Ensemble, mais pas encore (Maurice Blanchot, Mario Kopić)

by Vertebrata

Ta tišina koja nastaje u okolišu samotnosti, izdvojenosti i stranosti nije samo prostor osobne meditacije, u kojem se čovjek opušta i spaja s okolnim svijetom, nego je ujedno i početak jezika koji se mora, želi li se realizirati u svojoj cjelovitosti, spustiti u čistu šutnju iz koje proishodi. No to nije nepomična šutnja, nego kretanje iz kojega se izljušćuju riječi svagda pred bezdanom, neprestano u opasnosti da potonu natrag u ono odakle su izronile. Pisanje koje se u svijesti tišine više ili manje uspješno približava mogućnosti totalnog govora zato je za Blanchota vježba u atentivnosti i krajnje napetom očekivanju koje briše svaku posebnu sliku koja mu se nudi i gdje je sve, čemu je izraz dao oblik, u tren bačeno natrag u zaborav. No ta meditativna atentivnost i pročišćeno očekivanje u odsutnosti nije ni nasljedstvo metafizičkog purizma ni izbjegavanje materijalne konkretnosti, nego nam omogućuje da iza brbljive zavjese „tog svakidašnjeg blebetanja, nad kojim se tako neopterećeno sablažnjavamo kad u njemu sudjelujemo“, i koje je izgubilo „svaki karakter jezika“, naslutimo samo prazninu i duboku tišinu.

Mario Kopić, Enigma Blanchot

Advertisements