Bela Hamvas, Deseto pismo

by Vertebrata

Smirio sam se tek onda kada sam shvatio koliko je ovaj život opasan. Sve do tada bio sam malo turoban, i dosađivao se. Od tada sam raspoložen, jer vrijedi. Opasnost je oštar vjetar sudbine i ja se samo u oštrom vjetru osjećam dobro. Kukavičluk ne pripada mojim vrlinama. Uvijek sam tražio ono što je najteže. I našao sam oboje, osamljenost i vedrinu.

Tri puta mi se dogodilo isto. Toliko isto da bilo koje od triju lica u događaju mogu mirne duše zamijeniti i uzeti jedno umjesto drugoga. Bile su to tri potpuno različite žene. Jedna plava, teška i snažna, kao valkira, druga poput dječaka i egzaltirana, a treća tamna, duboka kao bunar i žalosno bespomoćna. Zamislio sam pravi život, došla je prva, i ispostavilo se da nije ostvariv. Nato sam zamislio još veći, došla je druga, i ispostavilo se da se ni on ostvariti ne može. I od toga sam zamislio još veći, došla je treća, i ispostavilo se da se ni taj ne može ostvariti. U sva tri slučaja ljubav je planula u trenu.

Jednom sam više dana tumarao među brdima. Bilo je jutro kada sam se spustio niz padinu, u dolini je ležao majur. Bio je rani rujan, još ljeto a već jesen, zatišje i polutama u smiraju dana. Sada, mislio sam, sada ću je sresti, nju koja upravo isto tako zna da ću doći, kao i ja da će ona doći. Ona, koja se ujutro upravo probudila s mišlju da će to biti danas; s njom, koja u svakom koraku vidi kao svrhu to da se približi meni, ona, koja se zagleda u svakog stranca, nisam li to ja, koja zna da dolazim, kao što i ja znam da joj se približavam, koja ako se penje u vlak, misli ne sjedim li ja u njemu, ako čuje nečije ime, misli da je moje, ako čuje glas, misli da ja govorim. Sada ću je susresti ondje kod majura, ondje leži ispod drveća, čita da nečim ispuni vrijeme dok ja ne dođem, tamo me čeka, kao i uvijek, čeka, i kada me opazi, diže se i dolazi, prirodno, bez riječi, ode sa mnom, i ja s njom, zajedno, jer ona je postala ja, i ja sam postao ona, i od ovog trenutka tako nešto kao ja i nema posebno značenje. Prijeđem preko majura. Kao da sam ja ona, tamo ugledam pospanog ekonoma, nadničara, vlasnikov stan, s bijelim zavjesama na prozoru. Ovdje je živjela, ali sada će poći sa mnom. Bez pitanja i bez riječi. Što će prvo reći? Nešto vrlo jednostavno, valjda to, gladna sam. Ili, kamenčić mi je upao u cipelu. Ja je pogledam i pomislim kako je lijepa, ali to joj ne kažem, jer ona ionako zna da to hoću reći i smiješi se ozbiljno. Prijeđem preko puta i grabim prema gore. Potpuno sam smiren. Iz te smirenosti znam da ću se zaista susresti s njom. Kako neobično, da se odjenom sve razriješilo, najednom se sve izgladilo, i sada može doći što god hoće. Eno je. U travi bijela halijna s plavim točkicama. To je ona. U meni ni malo treme. Prvi puta se u životu ne bojim.  Sada je već dobro. Pristižem, put zaokreće ulijevo, travnati se brežuljak razdvaja od neba, a iza njega na užetu vidim, suši se hrpa haljina, i ona plava s točkicama. Na padini pak nema nikoga.

U svima trima ženama imao sam osjećaj da ću se s njom susresti, s njom koju ne treba obmanjivati, kojoj ne treba lagati, koja dolazi, odnosno s kojom ću poći, jer to dvoje su jedno. Jednom sam rekao jednoj, svejedno kojoj, da ću baciti kalendar. Neću imati više ponedjeljak i utorak, već vlasdan i obrvdan i maliprstdan, ona će biti moj kalendar. Jednom sam s jednom od njih, svejedno s kojom, proveo tri dana, prošla su tri puta dvadeset četiri sata i ni jednog trenutka nismo ispuštali jedno drugo. Da sam je pustio, boljelo bi. Kako su samo blistali ti dani! Kako je bila važna svaka riječ! Kako je bilo važno odjednom sve izreći! Sve je razumjela, i ja sam sve razumio. Pogladio sam joj kosu i pitao je, je l’ da? Na što je odgovorila, da. I zaista je tako bilo.

Béla Hamvas, Mađarski Hiperion

(pr. Ivan Ladislav Galeta)

Advertisements