HISTORY ACCORDING TO POOKA

by Vertebrata

Gaia-The-Birth-of-an-End

 Gaia, The Birth of an End © Kirsty Mitchell

 

Ako krenemo od činjenice da je 8 – 10 % muške populacije, u svim povijesnim razdobljima, bez obzira na socio-kulturološke uvjete, homoseksualne orijentacije te da incidencija homoseksualnosti kod braće opada od jednojajčanih blizanaca, preko braće istih roditelja do usvojene braće, zaključak da je homoseksualnost genetska zadanost nameće se sam. Ako predpostavimo da je pojedinac, a ne gen nositelj prirodne selekcije, jedna takva, reproduktivno nesposobna, genetska formacija bila bi uklonjena iz genskog bazena samim svojim uzdržavanjem od reprodukcije. Ako predpostavimo da je gen nositelj selekcije, otvaraju se vrata za mnoge scenarije kulturne evolucije, koji su svi, kao i sva druga povijesna istraživanja, uvijek samo naša interpretacija nečega što se davno dogodilo i to uvijek na osnovi ograničenog broja podataka, izbor kojih je opet pod utjecajem naše interpretacije. Ovaj scenarij je samo hipoteza, koja se više bazira na čuđenju o postojanju genetski uvjetovane homoseksualnosti, nego na nekim kulturno evolucijskim činjenicama.

Ako je nekad ljudsko društvo bilo matrijarhalno organizirano, kultura se prenosila usmenim putem. Djecu su odgajale majke, učeći ih najvažnijoj sposobnosti preživljavanja skupine, a to je sposobnost komunikacije jezikom. Jezik je temelj kulturne evolucije i putem jezika znanje se prenosilo s koljena na koljeno. Dug period djetinjstva kod čovjeka zahtijeva stabilnost unutar zajednice. Biološki fenomen, ljubavi koji se može opisati kao sklonost privrženosti jednom partneru, mogao bi se interpretirati kao dokaz da je čovjek genetski monogaman, ili serijski monogaman. Seks kod ljudi ne služi isključivo u svrhu reprodukcije već učvrščava, ili je preduvjet, na ljubavi osnovane zajednice dvaju ljudskih bića. U prosjeku dulji životni vijek žena, koje daleko nakon prestanka reproduktivne sposobnosti ostaju aktivne u evoluciji zajednice, ukazuje na njihovu veću važnost u tom procesu. Moglo bi se tvrditi sa je do pojave jezika, ljubavi i seksa došlo u matrijarhalnoj fazi ljudske kulturne evolucije, žene su izmislile seks, ljubav i jezik. U okolnostima kad nema pisane riječi, starost je izuzetno bitna jer stare osobe posjeduju iskustvo potrebno za donošenje odluka, pošto su žene sposobnije živjeti dulje stoga i pamtiti dalje, njihova uloga u matrijarhalnom društvu je bila upravo ta, donošenje odluka o budučnosti zajednice.

Mi nismo u matrijarhalnoj fazi ljudske kulturne evolucije. Kako je došlo do obrata?
Razvoj jezika nije moguć bez razvoja inteligencije, razvoj inteligencije nije moguć bez razvoja jezika, to je dijalektički odnos, odnos povratne sprege kroz vrijeme. Definicija inteligencije kao snalaženja u novim okolnostima zahtijeva sposobnost zamišljanja različitih, hipotetskih, opcija. Ta sposobnost zove se imaginacija ili mašta. Ona je nužna u procjeni i izboru budućeg djelovanja u kompleksnim uvjetima. Imaginacija bira različita sredstva u postizanju određenog cilja ili bira određeni cilj u skladu sa dostupnim sredstvima. Odnos uzroka i posljedice temeljni je odnos imaginacije, najjače sredstvo ljudske evolucijske strategije. Odnos uzroka i posljedice daje odgovore na mnoga pitanja u donošenju odluka, predviđajući posljedice određenih djelovanja. Isto tako moć odlučivanja otvara i mnoga pitanja na koje odgovor nije moguće dati. Koliko odnos uzroka i posljedice otvara vrata razumijevanju ili interpretiranju svijeta, toliko i ukazuje na neobjašnjivost mnogih životnih činjenica i prirodnih sila. Onaj ko može dati odgovore na sva ta pitanja, ima i moć u donošenju odluka unutar ljudske zajednice. Taj neko mora imati neupitan autoritet jer odgovori o pitanjima koja nisu lako provjerljiva moraju imati snagu dogme. Taj neko ne može biti običan i nikakako ne može biti u odlučivanju niže rangiran od žene koja donosi odgovore samo na osnovi osobnog i kolektivnog iskustva, a to je u matrijarhalnoj zajednici bila Žena-predvodnica. To je vrlo pogodna uloga za muškarca koji genetski nije orijentiran ka stvaranju osobne zajednice sa drugom ženom. On nema obavezu brige o svom potomstvu, ima vremena da se posveti pitanjima na koje odgovor nije očigledan, a nemaju veze sa iskustvom. On se i ne uklapa u hijerarhijski sustav matrijarhata koji je sigurno bio podređen opstanku zajednice, dakle, djeci.

Moguće je zamisliti da ulogu Vrača na sebe preuzima jedan takav pojedinac homoseksualne orijentacije. Moguće je pretpostaviti da takva zajednica ima i prednosti u preživljavanju, jer Vrač daje odgovore na mnoga pitanja, a zajednica bez otvorenih i nerazjašnjenih pitanja ja jedinstvenija i prilagodljivija. Suradnja Žene-predvodnice i Vrača mogla je biti vrlo plodonosna. Ipak uloga Žene-predvodnice nestaje u povijesti, uloga Vrača ostaje i jača. Zašto? Tumačenja Vrača imaju snagu dogme, ona su neupitna. Njihova neupitnost mora biti osigurana kroz vrijeme, a pošto nije bazirana na iskustvu, za to je potreban poseban kulturni fenomen. Taj kulturni fenomen je Mit. Mit osigurava trajnost Vračevih tumačenja i, zbog svog dogmatskog karaktera, ne trpi nikakvu konkurenciju. Mit postaje glavnim obilježjem pojedine ljudske zajednice (plemena) i po njemu se pojedina zajednica razlikuje od druge zajednice. U slučaju sukoba dvaju ljudskih zajednica, ona koja je podređena Mitu nesumljivo je u prednosti. Toj zajednici je puno lakše opravdati eventualne žrtve u ime mita, nego zajednici koja nema jedan tako kohezivan faktor iracionalnog karaktera. Mit je iracionalan i dogmatičan, ne trpi konkurenciju, a pogotovo ne ignoriranje ili nepriznavanje odnosno nevjerovanje. Zajednica podređena mitu po svojoj je prirodi uvijek na ofenzivnoj strani sukoba, dok je zajednica bez mita osuđena na defenzivnu ulogu. Genetski bazen zajednice podređene Mitu, dakle genetski bazen zajednice u kojoj je homoseksualnost obilježje manjeg broja pojedinaca svoju dominaciju ostvaruje, ne boljim sposobnostima preživljavanja u prirodi već svojom inherentnom sklonošću sukobu zbog iracionalnih razloga.

Rat postaje evolucijska strategija takve zajednice. Uz Vrača, kao komplementaran evolucijski proizvod pojavljuje se i iracionalnom nasilju sklon pojedinac, Ratnik. Vrač i Ratnik ruše, odnosno istrebljuju matrijarhalno organizirane, uvjetno rečeno, miroljubive ljudske zajednice. Pošto Mitu zbog njegovih dogmatskih osobina odgovara društveni status quo, on ga stvara tako što hijerarhijske odnose unutar zajednice više ne bazira na sposobnosti pojedinca već na krvnoj srodnosti pojedinaca. Mit stvara drugi fenomen uz Ratnika, to je Vladar, odnosno njegova krvna linija. Vrač i Vladar, uz pomoć Ratnika osiguravaju hijerarhijsku organizaciju kroz vrijeme čiji je glavni cilj održavanje društvenog statusa quo. Takvo stanje odgovara i Vraču i Vladaru koji se međusobno podržavaju pri donošenju odluka o budučnosti zajednice. Vladar svoju moć ostvaruje u vremenu kroz dinastije, a Vrač kroz religije.

Takva društvena stvarnost živa je i danas. Religija je doživjela razne kritike od strane, jednakosti sklone, ljudske inteligencije. Te kritike su sve današnje glavne ili službene svjetske Religije. Sve kritike religije zahtijevaju od pojedinca oslobađanje od robovanja mitu i njegovu preobrazbu u čovjeka odgovornog pred svojom savješću. Svi veliki kritičari religije traže od čovjeka da odgovore na nerješiva pitanja traži u samom sebi ili kroz svoje bližnje, a ne u slijepom vjerovanju ili ritualu mita. Ipak, čovjek je nositelj i Mita i Slobode pa tako Mit svojom iracionalnom agresivnošću provaljuje uvijek i iznova, svugdje. Slijepa ljudska agresivnost uvijek ima i svoje podanike i svoje duhovne vođe, i oni su redovito u suglasnosti sa ekonomskim interesima kojima ne odgovaraju pravedni odnosi u društvu. Rat je uvijek lako pokrenuti, ljude mržnjom mentalno imobilizirati, a sve žrtve, prošle i buduće, u ime nekog Mita opravdati. Manjina, bez obzira bila ona vjerska ili seksualno-orijentacijska ili nacionalna, uvijek je mamac za Mitom hranjenu mržnju. Sklonost nekog društva nepravdi uvijek je upravo proporcionalna njegovoj nesklonosti kritici svojih vjerovanja ili društvenih odnosa. Homoseksualnost, iako izvor ljudske sklonosti Mitu, postala je njegovom žrtvom u svim ljudskim kulturama. Žena i seksualnost, a pogotovo ženska seksualnost, stoljećima su smatrani nečim nečistim i vrijednim prijezira. Obrezivanje žena, onesposobljavajući ih tako za spolni užitak, živi još i danas, kao možda najdulje iživljavanje nad pobijeđenima. Sklonost ritualizaciji i pukoj institucionalizaciji uputa najvećih kritičara religije, koji se svi danas smatraju božanstvenim, uvijek kod većine nadvlada imperativ suočavanja sa vlastitom savješću.

Naš genetski bazen je inherentno homoseksualan. Naša svijest o svijetu oko nas je inherentno sklona brzim i jednostavnim odgovorima. Naša reakcija na sve društvene probleme gotovo uvijek ostaje na traženju krivca ili neprijatelja. Mi smo uvijek spremni kupiti nešto za što treba umrijeti. Ali samo neki od nas su sposobni to i prodati.

Ukratko, svi što iz vjerskih razloga ne priznaju homoseksualnost kao ravnopravnu seksualnu orijentaciju mogu se prepoznati u ulozi malih vračeva-pedera; svi što bi pedere najradije pobili, mogu se prepoznati u ulozi malih pederskih ratnika-radilica; svi koji žele ukrasti svome bližnjem, a da to bude zakonito…ne znam, neka kupe djetetu majicu sa Che Guevarom.
A što bi trebali raditi? Molite se za što više gay barova i budite sretni što vas nogometni huligani ne mogu dohvatiti preko ekrana. I stavite nešto svoje na majicu. Nešto kao:

IF YOU ARE RICH, KEEP IT TO YOURSELF.

Pooka Zecov (imogen.blog.hr, pooka.blog.hr)

Advertisements