenju, tome da se puke želje drže dokazima dobra srca, ma kolika bila čežnja iz koje proizlaze, jer one po sebi jesu i ostaju bez čina (molitva je također samo želja izražena u sebi pred nekim bićem upućenim u dubine ljudskog srca). Nepristrano prosuđivanje samoga sebe i uspoređivanje sa zakonom te iskreno priznavanje vlastite unutrašnje moralne vrijednosti ili bezvrijednosti pred samim sobom čovjekove su dužnosti prema samome sebi što neposredno proizlaze iz prve zapovijedi samospoznaje.

Immanuel Kant, Metafizika ćudoređa

Advertisements