Fraktali iznenađenja, Zoran Roško

by Vertebrata

The truth will set you free. But not until is finished with you.  David Foster Wallace

Fasciniranost je ona koja omogućuje da u potrazi za “istinom” (značenjem, smislom) negdje staneš, “osjećajući” da je ona baš “tu” gusto naseljena. Tu gustoću nikada ne možeš dokazati, ali svejedno kraj nje zastaješ i poklanjaš joj, privremeno ili tisućljećima, svoje povjerenje: čak i kad znaš da to nije konačna istina, svejedno se ponašaš kao da ona to jest, tretirajući je kao virtualni “apsolut”, koji djeluje performativno (uspostavljajući ono o čemu govori), a ne konstativno. Svaku potragu zaustavlja povjerenje, a ne pouzdanje; oklada, a ne dokaz; rizična eksplozija gledanja, a ne sigurna implozija gledanog.

hambleton1-296x800

Budući da istina nikada nije nešto što linearno vodi razvojni proces, nego mu se ona može samo retroaktivno vraćati, proganjajući ga njegovim vlastitim rezultatima (ali bez identiteta između samoga razvoja i njegovih rezultata), istina nikada ne stiže k sebi, nego je, samu sebe paranoidno proganjajući, uvijek svoj vlastiti drugi, s kojim nikada nije identična. Refleksivna petlja nikad nije zatvorena, nego je i sama refleksija, ukoliko je zatvoreni sustav, simulacija (simulacija naime, prikriva da nečega nema); Ideja-koja-proizvodi nikad nije istovjetna Proizvedenoj-ideji: one međusobno tele-komuniciraju, dolazeći jedna drugoj izdaleka, izvana, preko vlastitih simulakruma. Ne šire se spoznaje istine nego epistemološke groznice ili euforije, u kojima fascinantnost prethodi značenju i omogućuje ga. Iz tih “oboljenja” uvijek nešto i naučimo: znanja se šire kao bolesti, ali pamte kao lijekovi. Ipak, ideje koje tako otkrijemo nikad nisu one iste koje su sámo to znanje stvorile, jer emergencijske vrijednosti jednom stvorene, postaju neovisne o svojoj historiji, nesvedive na nju, budući da bi one, kako ističe Michael Goldhaber, američki vizionar “ekonomije pozornosti”, mogle biti takvima kakve jesu čak i da su prethodeće im razine bile i neke druge od onih koje su to zaista bile. Na primjer, zakon ponude i potražnje u ekonomskom sustavu vrijedio bi i da su ljudi građeni od amonijaka, da imaju šest ruku ili da umjesto šest u svemiru ima deset tipova kvarkova. Emergencijska vrijednost uvijek je višak spram onoga što ju je proizvelo, dakle nije samim svojim razvojem proizvedena (nije s njime istovjetna), nego se u vlastitome razvoju samo javlja, iskrsavajući u njemu kao njegov višak, nesvediv na sam taj razvojni i kauzalni proces. Ukratko, povijest nije organizirana ni statičkim atraktorom (Progresom, razvojem Istine ili Ideje o Slobodi, Dobrom ili Humanitetom) ni periodičnim (vječnim vraćanjem), nego kaotičkim, čudnim atraktorom.

hambleton2-450x703

Teorija kaosa fascinantna je zbog toga jer obrće mnoga uobičajena shvaćanja, i zato jer svoje iznenađujuće tvrdnje može matematički potkrijepiti i grafički ih uzbudljivo ilustrirati. Nije zasad presudno jesu li ta obrtanja ispravna, ili dovoljno “istinita”. Ona na sebe skreću pozornost najviše svojom iznenadnošću, ne istinitošću (budući da i ne znamo jesu li ona istinita). Kad bi se, na primjer, danas iznašao neki astronomski dokaz koji bi teoriju o Big Bangu potvrdio kao definitivno istinitom, to bi bilo veoma značajno ali ne i fascinantno, jer bi se time okončala potraga za istinom o nastanku svemira, a sama ta teorija trenutno bi postala banalnom. Općenito rečeno, mi istini ne težimo zato jer je ona cilj sama po sebi. Istinu vidimo kao efektnu, fascinantnu reklamu, kao nešto što ima potencijal da nas iznenadi. Čim se istina ustanovi, postaje ona kao sadržaj nezanimljivom, postaje automat. Poput neke metafizičke “kvake 22”, istina ispunjava naše želje sve dok se to od nje zaista ne zatraži. Istinu, poput svih (tehnoloških) aparata, opažamo samo kad ne funkcionira, kad je u kvaru.

hambleton3-362x800

Teorija kaosa, mogla bi možda sámu istinu koncipirati kao fraktal, kao ne-integralnu, i sposobnu uvijek nas nečim iznenaditi. Zato ta teorija i jest fascinantna, jer pokazuje da istina može biti uzbudljiva (kao u grafičkim prikazima fraktala), uvijek iznenađujuća (a ne uobičajeno ponavljajuća, automatska, mehanička). Vidi se ovdje da istine (čak i matematičke) mogu biti lijepe, romaneskne (kako je ukazao Porush), maštovite, čarobne, žive. Sada sama istina, poput neke reklame ili estetskog predmeta, privlači pozornost na samu sebe, a nije samo instrumentalna, u funkciji onoga čega je istina. Kao što se u gotičkim katedralama nevidljiva istina mogla (i po prvi puta smjela) ilustrirati vitrajima, tako su i fraktali neka vrsta vitraja znanstvenih istina – oblik hipergotičke poetike.

hambleton4-370x800

I ne samo to. Kako smo vidjeli s De Landom, sama je istina oblik umjetnog, neorganskog života. Istina nije vječna, nepromjenjiva, ponovljiva, reverzibilna, statična i formalistički dosadna, nego je nešto što se samoorganizira i uvijek na nov način iskrsava u sustavima, raste, mijenja se, razmnožava, širi poput virusa (ili kulturalnih gena, “mema”) i nestaje. Istina je živo biće, u neteleološkom, “besmislenom” smislu. Sama je istina kaleidoskopski demon koji progoneći nas stalno mijenja oblik, razvija se (i pred nama, na našim ekranima svijesti prikazuje) ovisno o našim reakcijama na nj, stvarajući u tim interakcijama nova emergencijska svojstva sebe sama, pritome ostajući samom sebi misteriozan i neiscrpiv.

hambleton5-293x800

Otkuda dolaze sama ta iskrsavajuća, ili emergencijska svojstva? Ona su traumatična i samome svijetu, ne samo nama. Postmoderna inzistira na fikcionalnoj, fantazmatskoj strukturi svih istina, ali postavlja se pitanje – čije su to fantazme? Radi li se tu uopće o ljudskim fantazmama, i mukama sa simbolizacijom nepredstavljivog? Prije će biti da se radi o ontološkom fetišizmu, o tome da su fantazme objektivno svojstvo svijeta, a ne nešto specifično ljudsko: nova, emergencijska svojstva objektivne su fantazije, ontološki fetiši, interakcije koje jednom kad se uobliče stječu vlastiti život (život koji je više od zbroja dijelova koji u toj interakciji sudjeluju). Interakcije su uvijek fetišističke, a virtualnost je uvijek stvarna. Jedino su iznenađenja zbiljska, jedino se fascinacije i reklame računaju.

hambleton6-450x589

Događaj je, čini nam se sada, uvijek emergencijska vrijednost, tj. više od zbroja svega onoga što je učinio subjekt. Ono što učinimo uvijek već zateknemo u sebi. Naša nam unutrašnjost dolazi izvana. Zbog toga je naše djelovanje droga, jer kako u knjizi Crack Wars ističe Avital Ronell, podsjećajući na Nietzscheovu slutnju da je povijest kulture povijest narkotičnosti, “droge su ekscentrične. One su animirane izvanjskim koje je uvijek već unutrašnje”. Kao što je Baudelaire govorio za onoga koji je uzeo hašiš: “Njegov smijeh, sva njegova izražavanja događaju mu se kao izvanjski događaji”, tako je i povijest droga. Atraktor našeg razvoja nije transcendentalan ali je (imanentno) ekscentričan: izvanjsko je uvijek već unutrašnje, Drugost je uvijek već, paranoidno, u nama. Povijest nas drogira. Čime? Emergencijskim vrijednostima i iznenađenjima.

hambleton cowboy

I konačno, i sáma Ljubav samo je najintenzivnija emergencijska vrijednost (najljepša fraktalizacija Boga?) koja je dosad uspjela iskrsnuti u zemaljskim bićima, pa je zato, analogijom s dosad rečenim, zamisliva emergencijska vrijednost koja će iznenaditi i samu Ljubav. Ispravno bi bilo očekivati (ali ne i iščekivati) drogu još i bolju i jaču od ljubavi.

Zoran Roško, Paranoidnije od ljubavi, zabavnije od zla 

Richard Hambleton, ilustracije

Advertisements