3.12.

by Vertebrata

Kako sam dospio do ovog mjesta?  Nisam se izgubio. Nisam pobjegao. Znam gdje sam. Ali ovo mjesto. Napušteno. Ostavljeno. Nedovršeno. Nisam izgubio sebe. Izgubio sam sve ostale.

Čudno je ovo mjesto. Mjesto gdje sam sakrio sve svoje strahove, sve snove, želje, žudnje, nadanja, uvjerenja, vjeru. Mislio sam da je dovoljno samo jednom pobijediti strah,  samo jednom ispuniti želju, samo jednom izgubiti ili naći vjeru. Ali sve ostaje nesakriveno. I one najranije želje otkrivaju se kao drveća; a najraniji strahovi ponekad kao oblaci, ponekad kao divlje zvijeri. Bolno poznato mjesto. I saznanje da sam sve to davno napustio. I da nisam trebao napustiti. Da nisam trebao zatvoriti i zaključati. Sad mi je opet jasno:  sve  što sam ikada napustio još uvijek živi u meni.

Čudno je ovo mjesto. Promatrao sam druge  i okretao se za njima. Okretao i vrtio u krug. To ne može biti način. Tako se može jedino iskopati rupa i sahraniti sebe. Promatrao sam ih sa rezigniranošću jednog stoika. A nisam trebao. Da sam ih promatrao sa pažnjom učenika možda ne bih ostao na mjestu.

Čudno je ovo mjesto. Moje je to mjesto. Ne mogu ga napustiti. Ne mogu krenuti ispočetka. Ne mogu zatvoriti vrata. Ne mogu ni strahove odagnati niti želje suspregnuti a kamoli ostvariti. I moram opet naučiti živjeti s tim. Jer, imao sam gubitke ali doći će novi i treba imati snage podnijeti ih. Imao sam želja ali doći će nove i treba imati hrabrosti ostvariti ih. A tek ljubav? Koliko ću je puta opet iznova naučiti davati i primati?

Prevladavanje samog sebe. To je moje mjesto. Sagorijevati u strahu i želji. Gorjeti tihim samoprijegorom. I čuvati tu nevidljivu vatru. Naposljetku je samo za mene bitna. Svatko nosi svoju.

Priznati kako se vrtiš u krug u pustinji koju si sam stvorio bitno je. Ali bitnije je ono što slijedi nakon priznanja. Tvoj prvi korak. Obećaj mi da nećeš iznevjeriti.

Advertisements